Postoje događaji čija je politička važnost obrnuto razmjerna njihovoj prividnoj neznatnosti. Jedan takav zbio se ovih dana u Vatikanu. Robert Francis Prevost, američki državljanin rođen u Chicagu, iskoristio je svoje biračko pravo i poštom poslao glasački listić za američke izbore 3. studenoga 2026. godine. Ništa neobično: milijuni Amerikanaca koji žive izvan Sjedinjenih Država čine isto.

Pa ipak, vijest je obišla svijet, a Tiskovni ured Svete Stolice smatrao je potrebnim i službeno je potvrditi. Jer Robert Francis Prevost nije običan američki iseljenik. On je papa Lav XIV., rimski biskup, poglavar Katoličke Crkve, suveren Države Vatikanskoga Grada i, prema njezinu ustavnom uređenju, apsolutni monarh.

Upravo ta posljednja okolnost čini njegov naizgled posve običan građanski čin političkofilozofski neobičnim. Nije, naime, osobito zanimljivo to što papa još ima američko državljanstvo. Nije zanimljivo ni što je nekada glasovao na američkim izborima. Zanimljivo je što čovjek koji danas utjelovljuje puninu suverene vlasti jedne države osobno sudjeluje u demokratskom izboru vlasti druge.

Što apsolutni monarh, čija vlast ne proizlazi iz narodnoga suvereniteta, koristi biračko pravo u političkom poretku kojemu je narodni suverenitet temeljno legitimacijsko načelo. Što onaj koji je u jednoj državi suveren, u drugoj nastupa kao jedan od milijuna jednakopravnih birača.

Neobičnost toga događaja nije uklonjena ni njegovom službenom interpretacijom. Dapače, ona ju je dodatno naglasila. Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 30. listopada 2026. da je papa poslao svoj glasački listić u Chicago, nastavljajući dugogodišnju praksu građanskog sudjelovanja, te da vjeruje u pravo i dužnost građana da sudjeluju u demokratskim procesima.

Potvrđeno je također da je svoje biračko pravo koristio i tijekom godina provedenih u Peruu, kad god je na to imao pravo. Dakle, nije riječ tek o slučajnoj odluci, nego o postupku koji Sveta Stolica predstavlja kao izraz načelnoga razumijevanja demokratske odgovornosti. Papa ne glasuje usprkos svojemu položaju, nego očito smatra da njegov položaj ne dovodi u pitanje njegovo građansko pravo, pa ni dužnost sudjelovanja u demokratskim izborima.

No upravo tu počinje problem koji nadilazi uobičajenu raspravu o biračkim pravima. Kako apsolutni monarh, čija vlast nije demokratski konstituirana, osobno sudjeluje u demokratskom postupku kojim se konstituira vlast druge države?

Ostaje državljanin

Američko pravo poznaje mogućnost da državljanin prihvati javnu službu u drugoj državi, pa čak i da postane njezin poglavar, a da time nužno ne prestane biti američki državljanin.

kupnja

Do 480 km dosega i prostran prtljažnik: upoznajte MGS5 EV

Pametan potez

Investicija koja ne traži velike uplate ni stalno planiranje: zlato možete stjecati automatski, iz mjeseca u mjesec

Izborna monarhija Vatikan

Da bismo razumjeli svu težinu toga pitanja, najprije valja precizno odrediti političku narav Vatikana. Država Vatikanskoga Grada nije parlamentarna demokracija, nije republika, nije ni ustavna monarhija u onome smislu u kojemu govorimo o Velikoj Britaniji, Danskoj ili Švedskoj. Vatikan je apsolutna izborna monarhija, čiji je suveren rimski prvosvećenik.

Njegova je vlast monarhijska zato što je vrhovni državni autoritet povjeren jednoj osobi; izborna zato što se ta osoba ne određuje dinastičkim nasljeđivanjem nego izborom za papu; apsolutna zato što su u njoj, u krajnjoj instanciji, objedinjene zakonodavna, izvršna i sudska vlast. A budući da je nositelj toga suvereniteta istodobno poglavar Katoličke Crkve, čiji se autoritet temelji na posebnoj religijskoj legitimnosti, riječ je i o osobitome obliku sakralne, odnosno teokratske monarhije.

