Hrvatska od turizma živi, ali to ne znači da mora šutke prihvatiti ponašanje onih koji njezin najvrjedniji resurs tretiraju kao besplatno odlagalište. Kada zarada ostaje privatna, a čišćenje postaje javni trošak, ne govorimo više samo o nekulturi nego o lošem upravljanju destinacijom.
Na cesti između Vodica i Pirovca vidio sam prizor koji se teško može pogrešno protumačiti. Uz cestu je bio parkiran Audi karavan njemačkih registarskih oznaka, a gospođa je otpad bacila u grmlje. Bez zabune, bez potrage za spremnikom i bez vidljive nelagode. Otpad je jednostavno iz njezinih ruku završio u našem krajoliku.
Ne znam državljanstvo te osobe. Njemačka registarska oznaka govori gdje je vozilo registrirano, a ne što piše u nečijoj putovnici. Jedan događaj također nije dokaz da se tako ponašaju svi Nijemci, svi strani turisti ili svi vozači skupih automobila. Takva bi generalizacija bila intelektualno lijena i činjenično neodrživa.
Ali bilo bi jednako pogrešno odmahnuti rukom i reći da je riječ samo o jednoj neodgojenoj osobi. Taj prizor razotkriva širi problem hrvatskog turizma – gosta smo toliko dugo proglašavali svetinjom da smo zaboravili jasno reći kako gost ima i obveze. Plaćeni apartman, hotelska soba, ručak ili cestarina nisu dozvola za ponižavanje prostora u koji je netko došao. Turistička potrošnja ne kupuje pravo na neodgovornost.
Priroda nije kulisa nego kapital
Prema podacima Hrvatske turističke zajednice iz sustava eVisitor, Hrvatska je 2025. zabilježila 21,8 milijuna dolazaka i 110 milijuna noćenja. Strani turisti ostvarili su 96,3 milijuna noćenja, a tržište Njemačke imalo je najveći udio u ukupnim noćenjima. To su brojke kojima se s razlogom hvalimo. One potvrđuju golem gospodarski značaj turizma i njegovu sposobnost da generira prihode, zaposlenost i potražnju u nizu drugih djelatnosti.
Međutim, iza tih milijuna dolazaka postoji i druga bilanca. Svaki gost koristi ceste, vodu, sustav odvodnje, javne površine, plaže i sustav prikupljanja otpada. Odgovoran gost za sobom ostavlja prihod i uspomenu. Neodgovoran gost ostavlja i račun koji neće platiti: čišćenje, odvoz, nadzor, sanaciju i narušenu sliku destinacije. Taj račun potom podmiruju lokalna komunalna društva, gradovi i općine, a na kraju građani i uredni poslovni subjekti.
U ekonomskom smislu, priroda na kojoj gradimo hrvatski turizam nije ukrasna kulisa. Ona je proizvodni kapital. Čisto more, uredne prometnice, očuvan krajolik i osjećaj reda dio su onoga što prodajemo. Ako taj kapital trošimo brže nego što ga štitimo, tada rast broja noćenja može prikriti pad stvarne vrijednosti destinacije. Možemo imati više gostiju, a istodobno lošiji prostor za život i slabiji turistički proizvod.
Hrvatska ulaže milijune u promociju prizora netaknute obale, kamenih mjesta, maslinika i čistog mora, nedavno i uz pomoć Johna Malkovicha, zvijezde novog promotivnog spota HTZ-a, a onda dopušta da uz prometnicu između dviju turističkih destinacija pojedinac taj isti prizor pretvori u odlagalište. Marketinška kampanja može dovesti gosta, ali ne može poništiti fotografiju boce, vrećice ili ambalaže u grmlju. Brend destinacije ne nastaje samo na sajmovima i društvenim mrežama. Nastaje i na svakom kilometru ceste kojim gost prolazi. Zakon o gospodarenju otpadom u članku 18. stavku 1. izričito zabranjuje odbacivanje otpada u okoliš.
U stavku 2. precizira da je to svako ostavljanje, napuštanje, odbacivanje ili odlaganje otpada izvan lokacije gospodarenja otpadom. Dakle, nema pravne sive zone. Grmlje uz cestu nije spremnik, odmorište nije odlagalište, a činjenica da je netko u prolazu nije olakotna okolnost. Problem nije u tome što ne znamo da je bacanje otpada zabranjeno. Problem je u tome što se prekršitelj često može razumno nadati da ga nitko neće zaustaviti, identificirati ni kazniti. Propis bez stvarne vjerojatnosti provedbe lako postaje moralna preporuka. A osoba koja je spremna baciti otpad kroz prozor ili ga ostaviti uz cestu već je pokazala da joj moralna preporuka nije osobito važna.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i 2026. ima otvoren javni poziv za neposredno sufinanciranje uklanjanja otpada odbačenog u okoliš. Dobro je da takav instrument postoji jer onečišćene lokacije treba sanirati. Ali sama činjenica da javnim novcem moramo financirati uklanjanje nečega što je netko svjesno odbacio pokazuje pogrešno postavljenu računicu: neodgovorni pojedinac štedi nekoliko minuta, a zajednica preuzima trošak njegova ponašanja. To nije argument protiv sanacije. To je argument za prevenciju, nadzor i naplatu odgovornosti ondje gdje je počinitelja moguće utvrditi. Čišćenje je nužno, ali ono dolazi nakon štete. Uređena država ne smije se zadovoljiti time da bude servis za uklanjanje posljedica tuđe bahatosti.
