Europska opomena zbog otpada mora pokrenuti raspravu o tome kako ćemo ostvariti preuzete obveze. Za građane i gospodarstvo važno je hoće li se otpad moći jednostavno odvojiti, kvalitetno obraditi i pretvoriti u korisne materijale. Na to mora odgovoriti Hrvatska.
U objavi od 8. srpnja ove godine Komisija je navela da Hrvatskoj upućuje obrazloženo mišljenje u postupku INFR(2024)2133. Prema posljednjim podacima kojima raspolaže, Hrvatska nije ostvarila cilj od 50 posto pripreme za ponovnu uporabu i recikliranja komunalnog otpada koji je trebalo dosegnuti do 2020. godine. Komisija je navela i neispunjavanje ciljeva recikliranja ukupne ambalaže, stakla i metala. Opomena je, dakle, vezana uz konkretne obveze i mjerljive rezultate.
Cijeli materijalni tok
Obrazloženo mišljenje formalni je zahtjev za usklađivanje s pravom Europske unije. Ono samo po sebi ne znači da je Hrvatskoj izrečena novčana kazna. Komisija je u srpanjskoj objavi navela rok od dva mjeseca za odgovor i poduzimanje potrebnih mjera te mogućnost upućivanja predmeta Sudu Europske unije ako se nepravilnosti ne otklone. Za javnost je korisno razumjeti ozbiljnost te faze postupka, a raspravu o mogućim sankcijama temeljiti na stvarnim odlukama.
Moj je prijedlog da hrvatski odgovor bude javno provjerljiv operativni plan. Treba pokazati koliko nam nedostaje do ciljeva, koje će mjere zatvoriti taj jaz, tko ih provodi, koliko koštaju i u kojem roku mogu dati rezultat. Takav plan mora povezati državna tijela, Fond, lokalnu samoupravu, komunalna društva, proizvođače i oporabitelje. Svaki sudionik treba preuzeti određeni zadatak, a provedbu treba pratiti kroz zajedničke pokazatelje.
Ministarstvo bi u takav plan trebalo ugraditi početno stanje za svaku jedinicu lokalne samouprave, godišnje ciljeve i javno dostupne pokazatelje provedbe. Ne treba objavljivati samo koliko je spremnika podijeljeno ili koliko je otpada preuzeto, nego koliko je materijala nakon svih gubitaka stvarno pripremljeno za ponovnu uporabu, reciklirano ili oporabljeno. Takav pregled omogućio bi da se novac usmjerava prema mjerama koje daju rezultat, a ne prema opremi čiji učinak nitko poslije ne provjerava.
Jednako je važno da se pri financiranju unaprijed traži cijeli materijalni tok: izvor nastanka, način odvajanja, sakupljanje, obrada, kontrola kvalitete, preuzimatelj i dokaz o konačnom postupku. Ulaganje u spremnike, vozila ili postrojenja ne smije se smatrati uspjehom samo zato što je provedeno. Uspjeh je tek kada se može dokazati da je odgovarajuća količina dovoljno čistog materijala stigla do stvarnog recikliranja ili oporabe. To bi trebalo biti osnovno mjerilo i za buduće javne pozive i projekte sufinancirane europskim sredstvima.
Polazište moraju biti podaci koji opisuju stvarni sustav, a ne samo deklarirane količine. Analiza sastava i količina miješanog komunalnog otpada, provedena na reprezentativnim uzorcima različitih tipova naselja i u različitim razdobljima godine, pokazuje koliki maseni udio biootpada, papira, plastike, stakla i metala još ulazi u ostatni tok. Ona tako otkriva potencijal koji je ostao zarobljen u miješanom otpadu, ali i upozorava na onečišćenje odvojeno prikupljenih frakcija.
Sama analiza, međutim, ne govori koliko spremnika treba pojedinoj adresi niti dokazuje da je izdvojeni materijal doista recikliran. Njezine rezultate treba povezati s podacima o odvojenom sakupljanju, udjelu nečistoća, gubicima u sortiranju, prihvatu kod oporabitelja i stvarnim količinama koje izlaze iz postrojenja kao materijal za daljnju uporabu. Broj i volumen spremnika, raspored odvoza i obuhvat usluge samo su operativni elementi. Cilj nije premjestiti otpad iz jednog spremnika u drugi, nego osigurati da izdvojeni materijal stvarno uđe u pripremu za ponovnu uporabu, recikliranje ili drugi dokazivi postupak oporabe. Tek se tada može procijeniti gdje sustav gubi rezultat: pri odvajanju, sakupljanju, obradi ili plasmanu dobivenog materijala.
Posebno treba razjasniti razliku između sakupljanja i recikliranja. Odvojeno preuzeta količina tek je početak praćenja. Potrebno je znati koliko je nečistoća izdvojeno, koliko je materijala prihvaćeno u postupku recikliranja i kamo je otišao ostatak. Pravila izračuna iz članka 11.a Direktive 2008/98/EZ upravo zato uređuju što se može računati kao reciklirano. U izvješćima treba jasno prikazati te razlike kako bi ulaganja i rad komunalnih društava mogli biti pošteno ocijenjeni.
Građanima treba omogućiti uslugu koju mogu redovito koristiti. U višestambenoj zgradi to znači dovoljno prostora i odgovarajuće spremnike, jasan raspored odvoza te razumljive upute za sve stanare. U ruralnom području organizaciju treba prilagoditi udaljenostima i mogućnostima kućnog kompostiranja.