Pritom se ne radi o anakronoj definiciji koju bi suvremeni Vatikan naslijedio od svojih srednjovjekovnih prethodnika, a da ona više nema stvarnoga sadržaja. Upravo suprotno. Novi Temeljni zakon Države Vatikanskoga Grada, koji je sam Lav XIV. proglasio 31. srpnja 2026., u svojemu prvom članku izričito određuje da vrhovni svećenik, kao suveren države, ima puninu vlasti koja obuhvaća zakonodavnu, izvršnu i sudsku funkciju. U izvorniku stoji: Il Sommo Pontefice, Sovrano dello Stato della Città del Vaticano, ha la pienezza della potestà di governo, che comprende il potere legislativo, esecutivo e giudiziario.

Teško je zamisliti jasniju formulaciju apsolutnoga suvereniteta. Naravno, vlast u Vatikanu nije administrativno organizirana tako da papa osobno donosi svaki zakon, rješava svaki upravni predmet i presuđuje u svakom sporu. Postoje državne institucije, sudovi, guvernerat, Papinsko povjerenstvo i čitav sustav delegiranih nadležnosti. Ali njihovo postojanje ne mijenja temeljno načelo: nositelj izvorne vrhovne državne vlasti jest papa. U njegovoj se osobi pravno sjedinjuju ovlasti koje moderna ustavna demokracija načelno nastoji razdvojiti i međusobno ograničiti.

Ta činjenica ne znači da je papinska vlast neograničena u svakome mogućem značenju riječi. Papa nije iznad božanskoga zakona, crkvene predaje ili naravi službe koju obnaša. Postoje teološka, kanonska i moralna ograničenja njegova autoriteta. Ali ta ograničenja nisu isto što i ustavna ograničenja koja monarhu nameće politička zajednica organizirana na načelu narodnoga suvereniteta.

U Vatikanu ne postoji parlament koji bi svoju legitimnost crpio iz općega biračkog prava niti postoji demokratski postupak kojim bi građani mogli promijeniti nositelja vrhovne vlasti. Papina je vlast legitimna po načelima vlastitoga crkvenog i državnog poretka, a ne zato što bi mu birači povjerili mandat kojim raspolažu i koji mogu opozvati. Ovdje je potrebno izbjeći jednu čestu pojmovnu zabunu. Činjenica da se papa bira ne čini Vatikan demokracijom. Izborna monarhija nije demokratska monarhija samo zato što poznaje čin izbora. Povijest Europe puna je izbornih kraljevstava, duhovnih kneževina i drugih političkih zajednica u kojima je pravo izbora vladara bilo pridržano malobrojnim privilegiranim izbornicima.

Svetorimski car nije postajao demokratskim vladarom zato što su ga birali knezovi izbornici, kao što ni papa ne postaje demokratskim državnim poglavarom zato što ga bira Kardinalski zbor. U demokraciji nije presudna samo činjenica da se vlast bira nego i pitanje tko je bira, u čije ime, pod kojim uvjetima i s kakvom mogućnošću nadzora i smjene. Izbor može biti način određivanja monarha, a da pritom ni najmanje ne promijeni monarhijsku narav njegova suvereniteta.

Jedan od birača

Upravo je zbog toga papin američki glasački listić zanimljiviji nego što se isprva čini. Njime čovjek koji je u jednoj državi nositelj nedemokratski ustanovljene vrhovne vlasti sudjeluje u postupku koji u drugoj državi počiva na političkoj jednakosti građana. U Vatikanu Lav XIV. predstavlja vrhovni izvor državne vlasti; u Americi Robert Francis Prevost jedan je od birača čiji pojedinačni glas pridonosi određivanju onih koji će vlast obnašati. U prvome slučaju njegova se državna vlast ne izvodi iz jednakosti građana; u drugome njegov glas vrijedi upravo zato što je, u političkom smislu, jednak svakome drugome.

