Jednog popodneva u veljači Al Gore čekao je ukrcaj na let iz Nashvillea za Miami, gdje je trebao održati predavanje o svom, Oscarom nagrađenom filmu, “Neugodna istina”. Dok smo čekali pričao mi je o Ilyji Prigogine, belgijskoj kemičarki koja je osvojila Nobelovu nagradu 1977. godine zbog otkrića o termodinamici u otvorenim sustavima, intrigantnoj temi koja ima vrlo malo veze s globalnim zagrijavanjem. Svake minute uputio bi mali smiješak prolaznicima, ne prekidajući izlaganje. U trenutku kad smo prešli na kompleksniju teoriju pokojnog psihologa Urija Bronfenbrennera, žena u kričavoj narančastoj majici izašla je iz aviona i zavrištala: “Jel’ ovo Al Gore!?” Ovakvu obožavateljicu nije bilo moguće ignorirati. Kad je nasmiješena prilazila kako bi Goreu zahvalila što je spasio planet, primijetio sam da su joj moji koferi na putu. Taman sam se sagnuo da ih pomaknem, kad me Gore munjevito zaustavio: “Ostavi ih.” I šest godina nakon što ga je Vrhovni sud proglasio gubitnikom predsjedničkih izbora koje je praktički već bio osvojio, Al Gore je očuvao status proroka. Uspješno ga održava čineći ono što nije želio ili nije mogao kao predsjednički kandidat: govori točno ono u što vjeruje, i govori to jasno, strasno, intelektualno, ponekad čak i duhovito. Kamo god putuje, ljudi ga nagovaraju, čak i mole, da se ponovno natječe na predsjedničkim izborima. On na to vjerojatno neće pristati iako bi mogao. (“To je komplicirano pitanje, ali ne previše misteriozno”, rekao mi je). Misli da bi u kampanji bio bolji sada, nego što je bio onda. I vjerojatno je u pravu: Gore definitivno zna kako zadržati pažnju šest tisuća ljudi u jednoj prostoriji. Ali ponekad se dogodi da je čak i jedan čovjek previše za njega. Gore je darovit, ali i neumoljiv tumač. Protekla tri desetljeća on pokušava javnosti objasniti kompliciranu i neprivlačnu ideju koju gotovo nitko u Americi nije želio čuti: da je čovječanstvo ugrozilo svoj opstanak na planetu povećavajući razinu ugljičnog dioksida u atmosferi. Sada, zahvaljujući i samom Goreu, sve manje ljudi osporava tu premisu. Gore i vodeće američke grupe za zaštitu okoliša pokrenuli su trogodišnji projekt u sklopu kojeg bi trebali uvjeriti američke građane u potrebu drastičnog smanjenja stakleničkih plinova. To je tako ambiciozna kampanja da bi lako mogli zamisliti kako se pretvara u predsjedničku samo da bi se uspjela provesti. “Glavni izazov”, rekao mi je kasnije, očekujući izlazak na pozornicu Sveučilišta Miami, “leži u proširivanju granica onoga što se smatra politički ostvarivim. Današnje vanjske granice ostvarivog daleko su od onoga što bi doista moglo riješiti problem”. Goreovi žive u bijeloj, neoklasičnoj vili s otmjenim trijemom u bogatoj četvrti Nashvillea. Tipper Gore me ugostila pored bazena koji je tada još bio pokriven zbog zime. Posluga nam je donijela ledeni čaj, kao i vazu punu tulipana.

Bivši potpredsjednik je za to vrijeme na katu pregledavao stranice svoje nove knjige “Napad na razum”, posvećene padu utjecaja javnog mnijenja. Upitao sam Tipper koliko je njezinu suprugu trebalo da preboli agoniju iz 2000. godine. Pogledala me i uz osmijeh upitala: “A koliko je sada sati?” Nijedno od njih nije to do kraja prebolilo. Vratili su se iz Washingtona u Nashville, gdje su počeli iznova. Početkom 2001. godine Tipper je upitala Ala zašto ne bi ponovno započeo sa svojim prezentacijama. Za njega bi to bio pravi povratak korijenima. Sredinom 2005. godine počeo se konzultirati s predstavnicima lobija za zaštitu okoliša o pokretanju nove akcije za populariziranje ideje. Sama priroda dala je svoj doprinos borbi protiv klimatskih promjena pa je tako i uragan Katrina koji je poharao New Orleans takvu kampanju učinio ne samo potrebnom, nego i iznimno privlačnom. Gore se odmah nametnuo kao najbolji kandidat za vođenje tog križarskog pohoda. No Al Gore iz 2005. nije bio Sveti Albert iz 2007. Tadašnji Al Gore bio je pravi simbol razmetljivog, najpametnijeg-na-svijetu pristupa zaštiti okoliša. To je predstavnicima zelenih udruga bilo vrlo neugodno reći i priznati da bi im on mogao smetati, da trebaju mnogo veću političku ravnotežu. I tako je u prosincu 2005. godine Pokret za zaštitu klime ustanovljen – bez Al Gorea. Kad sam upitao Gorea zašto je Pokretu trebalo toliko dugo da se pokrene s mjesta i stupi u akciju, ljutito je odvratio: “Zato što ja nisam bio njegov predsjednik”. Čini se da je bio u pravu. Tijekom prvih mjeseci, prema priznanju jednog člana Pokreta, “dugo se nije ništa događalo i onda se opet nije ništa dogodilo”. U međuvremenu je Gore skupljao podršku stotina i tisuća aktivista. Nije mu sinulo na koji način bi mogao privući milijune. Oči mu je otvorila Laurie David, bivša filmska producentica koja je postala jedna od vodećih zelenih aktivista. Ona je upoznala Gorea na jednoj prezentaciji u Los Angelesu i odmah ga odvukla u Hollywood. Među gledateljima njegove prezentacije bio je i Lawrence Bender, producent “Paklenog šunda” i “Dobrog Willa Huntinga”. Bender je odmah shvatio da bi ta prezentacija mogla biti savršeni film. Čak i film o prezentaciji sa slajdovima mogao bi uspjeti ako bi sadržavao i neki emotivni faktor. A to bi osigurao upravo Gore. Snimanje je počelo istog ljeta, film je premijeru doživio na Sundance festivalu i brzo je prodan velikom distributeru. Neugodna istina mnogo je pomogla i samom Goreu. Kad se zadnji put pojavio u svijesti Amerikanaca, šest godina prije, svima se činio kao nesretni momak koji se natječe protiv sretnog momka, a Amerikanci žele da njihovi predsjednički kandidati budu sretni. Gore taj dojam sada pripisuje Bushovu “meta-jeziku” kojeg je dijabolički osmislio Karl Rove.

Ali “meta-jezik” prolazi zbog određenih razloga. Gorea je predsjednička kampanja jednostavno gušila. I sada, na ekranu, vidi se da ponovno diše punim plućima. Iako njegov torzo još izgleda kockasto poput aktovke, kreće se po pozornici kao da je netko olabavio jedan ili dva šrafa. Možete osjetiti njegov entuzijazam, njegovu budnost, njegovu indignaciju. Neugodna istina je sama po sebi moćan instrument: knjiga se u svijetu prodala u 850 tisuća primjeraka, verzija za stariju djecu upravo je otisnuta, dok se ona za malu djecu još priprema. Gore je osobno platio da se njegova prezentacija prevede na 28 jezika i obučavat će volontere da ju održavaju u Indiji i Kini. Organizirat će i summite s predstavnicima velikih korporacija, političarima i znanstvenicima. Prionut će na pisanje nove knjige nazvane “Rješenja”, planira se i dječja televizijska emisija, kao i reality show. Bit će to globalno zagrijavanje, cijelo vrijeme. Koji god argumenti bili, nisam se mogao oteti dojmu da se Gore još pokušava utješiti, na tipičan depersonaliziran i apstraktan način zbog “30 godina udaranja glavom o zid”. Gore je prvi put za stakleničke plinove saznao na Harvardu i pokušavao je publicirati taj problem čim je ušao u Kongres 1977. godine. To je bio jedan od temelja njegove nominacije za demokratskog predsjedničkog kandidata, u vrijeme kad je javna svijest o globalnom zagrijavanju bila ravna nuli. Konačno, kad je postao Clintonov potpredsjednik dobio je priliku potaknuti to pitanje na najvišim razinama. No bilo je to vrijeme goleme frustracije koja je kulminirala 1997. godine u vrijeme pregovora o Sporazumu u Kyotu o smanjenju emisije stakleničkih plinova, kojem se poslovna zajednica na čelu s energetskim tvrtkama žestoko protivila. Gore je iskoristio zadnji gram svog političkog kapitala kako bi uvjerio Clintona da potpiše sporazum u Kyotu.

Međutim, sporazum nikad nije dospio do Senata jer bi tamo sigurno poginuo ružnom smrću. Zato se Clintonova administracija predala ne ispalivši ni metka. Za Gorea je to bio ponižavajući poraz. Goreovi savjetnici u predsjedničkoj kampanji 2000. godine bojali su se da bi globalnim zagrijavanjem počinio političko samoubojstvo. No tema je dovoljno napredovala u javnoj svijesti da je čak i George Bush bio spreman poduprijeti smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Naravno, od toga je odustao čim je kročio u Bijelu kuću. Gore vjeruje da je izgubio Zapadnu Virginiju i moguće Kentucky zahtijevajući smanjenje tvorničkih pogona na ugljen. Goreu je doživio razočaranje epskih razmjera, ali njegovo uvjerenje u ispravnost borbe pomoglo mu je da prebrodi te probleme. Jedina sumnja pojavila se u našem razgovoru kad je, napola u šali, priznao da je slučajno imao sadašnje prezentacijske vještine već debelo bio u drugom predsjedničkom mandatu. Ah, i dolazimo do te predsjedničke dužnosti. Postoje web stranice, čak i politički odbori, koji su posvećeni promociji Gorea kao predsjedničkog kandidata. James Carville, strateg Demokratske stranke, izravno je priznao magazinu Rolling Stone: “On će se kandidirati i proći će izvanredno.” Nekoliko Goreovih suradnika iz 2000. godine priznaje da su formirali izborni stožer u sjeni ako se Gore slučajno predomisli. Ali njemu najbliži ljudi kažu da on ni ne spominje tu mogućnost. Gore navodno odbija ponude da pristupi bilo kakvom planiranju. Međutim, nije spriječio ostale da planiraju u njegovo ime. “Ne isključujem tu mogućnost zauvijek. Iako sada ne mogu predvidjeti tu mogućnost, ona bi se mogla opet pojaviti”, rekao je. “Mogu li se te mogućnosti pojaviti 2008. godine?”, upitao sam.“To je teško moguće, ali ne i nemoguće.”U međuvremenu, Gore piše, putuje i održava predavanja. I to manijakalnim tempom. Čak i jede kao manijak: gledao sam ga kako proždire sendviče od rakova na primanju kao da mu je to zadnji obrok u životu. Možda je bio mršaviji 2000. godine, ali je danas sigurno sretniji.
(autor: James Traub, pripremio: Tomislav Klauški)