Poznato je da su se poslijeratni arhitekti europske integracije oslanjali na krizne uvjete kako bi izgradili šire institucije. Nasuprot tome, da bi postupne, djelomične reforme uspjele, izazovi s kojima se Europa suočava moraju biti relativno mali. To baš i ne opisuje trenutačnu nezavidnu situaciju u kojoj se Europa nalazi.

Europska unija suočava se s višestrukim, međusobno povezanim krizama koje dovode u pitanje sam njezin smisao postojanja. Europljani se bore s upravljanjem industrijskom krizom – posljedicom globalizacije i iznimno brzih tehnoloških promjena – fiskalnim krizama i klimatskom krizom koja već uvelike stvara kaos i povećava troškove koje države moraju snositi.

Prijetnja demokraciji

Štoviše, demografska kretanja – starenje i smanjenje radne snage – podrazumijevaju još veće buduće troškove. Demokraciju potkopavaju antisistemske stranke i implozija centrističke politike. Povrh svega, tu je i sigurnosni izazov koji se različito doživljava diljem kontinenta, pri čemu sjeverna i istočna Europa smatraju Rusiju egzistencijalnom prijetnjom, dok drugi ostaju znatno opušteniji.

Sjetimo se kako je Hladni rat potaknuo kontinentalnu integraciju, pri čemu su se prvotne članice Europske ekonomske zajednice ujedinile suočene sa Sovjetskim Savezom. Iako je to potaknulo institucionalnu integraciju, također je navelo europske elite da se oslone na vanjsku prijetnju kako bi im pomogla u stalnom jačanju njihove tvorevine. Stoga su redovito oglašavale uzbunu nakon svakog šoka – od ruskog pripajanja Krima 2014. i prve izborne pobjede Donalda Trumpa do ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu i Trumpova reizbora.

No, iako je na te krize uvijek bilo nekakvih odgovora, oni nisu bili dovoljni. Sada se svi Europljani, a ponajviše Ukrajinci, suočavaju s novim svjetskim poretkom koji bi mogao oblikovati samit Putina, Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Zamislite tri stara, bolesna čovjeka kako ponavljaju konferenciju na Jalti iz veljače 1945., gdje su karcinomom pogođeni Franklin D. Roosevelt i oslabljeni Winston Churchill popustili laskanjima Josifa Staljina i pristali podijeliti poslijeratni svijet. Taj bi trenutak ušao u povijest kao sramotan, a izbjegavanje njegova ponavljanja trebalo bi biti glavni europski prioritet.

Do ovog smo trenutka stigli jer su neki od najuočljivijih europskih koraka prema integraciji u razdoblju nakon Hladnog rata ostali nepotpuni. Arhitekti europske monetarne unije znali su da jedinstvena valuta podrazumijeva i potrebu za zajedničkim fiskalnim kapacitetom. Možda su vjerovali da će neka buduća kriza generirati političku volju da se posao dovrši, kao kada je kriza izazvana pandemijom Covida-19 potaknula stvaranje programa NextGenerationEU.

Taj program oporavka vrijedan 800 milijardi eura (890 milijardi dolara) uključivao je zajednički instrument duga, ali se zaustavio prije nego što je precizirano koji bi se prihodi trebali koristiti za servisiranje tog duga. Bio je to tek mali korak prema fiskalnoj integraciji, ali ništa više od toga.

kupnja

Do 480 km dosega i prostran prtljažnik: upoznajte MGS5 EV

Pametan potez

Investicija koja ne traži velike uplate ni stalno planiranje: zlato možete stjecati automatski, iz mjeseca u mjesec

Drugi ključni problem je odnos između Francuske i Njemačke. Povijesno gledano, poslijeratna se Europa uvijek oslanjala na njihovo pomirenje, pri čemu se gospodarski sve moćnija Njemačka oslanjala na sigurnost koju je pružala Francuska, nuklearna sila koja je zadržala veću neovisnost od Sjedinjenih Država nego što je to Ujedinjeno Kraljevstvo ikada učinilo. No Francuska i Njemačka vraćaju se svojim starim navikama.

U Francuskoj je trenutačni val prosvjeda već izazvao nemire u drugim zemljama, ponavljajući obrazac iz 1789., 1830., 1848. i 1871. godine. Tada je Francuska bila pokretač revolucionarnog europskog procesa koji obično nije kulminirao demokracijom, već autoritarizmom. Jednako tako, Njemačka izgleda kao da ponavlja propast svog prvog stvarnog iskustva s demokracijom, Weimarske Republike, gdje je nekoherentni savez nezadovoljnika, nacista i komunista, uništio liberalnije i umjerenije stranke političkog centra.

Umrijeti za Kijev?

Tada, kao i sada, mladi su bili posebno očarani ekstremima. Dvije glavne njemačke stranke, demokršćani i socijaldemokrati, promatraju kako njihova potpora ubrzano migrira prema strankama koje obećavaju preorijentaciju zemlje daleko od Europe i prema Rusiji.

Stara poslijeratna priča o sitnim prilagodbama izgubila je na snazi. Njemačka industrija mogla je uvoditi postupne izmjene kako bi proizvela učinkovitije motore s unutarnjim izgaranjem i sofisticiranije automatizirane strojne alate. No njemački biznis propustio je radikalno preoblikovanje industrijskih procesa, što je najupečatljivije u slučaju električnih vozila.

Francuska je, pak, dugo projektirala globalnu moć putem intervencija u Africi. No ta je priča bila paralelna s njemačkom. Francuska se sve više oslanjala na privatne plaćeničke skupine, a kada su na red došli uistinu veliki sigurnosni izazovi, očito je bila nadjačana te se povukla iz sedam afričkih zemalja između 2022. i 2025. godine, uz sve glasnije zahtjeve za prekidom angažmana.

I ovaj razvoj događaja ima uznemirujuće povijesne odjeke. Tridesetih godina prošlog stoljeća široki spektar francuske političke scene odbacivao je prijetnju nacističke Njemačke sloganom “Zašto umrijeti za Danzig?”. Danas se ista logika čuje u pitanju “Mourir pour Kyiv?” (Umrijeti za Kijev?).

To je recept za poniženje. U trenucima poraza Europljani često sanjaju. Nakon što je potučen kod Waterlooa i prognan na Svetu Helenu, Napoleon je govorio o oživljavanju Europe na temelju “istih načela, istog sustava, posvuda”, s jedinstvenim europskim zakonikom i zajedničkom valutom.

No neki su snovi realističniji od drugih. Postaju li uvjeti dovoljno mračni da potaknu smisleno zajedničko europsko djelovanje? Najnovija europska mantra jest da Kina i SAD možda imaju snažniji rast, ali su ranjiviji na otpore kao predatorske supersile. To je možda točno. Ali također je jasno da djelomične reforme nisu dovoljne da omoguće Europi da se izravno uhvati u koštac sa svojim izazovima.

© Project Syndicate, 2026.