To je neobična inverzija. Suveren koji u jednoj državi ne odgovara demokratski ustanovljenome predstavničkom tijelu koristi pravo da u drugoj sudjeluje u izboru predstavnika koji su svojim biračima politički odgovorni. Monarh koji nije podložan smjeni na općim izborima sudjeluje u postupku kojim se drugi nositelji vlasti na izborima potvrđuju ili smjenjuju. Čovjek koji utjelovljuje jedno načelo političke legitimnosti osobno prakticira drugo.

Pritom ne tvrdim da je posrijedi formalna proturječnost. Različite političke zajednice mogu počivati na različitim načelima legitimnosti. Ono što odgovara jednoj vrsti zajednice ne mora odgovarati drugoj. Ipak, politička načela ne postoje samo kao apstraktne ustavne formule; njihovo značenje očituje se i u postupcima ljudi koji ih utjelovljuju. Kada apsolutni monarh postane demokratskim biračem, makar u drugoj državi, susret dvaju načela prestaje biti pitanje usporednoga ustavnog prava i postaje pitanje jedinstva njegove javne osobe.

Ovdje se, međutim, susrećemo s osobitošću bez koje čitava rasprava ne bi bila poštena. Vatikan nije obična država, nastala povijesnim oblikovanjem nekoga naroda, njegovim teritorijalnim razvojem i uspostavom zajedničkoga političkog identiteta. Država Vatikanskoga Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorima 1929. godine radi osiguranja neovisnosti Svete Stolice. Njezina je državnost posebna i funkcionalna: ona nije politički cilj sam po sebi nego teritorijalno jamstvo slobode univerzalne crkvene službe. Papa nije suveren Vatikana zato što predvodi neki vatikanski narod, nego zato što državna neovisnost treba osigurati njegovu neovisnost od svake druge zemaljske vlasti.

Razlika između Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada stoga je temeljna. Sveta Stolica postojala je kao nositelj posebne duhovne i međunarodnopravne osobnosti stoljećima prije nastanka današnje vatikanske države. Ona nije rođena Lateranskim ugovorima, nego je upravo njezina neovisnost tim ugovorima dobila novo teritorijalno jamstvo. Vatikanska država ima vlastiti suverenitet i međunarodnopravnu osobnost, ali njezina je svrha omogućiti Svetoj Stolici slobodno obavljanje njezine univerzalne zadaće. Obje su povezane u osobi pape, premda nisu istovjetne.

To znači da pitanje demokracije u Vatikanu ne možemo postavljati kao da govorimo o Francuskoj ili Hrvatskoj. Vatikanski državljani ne tvore politički narod usporediv s građanstvom modernih nacionalnih država. Državljanstvo je u znatnoj mjeri povezano sa službom, dužnošću i boravkom, a sama država postoji radi zadaće koja daleko nadilazi njezin teritorij i stanovništvo. Zahtijevati da nekoliko stotina njezinih građana općim biračkim pravom odlučuje o poglavaru Katoličke Crkve značilo bi ne razumjeti ni narav papinstva ni razloge postojanja Vatikana. Crkveni autoritet nije proizvod političke volje njezinih teritorijalnih podanika, kao što ni katolička vjera ne može svoju istinitost ili svoje dogme izvoditi iz glasovanja.

No upravo zbog toga pitanje papina sudjelovanja na američkim izborima postaje još oštrije. Ako je vatikanski državni suverenitet uspostavljen da bi osigurao papinu neovisnost od nacionalnih političkih vlasti, zašto njegov nositelj smatra primjerenim osobno sudjelovati u demokratskom oblikovanju jedne takve vlasti?

Ovdje više nije riječ o zahtjevu da se Vatikan demokratizira. Riječ je o razlici između neovisnosti od političkoga suvereniteta drugih država i osobnoga sudjelovanja u njegovu oblikovanju. Papa koji kao suveren mora biti neovisan o Washingtonu, Berlinu, Parizu i Rimu istodobno kao američki građanin sudjeluje u izboru dijela političke vlasti u Washingtonu. Naravno, njegov glas ne predstavlja glas Svete Stolice niti njegovim slanjem američka država stječe bilo kakvu vlast nad Vatikanom. Ali ne mijenja li se time barem simbolički odnos između papine univerzalne službe i njegove nacionalne političke pripadnosti?

