Ni u Francuskoj nisu načisto zbog čega su nastali i pogotovo zašto su se raširili učenički protesti, svi razbijaju glavu o čemu se radi. Pustimo političare, no možemo reći da gotovo svi ozbiljni komentatori, bez obzira jesu li s ljevice ili desnice, priznaju da su ih ovi događaji preplavili, pokušavaju razumjeti razloge. Među njima prevladava mišljenje da su protesti spontani, da je model širenja poput vatre, a ne unaprijed osmišljen. Mnogi vide pokušaje infiltracije, konkretno Mélénchonove stranke, Nepokorena Francuska (LFI), ali konstatiraju da nema nijednog pokazatelja da bi LFI usmjeravao proteste ili čak da bi to mogao napraviti. Govore kako “LFI potpiruje žar”, ali požar se širi daleko iznad organizacijskih sposobnosti neke stranke.

Stariji ustuknuli

Proteste podržavaju studentski forumi, ali, i to je jedan od važnih elemenata s kojim se može proniknuti u razloge, da po svojoj prirodi ovi učenički ne nalikuju slavnim studentskim nemirima iz 1968. godine, nego, tako kažu u debatama, više na one žutih prsluka iz 2018. Razlika je da su u svojim zahtjevima ovi učenički artikuliraniji. Žuti prsluci bili su, da tako kažemo, mutavi, nejasni, neka buna koja je komunicirala vandalskim ispadima bijesa, ali argumentima zatvorena sama u sebe.

Pitanje je kako je došlo do toga da djeca, prava djeca, ustanu i doslovno traže svoja prava i da stariji ustuknu. Najprije, pogledajmo tajming. Protesti su počeli neposredno prije dolaska Pape u posjet Francuskoj, kad su državni mehanizmi bili usmjereni na maksimalno osiguranje posjeta, pri čemu se podrazumijeva i opasnost od mogućnosti terorističkog napada. Prvenstveno, Papin posjet zahtijevao je potpunu mobilizaciju unutar ministarstva unutarnjih poslova, od planiranja do izvedbe. Također, svi mediji imali su oči samo za taj događaj. Par dana uoči buknuo je prvi protest i zatim nekoliko sličnih koji su trajali i dok je tamo bio Papa. Učenicima se bavio samo ministar u čijem je portfelju obrazovanje, ali čak i da je on imao instrumente za djelovanje, ne bi znao što treba napraviti. U međuvremenu, Papa je otišao, protesti su se proširili, vandalizam je eskalirao pa su zapaljene i neke škole, mnogo je ozlijeđenih, tisuće privedenih, pa i među profesorima i učiteljima koji, općenito, podržavaju razloge protesta. Sad, kako je nasilja više, učitelji se povlače. Zatim, mjesto na kojem su protesti buknuli. Počeli u školi u Saint-Denisu, bivšem radničko-industrijskom predgrađu, udaljenom desetak kilometara od središta Pariza. Nije čudno da je tamo počelo. Saint-Denis je velik gotovo kao Split, ima 150 tisuća stanovnika, a dio je pokrajine Île-de-France. Budući da sam nekoliko godina bila predstavnica Grada Zagreba pri EU-u, zagrebački ured bio je u podnajmu velikog briselskog ureda Île-de-France i dobro sam, izbliza, upoznala strukturu komunikacije lokalnih samouprava s EU-om, ali i vrlo dobro i tu pokrajinu.

Ile-de-France, u središtu kojeg je Pariz, ima jedanaest milijuna stanovnika, tamo ima dijelova koji se bore sa siromaštvom i prekarijatom kao što je Saint-Denis, ali je ta pokrajina ujedno i europski šampion u tehnologiji, robotici i najjače središte startupa u Europi. Ne govorimo o Parizu, to je svijet za sebe, a Saint-Denis i slična mjesta su svijet za sebe.

U dijelovima Île-de-France ima, kao i na jugu Francuske, znatan broj Francuza treće, četvrte generacije pa i dublje, doseljenika iz Magreba. Ti doseljenici, dozvolite ove brzinske natuknice, bili su i povratnici Francuzi iz Alžira, a također, i Arapi i Berberi. Kad je riječ o integraciji, ona je bila pospješena time da su gotovo u Saint-Denisu bili radnička klasa, a to znači da su imali iste interese koje su artikulirali sindikati i koje je država – Republika – uglavnom zadovoljavala.

Ključan dio u procesu integracije bile su škole, osmišljene da promoviraju i održavaju ideju Republike koja se temelji na ideji Prosvjetiteljstva. Konkretno, to znači da je obrazovanje strogo laičko, besplatno, obavezno, i da napredovanje ovisi isključivo o zaslugama.

Školovanje je dugo vremena u Francuskoj bilo, tako su ga i zvali, lift za napredak i za napredovanje, za uspon na socijalnoj ljestvici. Bez obzira na startnu poziciju, na to tko si i što si, ako si prošao dobro škole i zasade Republike, mogao si, u teoriji, ali često i u praksi, računati da se popneš i da si osiguraš dobar život. Poetičnije i vizionarskije rečeno, ta škola u službi Republike težila je tome da emancipira građanina kroz znanje. Francuzi čak, kad kažu u razgovoru pojmove kao Republika, kao laicitet, obrazovanje, u to stavljaju velik simbolički naboj, gotovo ih sakraliziraju. Ali, to nam signalizira koliko su im ti pojmovi važni u strukturi društva.

