Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi poslalo je novinarima anketu u kojoj treba ocijeniti komunikaciju Ministarstva i medija radi “stvaranja još boljeg sustava komunikacija i uklanjanja pogrešaka u tom osjetljivom poslu”. Anketa ima pet pitanja vezanih uz otvorenost Ministarstva i ministra zdravstva Nevena Ljubičića prema medijima, dostupnosti potrebnih informacija te ažurnost djelatnika zaduženih za kontakt s novinarima. U zadnjem pitanju traži se ocjena rada ministra zdravstva i Ministarstva na osnovi dostupnih podataka.

Spori odgovori
Upit koji je potpisala predstojnica kabineta ministra Tihomira Ivanda svakom novinaru dobro dođe da olakša dušu jer se komunikacija Ministarstva zdravstva blagim kriterijima može ocijeniti jedva dvojkom. Nije jasno na koga je predstojnica ministra mislila spominjući djelatnike zadužene za kontakt s novinarima jer takvih osoba na Ksaveru nema, odnosno ako postoje, jako se dobro skrivaju. To je ujedno i glavni uzrok loše komunikacije s novinarima koja je nedostatna, jednostrana, zastarjela i spora. Zahtjevi dnevnog novinarstva, koje odgovore mora imati za nekoliko sati, kad je u pitanju Ljubičićevo ministarstvo, ne mogu se ispuniti u devedeset posto slučajeva, zbog čega smo nekad prisiljeni puštati tekstove bez “drugog mišljenja”. Novinarski upiti na Ksaver se šalju uglavnom faks-uređajem što osim što je zastarjelo, daje poruku da ćemo na odgovor dugo čekati. Sudeći po osobnom iskustvu, procedura nakon što pitanje faks-uređajem stigne na Ksaver, otprilike je ovakva: papir iscuri, o agresivnosti tajnica (i novinara) ovisi hoće li pitanje doći do prave osobe, kad će doći i kad će osoba odgovoriti na pitanje. Dobivanje odgovora nadalje ovisi o tome ima li određena osoba nadležnost govoriti za medije, a sve treba blagosloviti jedna osoba, ministar koji je zauzet 24 sata dnevno. U najboljem slučaju ministar se osobno javlja novinaru, što je pohvalno, ali ovisi o ministrovim mogućnostima i dobroj volji, novinari na to ne mogu računati i odgovor uglavnom stiže prekasno jer je tekst već u prijelomu. Zatvorenost Ministarstva zdravstva prema medijima ne smije se pravdati strahom od neugodnih pitanja – pravodoban i pametan odgovor i transparentnost svakog može poštedjeti neugodnosti i kad su najškakljivija pitanja na repertoaru. Ako u pitanju nije strah, razlog može biti neznanje i nedostatak svijesti o tome koliko je dobra komunikacija s medijima važna, pogotovo u sektoru u kojem su predmet interesa doslovno ljudski životi, ali i velik novac koji se vrti u sustavu zdravstva. Većina kolega novinara sigurno dijeli mišljenje da bi profesionalac za odnose s javnošću olakšao posao i jednoj i drugoj strani. Novinarima u velikom broju slučajeva nije važno od koga dobivaju odgovor ako je on informativan i stav je kuće kojoj se obraćaju. Bilo bi također dobro da je osoba ili tim koji to radi upoznat sa sustavom zdravstva, ali i da svakodnevno prati sve medije i ono što se u njima objavljuje. Na taj način peto pitanje iz ankete, o ocjeni rada Ministarstva, bilo bi nepotrebno jer se praćenjem svih objava može itekako dobro steći slika o tome što novinari misle, ali isto tako otkriti na koji se način mogu prezentirati aktivnosti Ministarstva koje možda nisu toliko atraktivne.

Ignoriranje javnosti
U Vladi ima dobrih primjera na kojem Ljubičićeva ekipa može učiti. Marina Halužan, Božo Pavičin, Mladen Pavić i Kata Gojević, glasnogovornici četiriju ministarstva, novinarima se javljaju na mobitel i uglavnom znaju barem dio odgovora na pitanja, a ponekad i samo pitanje prije nego se postavi, i u dobroj mjeri spretno zaobilaze administrativne prepreke kako bi što brže saznali ostatak. Iako nisu savršeni, to već puno znači za izgradnju nekog normalnog odnosa. Ljubičićeva ekipa, dakle, ima od koga učiti ako hoće. Najsramotniji motiv loše komunikacije s novinarima je namjerno ignoriranje javnosti, čega se treba čuvati svaka vlast koja sebe naziva demokratskom.