To je pitanje tim zanimljivije što papinstvo, za razliku od običnih monarhija, ne predstavlja samo državni suverenitet. Ono predstavlja univerzalnu duhovnu vlast. Rimski biskup nije poglavar američkih katolika koji usput upravlja svjetskom Crkvom. Njegova je služba po svojoj naravi nadnacionalna. On je papa katolika različitih država, naroda, kultura, političkih tradicija i društvenih sustava. Njegov autoritet ne proizlazi iz američke, poljske, njemačke, argentinske ili bilo koje druge nacionalne pripadnosti. Njegovo podrijetlo ostaje dijelom njegove biografije, ali ne može biti temeljem njegova javnog položaja.

Pitanje političke primjerenosti

Upravo je zato za papinstvo oduvijek bilo toliko važno pitanje neovisnosti od nacionalnih vlasti. Povijest Crkve, od sukoba oko investiture do avignonskoga papinstva i nestanka Papinske Države, dobrim je dijelom povijest nastojanja da se univerzalna duhovna služba oslobodi političke ovisnosti o pojedinim vladarima i državama. Teritorijalni suverenitet Vatikana posljednji je povijesni izraz toga nastojanja: papa ima vlastitu državu upravo zato da ne bi bio podanik nijedne druge države u obavljanju svoje službe.

Ali sada taj isti papa, ne kao podanik nego kao građanin, sudjeluje u političkom odlučivanju jedne druge države. To je pravno moguće, ali simbolički daleko od beznačajnoga. Jer državljanstvo ne podrazumijeva samo administrativnu povezanost s državom. Ono može uključivati i aktivno sudjelovanje u njezinu političkom životu. A biračko pravo, za razliku od putovnice, nije tek potvrda neke postojeće pripadnosti. Ono je djelatno sudjelovanje u političkom suverenitetu.

Ovdje valja razlikovati dva pitanja koja se u raspravama često neopravdano stapaju. Prvo je pitanje državljanstva. Robert Francis Prevost nije samim izborom za papu automatski izgubio američko državljanstvo. Američko pravo poznaje mogućnost da državljanin prihvati javnu službu u drugoj državi, pa čak i da postane njezin poglavar, a da time nužno ne prestane biti američki državljanin. Američki State Department takve slučajeve smatra osobito složenima, ali gubitak državljanstva ne proizlazi automatski iz stupanja na stranu državnu dužnost. Drugo je pitanje političke primjerenosti korištenja biračkoga prava. Ono se ne rješava samom činjenicom da biračko pravo postoji.

Ta je razlika presudna. Postoje prava koja čovjek zadržava i nakon preuzimanja određene javne službe, ali čije korištenje može postati institucionalno osjetljivo. Ne zato što bi nositelj službe prestao biti građaninom ili izgubio osobnost, nego zato što njegova javna uloga nadilazi njegov privatni položaj. Politička kultura poznaje čitav niz takvih samoograničenja. Ona nisu uvijek propisana zakonom. Katkad proizlaze iz ustavne konvencije, katkad iz tradicije, katkad iz same naravi službe.

Uzmimo britanskoga monarha. Kralj Ujedinjenoga Kraljevstva u pravilu ne sudjeluje na parlamentarnim izborima. Njegova politička nepristranost nije tek osobna vrlina nego konstitutivan element suvremene britanske ustavne monarhije. Kruna mora ostati izvan izbornog nadmetanja upravo zato što predstavlja kontinuitet države neovisan o promjenama parlamentarnih većina. Monarh može imati politička uvjerenja, ali ih ne izražava sudjelovanjem u izboru vlade. Suzdržavanje nije znak njegova neprijateljstva prema demokraciji.

Naprotiv, ono je način na koji monarhijska institucija poštuje demokratski poredak. U vatikanskom slučaju odnos je drukčiji, ali je sama usporedba poučna. Britanski monarh ne glasuje u vlastitoj državi zbog njezina ustavnog načela političke nepristranosti krune. Papa glasuje u drugoj državi, premda je suveren vlastite. No ako je za ustavnoga monarha važno suzdržavanje od neposrednoga političkog odlučivanja, nije li za apsolutnoga monarha, koji je ujedno poglavar univerzalne Crkve, pitanje takva suzdržavanja barem jednako ozbiljno?