Urušavanje infrastrukture

Taj se sustav u kojem je obrazovanje bilo lift za uspon počeo urušavati posljedicama globalizacije i deindustrijalizacije koja je pogodila Francusku, ali i šire, recimo susjednu Belgiju. U nekad industrijskim dijelovima Belgije, u gradu Charleroi, gdje sam prije deset godina radila reportažu, u razredima škola su učenici u kojima nikad nitko – ni roditelji niti bake i djedovi – nije bio zaposlen. Naprosto, nakon pada teške industrije, nije bilo posla. Svi su bili na socijalnoj pomoći. Oporavak je vrlo težak i još traje. Takvih područja ima i u Francuskoj. U međuvremenu, u francuskoj provinciji, sve što spada pod infrastrukturu polako je propadalo. Primjerice, kad je bio ustanak žutih prsluka, nama sa strane bilo je neshvatljivo zbog čega se buni, ovo je konkretan primjer, žena koja ima dva automobila u obitelji i biznis.

mikro poduzetnici

Velike promjene ne donose samo veliki sustavi

promo

Inin projekt proizvodnje zelenog vodika ulazi u ključnu fazu

Ali, bunila se jer joj se život promijenio na lošije. Provincija je opustjela. Benzinske crpke, gdje bi mogli napuniti gorivo za svoja dva auta, su se prorijedile. U njihovom gradiću zatvorile su se pekarnice, mali dućani, ambulante, apoteke. Posljedice delokalizacije i deindustrijalizacije bile su fatalne. Među tim žrtvama bile su i škole.

Izolirano gledajući, prigovor da ima po 35 učenika u razredu, minoran je i ne može biti izlika za ovu razinu nezadovoljstva. Ali, recimo u školi Lycée Paul Eluard u Saint-Denisu, urušio se krov, učionice redovito poplavljuju kad je kiša, žbuka leži na podu, tamo gdje padne. Nastavno osoblje bježi ako može i nalazi druge poslove. Disciplinu je teško održavati. Ima primjera gdje škola od tisuću đaka nema medicinsku sestru, a to je desetljećima bio dio standarda. Jedna po jedna funkcija škole otpada kao suhi list s drveta. Neke škole nemaju do pedeset posto nastavnog osoblja. Škole se krpaju zamjenama, ali satnica se ne ispuni. Više od pedeset posto škola uopće nema po jednog od učitelja za predmet koji je obavezan u kurikulumu, obično su to matematika ili prirodne znanosti. Zahtjeve da se situacija popravi već su ranije artikulirali učitelji i profesori, ali uzalud.

Nakon ovog, kad djeca, makar divljački, zahtijevaju svoja prava, vjerojatno će biti pomaka. U predgrađima oko Pariza, u Île-de-France, već su ranije bili nasilni neredi u kojima su uglavnom građani magrepskog porijekla protestirali zato što stvarno, ali stvarno, nije bilo mogućnosti njihovog napredovanja u društvu. Plafon je bio tako nizak, da bi se stalno “udaralo glavom”. Rijetki su ga uspjeli probiti, a nisu svi rođeni vješti i jaki. Novinarski sam pokrivala jedan takav protest i shvatila da je poruka glasila: vidi me, pa vidi me, konačno! Postojim! Ali, vandalizam je bio također znatan i odbijao je da se ta poruka dovoljno primi.

TikTok razotkriva licemjerje

Nešto slično je sada, čini mi se, s učeničkim protestima, a to je da se u školama predaje jedno, a to su ideali Prosvjetiteljstva i Republike, a kad se osvrnu oko sebe, djeca vide krš i lom. Dovoljno je da im na TikToku izađe klip s vijestima u kojima se svečano izgovara Republika, obrazovanje, itd., da shvate da stvarnost nije takva, i da to shvate kao licemjerje.

Kako da netko od njih iz Saint-Denisa dopre do startupa koji se bave tehnologijom šestog inovacijskog ciklusa, ako u školama nema profesora fizike? Doprijet će oni koji su naučili, što znači da je jaz između bogataških i siromaških škola je postao strahovit i nedopustiv.

Neobično je kako se val protesta preselio od siromaha prema bogatima. Kako to da bogati, paženi i maženi učenici također protestiraju? Jedna mlada osoba ponudila je objašnjenje da se radi o solidarnosti. Tamo, u bogataškim školama, ima učitelja koji prenose ideale Republike i djeca su odgojena kao građani koji smatraju da treba pružiti ruku i onima koji su u lošijem položaju. Neobično je također da su zahtjevi koje su učenici formulirali mnogo smisleniji od “ima nas po 35 u razredu”. Uglavnom, iako vandalski, baš djeca zahtjevaju povratak redu i vrijednostima, i to je to što je šokantno i zbog čega ih stariji shvaćaju ozbiljno.