Problem nije neznanje, nego nekažnjivost
Hrvatski turizam desetljećima se razvijao na jednostavnoj poruci: gost mora biti zadovoljan. Ta je poruka poslovno razumljiva, ali je s vremenom pretvorena u pogrešnu dogmu prema kojoj se gosta ne smije upozoriti, ograničiti ili sankcionirati jer će se naljutiti i revoltiran otići drugdje. To je kratkovidno. Destinacija koja nema hrabrosti postaviti pravila neće dugoročno zadržati kvalitetne goste – zadržat će one kojima upravo nedostatak pravila odgovara.
Većina turista, domaćih i stranih, ponaša se uredno. Upravo zato nije nikakav napad na turizam zahtijevati strože postupanje prema manjini koja radi štetu. Naprotiv, time štitimo i odgovorne goste koji su platili boravak u čistoj i uređenoj destinaciji, a ne pokraj improviziranog smetlišta. Toleriranje nekulture nije gostoprimstvo. To je prebacivanje troška s počinitelja na sve ostale. Ni domaći ljudi u ovoj priči nemaju pravo na moralnu superiornost. Hrvatska divlja odlagališta nisu nastala samo tijekom turističke sezone niti su ih stvorila isključivo vozila stranih registracijskih oznaka.
Vidjeli smo to već previše puta u posljednjih nekoliko desetljeća. Kada domaći stanovnik ostavi stari hladnjak, građevinski otpad ili vreće smeća u prirodi, radi istu stvar i zaslužuje istu osudu. Nacionalnost ne mijenja sadržaj vreće niti trošak njezina uklanjanja. Ali jednak kriterij ne znači da o ponašanju stranih gostiju moramo šutjeti. Ako netko dođe u Hrvatsku, koristi njezinu infrastrukturu i uživa u njezinu prostoru, dužan je poštovati ista pravila kao i ljudi koji ovdje žive. Možda i više od toga kada si gost, elementarna pristojnost nalaže da tuđe dvorište ostaviš barem onakvim kakvim si ga zatekao.
Sanacija nije rješenje, nego priznanje poraza
Što bi ozbiljna turistička zemlja, kakva Hrvatska svakako želi biti, trebala učiniti? Prvo, prestati promatrati komunalni red kao sporednu lokalnu temu koja nema veze s turističkom politikom. Ima izravne veze. Čistoća, nadzor i brzo uklanjanje otpada sastavni su dio kvalitete destinacije jednako kao smještaj, gastronomija i prometna dostupnost.
Drugo, informacije o pravilima i načinu prijave prekršaja moraju biti jasne i dostupne gostima na glavnim jezicima, od rezervacije smještaja do dolaska u destinaciju. Iznajmljivači, hoteli, kampovi i turističke zajednice imaju izravan komunikacijski kanal prema gostu. Taj kanal ne treba koristiti samo za preporuku restorana i izleta nego i za kratku, nedvosmislenu poruku: otpad se ne ostavlja u prirodi, a kršenje pravila ima posljedice.
Treće, prijava mora biti jednostavna, a reakcija vidljiva i brza. Građaninu koji svjedoči odbacivanju otpada ne treba administrativni labirint ni prebacivanje između više službi. Potreban mu je jasan kontakt, uputa koje podatke može zakonito zabilježiti i povratna informacija da je prijava obrađena. Ako sustav od građana očekuje odgovornost, mora im omogućiti da odgovorno postupanje ima smisla.
Četvrto, rezultat turističke sezone ne smijemo ocjenjivati samo brojem dolazaka, noćenja i iznosom potrošnje. Uspješna sezona je ona nakon koje lokalna zajednica nije iscrpljenija, infrastruktura nije devastirana, a okoliš nije prljaviji. Sve drugo je rast na kredit koji će netko poslije morati vratiti. Prizor s ceste Vodice – Pirovac nije nacionalna optužnica protiv Nijemaca niti dokaz da su strani turisti problem. On je upozorenje da je model u kojem gosta samo privlačimo, a nedovoljno jasno mu postavljamo granice, nedovršen model.
Hrvatska ne treba manje gostiju zato što se jedna osoba ponijela neprihvatljivo. Treba manje tolerancije prema svakome tko misli da plaćanjem turističke usluge kupuje pravo ostaviti smeće iza sebe. Gost koji poštuje prostor dobrodošao je. Gost koji ga svjesno prlja nije izvor vrijednosti samo zato što je platio smještaj i nekoliko računa. U trenutku kada privatizira užitak, a zajednici ostavlja trošak, on prestaje biti dobitak za destinaciju.
Otpad doista nema putovnicu. Ali odgovornost mora imati ime, a prekršaj posljedicu.
