Slučaj prvi: Nakon nedavnog uboda stršljena šestogodišnjaku je život ugrožen zbog oslabljenog imunološkog sustava. Iako mu se brzom i stručnom intervencijom stanje stabiliziralo, potrebno mu je liječenje, odnosno hiposenzibilizacija koju roditelji moraju sami platiti, tako da ih put i liječenje stoji oko 12 tisuća kuna. Budući da nemaju novaca, liječenje će im platiti sumještani koji su sami organizirali humanitarni malonogometni turnir. Slučaj drugi: Majka trogodišnje djevojčice, 34-godišnjakinja koja je u rujnu 2004. godine ustanovila da boluje od zloćudnog non-hodgkin limfoma, morala je iz vlastitog džepa izdvojiti stotinjak tisuća kuna za kemoterapiju jer joj ni bolnica ni osiguravateljska kuća nisu htjeli platiti liječenje. Slučaj treći: Zahvaljujući suludom pravilniku o plaćanju privoza pacijentima, roditelji bebe rođene bez očiju i proglašene stopostotnim invalidom izgubili su pravo na plaćeni prijevoz u mjesto liječenja. Branitelj koji boluje od gangrene obje noge zbog kvara na barokomori mora na liječenje u drugi grad, no tamo to mora platiti 17 tisuća kuna. Slučaj četvrti: Osiguravatelj je šest mjeseci ignorirao molbu roditelja šestogodišnjaka koji boluje od hidrocefalusa da mu se plati operacija u inozemstvu koja bi mu spasila život. To nisu likovi iz najnovijeg filma Michaela Moorea, dežurnog kritičara Busheve administracije i američkog načina života, već hrvatski državljani koji, iako im je Ustavom zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu, svoja prava ne mogu ostvariti zahvaljujući siromaštvu sustava ili pak tromošću administracije. Da je Moore kojim slučajem svratio u Hrvatsku, svaki od njih komotno bi mogao postati junak “Sicka”. Možda se po iznosima ili učestalosti hrvatski slučajevi ne mogu mjeriti s američkima, no za svakog bolesnika koji se suoči s činjenicom da mora dići kredit za liječenje vlastita tragedija jednaka je s obje strane Atlantika.

Profit
Dok je želja za profitom i previše novca koji se slijevaju u blagajne američkih osiguravatelja osnovni uzrok bizarnih sudbina koje pogađaju Amerikance, hrvatsko zdravstvo i pacijenti pate od siromaštva i loše organizacije. Skupi pacijenti boljka su svake zdravstvene ustanove u Hrvatskoj. Mjesečni limiti bolnica nisu dostatni za pokrivanje svih potreba koje stvara sve veći broj pacijenata, sve veća potrošnja lijekova, suvremena oprema… svemu tome pridružuju se niska cijena usluga te loša organizacija koja stvara nepotrebne troškove, sustav nije informatiziran pa se ne vidi tko što radi i s kojim rezultatom. Kao šećer na kraju dolazi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji, opet, ima ne samo premali proračun već i sve bolesti državne ustanove koja nije cijepljena protiv spore i neučinkovite administracije. Pritom je zapravo teško kazati tko je “bad guy” jer se svatko može vaditi na loš sustav. Nije jasno je li zbog spore administracije ili pukog ignoriranja obitelj Ivić čak šest mjeseci čekala odgovor HZZO-a od kojeg je zatražen novac za inozemnu operaciju njihova sina Ivana, petogodišnjaka koji boluje od hidrocefalusa. Naposljetku je novac skupljen donacijama i dječak je prije nekoliko dana otputovao u Njemačku. Dječakovo stanje posljednjih se mjeseci toliko pogoršalo da bez operacije ne bi mogao izdržati više od šest mjeseci. Rizičan zahvat koji je Ivanu potreban u Hrvatskoj se ne izvodi, a HZZO od siječnja nije odgovorio na molbu roditelja da im se plati operacija u inozemstvu jer za put u Njemačku nisu imali novca.

Dječaku je još nakon rođenja u mozak ugrađena pumpica koja mu je donedavno pomagala, no početkom godine otkriveno je da je pumpica srasla s mozgom i da ju je nemoguće odstraniti pa mu je sad potrebna ugradnja prijemosnice. Nakon objavljivanja priče pojedini političari obećali su pomoći u financiranju iz proračuna, no Ivanova dokumentacija je vjerojatno još u HZZO-ovom odjelu za odobravanje operacija u inozemstvu. Neznanje i politički autizam doveli su do toga da je pravilnikom prije oko dvije godine smanjeno pravo naknade za prijevoz pacijentima zbog kojeg se obitelj Vuković iz Slunja našla doslovno pred bankrotom. U trenutku kad je pravilnik stupio na snagu njihova beba je imala deset mjeseci, a budući da je rođena s rijetkom kromosopatijom, trebala joj je redovita terapije u Karlovcu i Zagrebu. Beba je rođena bez očiju, nije čula i imala je problema s kralježnicom i motorikom te je proglašena doživotnim stopostotnim invalidom. Nakon što su shvatili da se novi pravilnik odnosio i na stopostotne invalide, ministru zdravstva Nevenu Ljubičiću obitelj je poslala e-mail sa zamolbom da ih primi na razgovor. Nakon petnaest dana javila se tajnica ministra koja je obitelji poručila da nema pravo na povrat sredstava, te se otac obratio Mariju Drlji, predsjedniku Hrvatske udruge pacijenata koja je preuzela slučaj. Mali Našičanin Zvonimir kojeg je ubo stršljen nalazi se u posebno rizičnoj situaciji zbog oslabljenog imuniteta i za njega i ubod pčele može biti smrtonosan. Da bi ojačao imunitet, svaka četiri tjedna mora primiti po jednu injekciju koja će mu pomoći da organizam stvori antitijela. Injekcije se nabavljaju iz Njemačke i jedna stoji 73 eura, a Zvonimir ih mora primiti 12, nakon čega će ići na pregled da bi se utvrdilo treba li nastaviti s terapijom ili ne. Hiposenzibilizacija se, međutim, obavlja na zagrebačkom Svetom Duhu i obitelj je obaviještena da sve mora platiti. Kako suprugova plaća od 2500 kuna nije dovoljna za život peteročlane obitelji, a kamoli za Zvonimirovo liječenje, malonogometnim turnirom skupljeno je dvanaestak tisuća kuna potrebnih za put i liječenje.

Financije
Čak 123 tisuće kuna trebala je skupiti 34-godišnja Istranka koja je u rujnu 2004. godine ustanovila da boluje od zloćudnog non-hodgkin limfoma. Liječnici iz KBC-a Rijeka, naime, priopćili su joj da će joj pomoći lijek MabTherau, no mora ga sama platiti jer njena bolest nije navedena među indikacijama za dobivanje tog lijeka iako je on vrlo uspješno liječi. Dobila je i informaciju da može tražiti povrat svog novca od HZZO-a, no Područni ured Pazin odbio je njezin zahtjev s pojašnjenjem da se ima pravo žaliti direkciji Zavoda u Zagrebu, u roku od petnaest dana. Kako je u to vrijeme ležala u bolnici, nije se stigla žaliti u navedenom roku tako da se sad boji da će ostati bez tog novca, u dugovima do grla. Obratila se udruzi pacijenata, potom medijima. Možda je slučajnost, ali tek po intervenciji novinara koji su za razliku od pacijentice oslabljene bolešću imali snage proći kroz administrativni labirint državne ustanove, mlada Istranka dobila je novac od zavoda. Usput je doznala i to da joj je lijek trebala osigurati ustanova koja ju liječi, nakon procjene povjerenstva da će joj MabThera pomoći, no zbog ograničenog limita KBC-a to se svim silama željelo izbjeći. Mladu Istranku skupa kemoterapija je izliječila. Postoji i peti slučaj. Predsjednik Udruge oboljelih branitelja istočne Slavonije Srećko Josić već dulje vrijeme boluje od gangrene koja mu je zahvatila obje noge. Stanje mu se nedavno toliko pogoršalo da je ostao bez jednoga prsta koji su mu morali amputirati. Budući da se barokomora u Osijeku pokvarila, Srećko će morati na terapiju u Pulu, no rečeno mu je da tamo to treba platiti 17.000 kuna. U Udruzi su njegovi prijatelji i bivši suborci organizirali konferenciju za novinare kako bi uputili apel javnosti za pomoć njihovu predsjedniku. Bilo zbog dobre volje donatora ili upornosti u borbi za svoja prava, jedan dio pacijenata iz ove priče “istjerao” je svoja prava. Drugi nisu uspjeli, kao ni oni čiju priču nije objavio nitko jer nisu bili dovoljno drski da se obrate medijima ili nekoj udruzi pacijenata. Zahvaljujući najviše pritisku javnosti, s druge strane, u međuvremenu su otklonjene neke barijere koje su pacijentima iz ove priče zagorčale život. Osnovan je fond skupih lijekova iz kojih se, mimo bolničkih limita, financiraju lijekovi koji su bolesnicima godinama bili nedostupni, a vraćeno je pravo na plaćeni prijevoz nekim kategorijama pacijenata. Novom politikom lijekova snižene su cijene, što je omogućilo dostupnost lijekova za rijetke bolesti. Još uvijek, međutim, u sustavu vlada nered kojeg na svojim leđima osjećaju mnogi pacijenti.