Proteklih nekoliko tjedana sudjelovao sam na nekoliko konferencija, što kao gost, što kao panelist, pa je vrijeme da “saberemo dojmove” – a, s obzirom na to da se osjećam Europljaninom, dojmovi nisu baš najbolji. Svima su nam puna usta manjka europske konkurentnosti, smanjene produktivnosti, a napose presporih mehanizama odlučivanja i pretjerane reguliranosti koja Europu odlikuje.
Možda bismo ipak u tu jednadžbu trebali dodati i “nedovoljnu glad” za inovacijama i sad već popriličnu tehnološku zaostalost. Jasno, kad govorimo o svemu tome, Europsku uniju uspoređujemo u prvome redu sa Sjedinjenim Državama i Kinom. Ta usporedba već odavno za EU nije povoljna.
S druge strane, bez obzira na aktualne prosvjede, pa i nerede u više europskih država, ovaj kontinent i dalje pruža priliku za najbolju kvalitetu života. Kad čuješ prosječnog Amerikanca, Kineza ili pak Australca što priča o tamošnjim društvima, ipak ti na trenutak bude toplo oko srca. No, ta toplina je, nažalost, kratkoga daha. Ono što ostaje je gorčina s početka ovog uvodnika.
Više nije pitanje trebamo li bolje, sad je pitanje možemo li bolje. Mogu li se uspavani europski potencijali kvalitetnije iskoristiti kako bismo ostali relevantni igrači na globalnoj sceni? Ili nam ipak prijeti polako odumiranje što je, nažalost, smjer u kojem već odavno idemo. Ako ćemo suditi prema velikim europskim nacijama, a posebno prema onome što čujem od poslovnih ljudi iz tih država, na vrhu europske piramide baš i nema nekog optimizma.
Osim toga, politički trenutak je upozoravajući. Čitajte: uskoro bi moglo biti i gore. Zbog nesposobnosti u odlučivanju aktualnih elita, dolazak na vlast u brojnim državama smiješi se i onima koji su još donedavno bili margina. No, promjene koje su se u svijetu dogodile u posljednjem desetljeću neizbježno će dovesti do novog miješanja karata na europskoj političkoj sceni. Moramo se pripremiti na još izazovnija vremena.
S druge strane, male europske nacije u koje, jasno, ubrajam i hrvatsku, kao da nude nešto više optimizma. Možda je taj optimizam pomiješan sa stanovitom količinom opuštenosti koju nudi komotnija pozicija nacija koje se ionako ništa ne pita i koje imaju nešto više mogućnosti posvetiti se sebi.
Možda ipak shvatimo i prihvatimo, a bilo bi krajnje vrijeme, da još uvijek imamo značajne potencijale talenta na našem prostoru. Pa, kako zgodno primjećuje predsjednik Uprave Iskra Grupe Klemen Šešok u nedavnom razgovoru u pogonima 3. maja u Rijeci, bilo bi dobro da barem Slovenija i Hrvatska zajedno pokušavaju pokrenuti neke mehanizme na zajedničku korist. Šešok misli, a ja se slažem s njim, da takvi potencijali postoje i da im treba pristupiti strateški. Upitno je samo misle li tako i donositelji odluka u (barem) te dvije države. U svakom slučaju, pozicija malih i dinamičnih ekonomija pruža i veće manevarske sposobnosti cijelog jugoistoka Europe.
Treba graditi velike regionalne sustave. Pitajte poduzetnike u prehrambenom sektoru. Uz kvalitetu koja se podrazumijeva, moramo osigurati i količine da bismo bili konkurenti barem na širem europskom tržištu. Možemo i o prodaji. Regija je premala za veće prodajne iskorake, ozbiljniji sustavi razmišljaju o prodaji na europskom igralištu. Tu imamo značajne prednosti, hrana s ovih prostora i dalje je bolja od onoga što se nudi na zapadu.
Da se malo i gorko našalim na samom kraju. Ako krene sve po zlu pa Europa postane doista oveći starački dom, i tu dobro stojimo. Hrvatska je jedna od najboljih destinacija za život u mirovini…
