Mnogi fitness stručnjaci drže se uzrečice “nema rezultata bez bola”. No, upravo ta ideja da vježbanje mora biti naporno i teško da bi dalo neke rezultate, odbija mnoge početnike, koji već na samom početku odluče da je taj tjelesni napor za njih previše. No, znanstvenici misle da su našli vježbu koja je održiva i daje rezultate, čak i za one koji su pretjerano gojazni. Ta vježba je hodanje, i to posebnom brzinom. Svjetski poznat triatlonist Ray Browning pobijedio je u mnogim natjecanjima u kojima je plivao četiri kilometra, vozio bicikl 200 kilometara i sve to završio maratonom. Tim se sportom bavio deset godina. On i dalje svakodnevno vježba, i radi kao jedan od stručnjaka pri zdravstvenom centru sveučilišta u Denveru, gdje proučava kako pomoći ljudima koji ne vole vježbati, naročito onima koji su gojazni. Browning navodi da američka vlada preporuča barem pola sata umjerenog vježbanja svaki dan, no da velika većina Amerikanaca to ne prakticiraju.

Manje vježbanja
To ga je navelo da se upita jesu li ovakve državne preporuke ustvari štetne jer odvraćaju ljude od vježbanja i može li manje naporna vježba polučiti iste rezultate? “Mi tako uporno potičemo ljude da puno vježbaju, pa počinjemo i zaboravaljati da to stvara svojevrsnu barijeru. Trebamo pozvati sve ljude da se jednostavno pokrenu.” Da bi uključio sve ljude u ovaj poziv, Browning se odlučio na najjednostavniji način pokretanja – hodanje. Dok su radili testiranja na pokretnoj traci za vježbanje, došli su do zaključka da većina ljudi bira neku umjerenu brzinu kretanja, od otprilike 4 do 5 kilometara na sat. No, kada se brzina poveća, došlo su do saznanja da većina ljudi postane i suviše opterećena, pogotovo one osobe koje su gojazne. Stupanj tog tjelesnog opterećenja mjerili su na ljestvici od 1 do 10, i došli do sljedećih zaključaka: gojazna žena koja malo brže hoda na pokretnoj traci ocijenila bi napor koji ulaže na otprilike 7 ili 8. Istodobno, muškarac normalne tjelesne težine, ocijenio bi tu istu brzinu hoda s 2 ili 3. On bi se tom brzinom mogao kretati dugo bez ikakvog značajnog umora.

Motivacija
Profesor fiziologije na sveučilištu u Coloradu, Rodger Kram, jedan je od Browningovih kolega. On kaže da je prebrzo hodanje prevelik napor za gležnjeve na nogama, što je posebno slučaj kod gojaznih ljudi, budući da oni počinju teturati kad se počnu brže kretati: “Na njih tada djeluje vrlo snažna bočna sila, što nije dobro. Ako se krećemo malo sporije, ta sila djeluje puno manje, posebice kod vrlo mršavih i vrlo gojaznih ljudi. Došli smo do zaključka koji vrijedi za sve ljude, bez obzira na njihovu tjelesnu težinu, a to je da ako hodamo malo sporije opterećenje na naše gležnjeve znatno se smanjuje.” Kram se ne slaže da bez bola nema ni rezultata – on misli da je situacija suprotna. Rezultati njegovog biomehaničkog istraživanja sugeriraju da, budući da brzim hodanjem ljudi pretjerano opterećuju svoje gležnjeve, naročito oni gojazniji, manje bola bi moglo značiti više rezultata. Ako hodaju sporije, ljudi mogu hodati duže i prevaliti veće udaljenosti što znači i potrošiti dosta kalorija, a to je dobra vijest za one koji ne vole vježbati.