Na turističkom području treba planirati sezonske promjene količina. Jednaki ciljevi mogu se ostvarivati različitim modelima, pod uvjetom da svaki od njih daje provjerljiv rezultat. Biootpadu treba posvetiti zaseban dio tog plana. Članak 22. Direktive 2008/98/EZ postavio je rok do kraja 2023. za njegovo odvajanje i recikliranje na izvoru ili odvojeno sakupljanje, uz uvjete iz članka 10. Direktive. Provedbu treba povezati s dostupnom obradom. Prije širenja sakupljanja potrebno je provjeriti koja kompostana ili koje bioplinsko postrojenje smije i može preuzeti taj otpad, u kojim količinama, kakve kvalitete i po kojoj cijeni.
Kućno kompostiranje zaslužuje podršku ondje gdje ga je moguće kvalitetno provoditi. Korisniku treba objasniti postupak, pomoći mu kada nastane problem i pratiti učinak programa. Podatak o podijeljenim komposterima trebalo bi povezati s dokazima o njihovoj uporabi i promjenama sastava preostalog otpada. U naseljima u kojima većina stanovnika nema prostor za kompostiranje, potrebno je osigurati dostupno odvojeno sakupljanje i pouzdanu obradu.
Za planiranje je posebno važna 2027. godina. Od 1. siječnja te godine komunalni biootpad koji ulazi u aerobnu ili anaerobnu obradu može se računati kao recikliran samo ako je odvojeno sakupljen ili odvojen na izvoru, u skladu s člankom 22. To propisuje članak 11.a stavak 4. Direktive. Taj uvjet treba uzeti u obzir pri odabiru tehnologija, sklapanju ugovora i procjeni budućeg doprinosa postrojenja nacionalnim rezultatima recikliranja. Istodobno treba riješiti praktične prepreke odvajanja ambalaže. Budući da je Komisija za Hrvatsku posebno navela ukupnu ambalažu, staklo i metale, plan mjera mora obuhvatiti i te tokove.
Jasne informacije
Treba provjeriti dostupnost mjesta predaje, organizaciju preuzimanja iz gospodarstva, kvalitetu odvojeno sakupljenog materijala i ugovorene mogućnosti njegova recikliranja. Ugostitelji, trgovci i drugi poslovni korisnici trebaju imati jasne informacije o prihvatljivom načinu predaje i uvjetima usluge.
Svaku novu investiciju trebalo bi ocjenjivati prema učinku koji može ostvariti tijekom rada. Prije odluke o financiranju treba provjeriti raspoložive količine i sastav otpada, postojeće kapacitete u okolici, trošak prijevoza, potrebne dozvole, održavanje i preuzimatelje izlaznih materijala. U nekim područjima opravdano je izgraditi novo postrojenje. U drugima bi proširenje postojećeg kapaciteta ili suradnja više lokalnih jedinica mogli biti brže i financijski održivije rješenje. Izbor treba obrazložiti usporedbom izvedivih mogućnosti.
Uspješnost postrojenja za reciklažu, odnosno kompostana ili bioplinskih postrojenja, ovisi i o tome postoji li pouzdan put za materijal koji iz njih izlazi. Za kompost i digestat to je konkretan problem: Zakon o gnojidbenim proizvodima donesen je prije tri i pol godine, a prateći Pravilnik o hrvatskim gnojidbenim proizvodima do danas nije donesen. Bez njega nema ni jasne kontrole kvalitete ni definiranih uvjeta zakonite uporabe, pa se proizvođači komposta i digestata nalaze u zrakopraznom prostoru, po definiciji “snađi se”. Za ostale reciklabilne materijale treba provjeriti zahtjeve preuzimatelja i uvjete plasmana. Time se smanjuje rizik da obrada stvori novi problem skladištenja i dodatnih troškova. Sakupljanje, obradu i uporabu dobivenih materijala treba planirati kao povezanu uslugu.
Treba znati što se plaća
Troškove takvog sustava treba prikazati razumljivo. Građani i poduzetnici trebaju znati što plaćaju kroz odvoz, obradu i postupanje s ostatkom. Prijedloge promjene cijena trebalo bi pratiti objašnjenjem očekivanih učinaka na kvalitetu usluge i rezultate odvajanja. Model naplate treba ocjenjivati i prema tome potiče li smanjenje miješanog otpada, uz dostupnu uslugu i zaštitu socijalno osjetljivih korisnika. Dobra odluka traži usporedbu ukupnih troškova tijekom rada sustava.
Napredak bih pratio kroz nekoliko redovito objavljenih podataka: količinu miješanog otpada, odvojeno sakupljene količine po vrstama, udio nečistoća, količine prihvaćene na recikliranje ili oporabu, ostatak upućen na zbrinjavanje i trošak usluge. Svaka mjera trebala bi imati početno stanje, cilj, nositelja i rok. Ako izostane očekivani učinak, potrebno je utvrditi uzrok i prilagoditi provedbu. Tako se može prepoznati uspješna praksa i ponuditi je sredinama sa sličnim uvjetima.
Europsku opomenu treba iskoristiti za jasniju organizaciju i bolju suradnju. Hrvatska treba pokazati kojim će zahvatima povećati recikliranje i smanjiti odlaganje. Vrijednost odgovora vidjet će se u dostupnijoj usluzi, kvalitetnijem materijalu, pouzdanoj obradi i dokazanim rezultatima. Građani moraju vidjeti da njihov trud ima smisla. Bruxelles prati brojke, ne najave.
Hrvatska tri i pol godine nije uspjela donijeti jedan jednostavan pravilnik. Pitanje nije hoće li joj netko drugi posložiti sustav, nego koliko će to čekanje na kraju koštati?
