Treba li posebno isticati uspjehe čovjeka koji je samo radio svoj posao? U ovoj državi, s ovom demokratskom tradicijom, apsolutno da. Ne samo u slučaju Hrvatskog fonda za privatizaciju, već i pri progonu Branimira Glavaša i uhićenju generala Ante Gotovine, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić pobrao je čestitke velikog dijela domaće javnosti. Upravo je on pretvorio Državno odvjetništvo, instituciju koja je u proteklih 15 godina izgubila veliki dio svoje vjerodostojnosti, u katalizator koji je okupio reformirane tajne službe, policiju, USKOK, Ministarstvo pravosuđa, a sve to uz – manji ili veći – blagoslov politike. No Bajić je postao jedna od ključnih osoba hrvatskog pravosuđa, koliko efikasan, toliko samozatajan. Iskusni socijalistički tužitelj preuzeo je funkciju u najgorem trenutku, nakon blamaže s prethodnikom Radovanom Ortynskim koji je u samo nekoliko mjeseci izgubio svu potporu vlasti i otišao u suzama. Bajić je postavljen na njegovo mjesto kao sušta suprotnost karaktera: dok je javnost znala za svaki korak Ortynskog, Bajića ne bi prepoznali na cesti. On ne daje intervjue, premda je u odličnim odnosima s novinarima. Ne slika se uz političare, iako ovisi o njihovoj “političkoj volji” bez koje bi vjerojatno prošao kao prethodnici: kao poslušnik ili protivnik. U krajnjoj liniji, upravo je ta politička vještina često nepoznata političarima učvrstila Bajića na toj funkciji i dala mu slobodu u obavljanju posla. Svjestan da bez podrške vlasti nema uspjeha, on je uspješno lavirao između dva pola moći: predsjednika Republike i predsjednika Vlade. U Mesiću je našao osigurač od pritiska Sanadera, a od premijera podršku od eventualne oprstrukcije šefa države. A zapravo, kad se bolje pogleda, najveće kredite i zaštitu osigurala mu je treća osoba – Carla Del Ponte.
Glavna haaška tužiteljica u Bajiću je pronašla partnera kojeg je godinama svijećom tražila. Frustrirana balkanskom prevrtljivošću, Del Ponte je u Bajiću našla utjehu. On ju je “kupio” informacijom o mjestu gdje se skrivao haaški bjegunac Ivica Rajić (iako za to nije dobio nikakva priznanja), potom i kad je začepio sve rupe u sustavu iz kojih su curile informacije o potrazi za Gotovinom, te konačno na glasovitom sastanku u Vili Weiss otkrivanjem informacije gdje se skriva odbjegli general. Tužiteljica je Bajića nebrojeno puta hvalila i isticala kao primjer ostalim tužiteljima u regiji. Uz tu podršku, ali i Mesićevu i Sanaderovu, kao i velikog broja medija, Bajić je izdržao čak i natezanje u vezi s pritvaranjem Branimira Glavaša zaradivši si toliku količinu slobode u djelovanju da je omogućio USKOK-u i drugim tijelima da provedu akciju Maestro. I opet, kao i u prethodnim slučajevima, odbijat će priznanja za akciju, lukavo se smješkajući iza naočala, šarmirajući novinare, pretvarajući se ponekad u najboljeg spin doktora u zemlji. Nije lako biti glavni državni odvjetnik u Hrvatskoj, još je teže boriti se protiv domaćih ratnih zločinaca i korumpiranih dužnosnika i zbog toga Bajića treba posebno pohvaliti kao čovjeka koji samo obavlja svoj posao. I to jedan od najnezahvalnijih u državi.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu