Rođen sam u Njemačkoj, studirao sam u Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a služio sam kao pričuvni časnik u francuskoj ratnoj mornarici. Danas sam francuski državljanin na čelu francuske tvrtke koja posluje u više od 50 zemalja. Prije svega sam Europljanin. Moja osobna povijest odražava ono što je Europa postigla: zemlje koje su stoljećima međusobno ratovale stvorile su uniju obilježenu mirom, slobodom i prosperitetom, temeljenu na demokraciji i vladavini prava, posvećenu solidarnosti i socijalnoj zaštiti.

Pa ipak, toliko smo se navikli na ove uvjete da ih često uzimamo zdravo za gotovo. Dok vanjski promatrači i dalje uvelike doživljavaju Europsku uniju kao model slobode i prilika, mi Europljani skloni smo usredotočiti se na svoje slabosti: glomaznu birokraciju, starenje stanovništva, tehnološku inertnost i manjak globalnih predvodnika u ključnim sektorima.

Te su slabosti stvarne, ali nisu nepremostive ako budemo djelovali odmah. Što duže čekamo da se uhvatimo u koštac s izazovima s kojima se suočavamo, to ćemo manje biti sigurni u sposobnost da to učinimo. Budući da brza tehnološka transformacija i intenziviranje strateških rivalstava stvaraju duboku neizvjesnost, pa čak i egzistencijalni rizik, Europa nikako ne smije izgubiti iz vida svoju snagu.

Gdje su disruptivne inovacije?

Ta je snaga znatna. Europska unija obuhvaća oko 20 posto globalne potrošnje: ona je najveće jedinstveno tržište na svijetu, s transparentnim pravilima i propisima. Zahvaljujući stopama štednje koje su oko tri puta više nego u SAD-u, Europljani posjeduju 35 bilijuna eura u štednji. Eurozona ima strukturno visoku prosječnu stopu štednje, koja se povijesno kreće između 12 i 15 posto (još više u zemljama poput Francuske i Njemačke). Samo europski osiguravatelji upravljaju imovinom vrijednom oko 10 bilijuna eura.

Izazov je mobilizirati više tog kapitala za obrazovanje i istraživanje, inovacije, zelenu i digitalnu tranziciju te obranu. U tu svrhu, EU mora dovršiti svoju Uniju štednje i ulaganja, o kojoj se dugo raspravlja, a koja ima za cilj poticanje razvoja zajedničkih tržišta kapitala i bankarstva. No sama ulaganja neće donijeti tehnološki sektor svjetske klase, koji se smatra ključnim za konkurentnost Europe.

Kao što je Mario Draghi istaknuo u izvješću o europskoj konkurentnosti iz 2024., jaz u produktivnosti između EU-a i SAD-a prvenstveno je rezultat razilaženja njihovih tehnoloških sektora. Ključno je pitanje što je pokrenulo taj razdor. Zašto se Europa specijalizirala za inkrementalne inovacije – usavršavanje onoga što proizvodimo već desetljećima, poput automobila – umjesto da rađa disruptivne inovacije koje mijenjaju tržište.

Dio odgovora leži u regulativi, posebice onoj koja se odnosi na tržište rada. Uz tek nekoliko iznimki – ponajprije skandinavskih gospodarstava s njihovim modelom “fleksigurnosti” – zaštita radnika od tehnološkog viška u europskim zemljama otežava uvođenje novih tehnologija i razvoj novih djelatnosti više nego u SAD-u ili Kini.

Digitalno osiguranje

Štetu na automobilu danas možete prijaviti mobitelom, a novac dobiti i istoga dana

Nove mogućnosti

Kredit nije jedina opcija: Poduzetnici često ne znaju kako sve mogu financirati rast svojeg poslovanja

Europski socijalni model jedna je od njezinih najvećih prednosti, a socijalna zaštita utkana je u samu srž EU identiteta. No, osiguravanje stabilnosti ne smije se pretvoriti u slijepu težnju za eliminacijom svakog rizika. Umjesto da koči inovacije kako bi pod svaku cijenu očuvala svako radno mjesto u današnjem obliku, Europa mora pomoći ljudima da lakše prebrode tranzicije koje dolaze.

Prečesto se europski socijalni model aktivira prekasno, tek nakon što radnici izgube posao, a njihove vještine postanu zastarjele. Umjesto da igramo obranu, trebali bismo provoditi aktivne mjere kada se inovacije pojavljuju. Europljane moramo zaštititi od rizika koje donose promjene, ali isto tako i od rizika stagnacije. Pokušavajući pod svaku cijenu spriječiti poremećaje na tržištu gušimo eksperimentiranje, ulaganja i poduzetništvo.

Model blagostanja mora se očuvati, mora se modernizirati i financirati na održiv način. Prioriteti bi trebali uključivati podizanje dobi za odlazak u mirovinu, povećanje stope zaposlenosti kroz bolji pristup cjeloživotnom učenju i podršku pri promjeni karijere, kao i širu dostupnost pristupačnih planova za dugoročnu štednju. Ključno ulagati i u preventivno zdravstvo – što je presudno da ljudi što duže ostanu zdravi i neovisni – i razvijati usluge dugotrajne skrbi prilagođene starosnoj strukturi stanovništva.

Takvi bi napori uvjerili sve Europljane da neće biti prepušteni sami sebi, dok bi mladima dali više razloga za nadu u sigurnu i prosperitetnu budućnost. Rješavanje svih tih izazova – od modernizacije gospodarstva do reforme države blagostanja – mora uključivati dijalog sa socijalnim partnerima. Takav dijalog može osigurati legitimitet za teške reforme u društvima koja su često duboko polarizirana.

Starenje stanovništva

Sve ovisi o tome hoće li Europa vratiti svoju sposobnost djelovanja. Stvaranje EU-a započelo je kada je šest zemalja, odlučnih u namjeri da mladima osiguraju mirnu budućnost, udružilo resurse koji su dotad služili za vođenje rata: ugljen i čelik. Taj bismo model trebali kopirati i danas, prepoznavanjem inicijativa koje bi doista zajamčile budućnost obilježenu slobodom, suverenošću i solidarnošću, usmjeravanjem političke volje i ulaganja na njih i kretanjem naprijed s onima koji su spremni djelovati.

Ovo možda neće uključivati svih 27 članica EU-a. Zapravo, kada je riječ o velikim industrijskim, tehnološkim i obrambenim projektima, često i neće. Koalicije onih koji žele ići naprijed moraju utrti put, dok bi se ostali pridružili nakon što se inicijative pokažu uspješnima.

Potpuna europska autonomija nije realna, ali kombinacijom strateškog promišljanja, odvažnih politika i regulatorne fleksibilnosti, Europa može stvoriti predvodnike u ključnim industrijama, baš kao što smo to učinili s Airbusom 1970. Kad je riječ o AI-ju, iako Europa zaostaje za SAD-om i Kinom u razvoju naprednih modela, mogla bi preuzeti vodstvo u primjeni, zahvaljujući snažnoj industrijskoj bazi. Poticaj za to svakako je golem: s obzirom na to da starenje stanovništva uzrokuje smanjenje radne snage, rast produktivnosti potaknut AI-jem mogao bi u potpunosti preokrenuti igru.

U tu svrhu – i kako bi se poboljšali izgledi za budućnost mladih – prekvalifikacija radnika i stvaranje radnih mjesta s višom dodanom vrijednošću moraju biti prioriteti. Ulaganje u kritičnu i lokalnu infrastrukturu, kao i u praktične primjene AI-ja, također je nužno, ne samo kako bismo ojačali našu tehnološku suverenost.

Vjerovati u Europu ne znači braniti status quo već imati ambiciju za provođenje transformacije. Jasna vizija na samom vrhu – pretočena u uvjerljivu priču usmjerenu na prosperitet, sigurnost i demokraciju – pomogla bi građanima da zamisle pozitivnu budućnost, umjesto da se povlače u nostalgiju. A odlučno djelovanje pretvorilo bi tu viziju u napredak.

Europljanima se možda ne sviđa novo, rascjepkanije i konkurentnije globalno okruženje u kojem se nalazimo, ali to je svijet s kojim se EU mora suočiti. Nijedna zemlja članica to ne može učiniti sama, a nijedan blok zemalja nije u boljem položaju za uspjeh.

© Project Syndicate, 2026.