Od svog osnutka prije gotovo 77 godina, Narodna Republika Kina imala je osam premijera. No samo dvojica – Zhao Ziyang i Zhu Rongji – zaslužni su za gospodarski uspon zemlje. Osamdesetih godina 20. stoljeća Zhao je viziju Deng Xiaopinga o “reformama i otvaranju” pretočio u politiku, provodeći reforme koje su činile temelj kineskog gospodarskog čuda.
Devedesetih godina 20. stoljeća Zhu – koji je nedavno preminuo u dobi od 97 godina – ostvario je vlastiti dugački popis postignuća, postavši jednim od najcjenjenijih kineskih visokih dužnosnika.
Dva puta na ‘preodgoju’
Uspon Zhua na sam vrh kineske politike nije se mogao predvidjeti. Rođen 1928. godine u Changshi, glavnom gradu provincije Hunan, život mu je od početka obilježen tragedijom. Otac mu je umro netom prije njegovog rođenja, a majka je od bolesti preminula kad mu je bilo samo devet godina, prepustivši njegov odgoj ujaku.
Ipak, Zhu se isticao u školi. Nakon završetka srednje škole 1947. godine, primljen je na prestižno sveučilište Tsinghua, gdje je diplomirao elektrotehniku. Nakon diplome 1951. godine, zaposlio se u Državnoj komisiji za planiranje, gdje se istaknuo talentom i radnom etikom. Ubrzo je Zhu unaprijeđen i postao je izvršni asistent visokog dužnosnika komisije.
No, ubrzo nakon toga činilo se da bi Zhuov uspon u redovima Komunističke partije Kine mogao biti prekinut. Tijekom kampanje Mao Zedonga (Mao Ce-tunga) protiv intelektualaca 1957.-1958. godine, Zhu je označen kao “desničar” zbog kritiziranja Maove ekonomske politike, izbačen iz KPK-a i prognan na selo s ostalim osramoćenim državnim službenicima i članovima Partije na “preodgoj” kroz fizički rad.
Nakon toga je prebačen na dvogodišnji koledž kako bi predavao matematiku. Nakon pet godina, Zhua su smatrali dovoljno reformiranim i dopušten mu je povratak na stari posao u Državnoj komisiji za planiranje. Službeno su mu uklonili etiketu “desničara” 1962. godine, ali ga je ona i dalje progonila. Rijetko tko je bio sklon vjerovati bivšem desničaru, a kamoli ga unaprijediti. Kako se Kulturna revolucija razvijala kasnije tijekom tog desetljeća, Zhu je ponovno uklonjen s dužnosti i poslan na “preodgoj”.
Kada je to mračno razdoblje završilo Maoovom smrću 1976. godine, Zhuovi su se izgledi znatno poboljšali. Godine 1978. dopušteno mu je da se ponovno pridruži KKP-u, a sljedeće je godine imenovan na srednju poziciju u moćnoj Državnoj ekonomskoj komisiji (nasljednici Državne komisije za planiranje). Godine 1983. postao je zamjenik ministra te komisije.
Zatim je uslijedio Zhuov veliki trenutak. Godine 1987. imenovan je gradonačelnikom Šangaja, gdje je počeo graditi ugled učinkovitog ekonomskog reformatora, lojalnog člana stranke i žestokog protivnika korupcije. Također je zapeo za oko Dengu. Nakon smjene Zhaoa u tjednima nakon gušenja prosvjeda na Trgu Tiananmen u lipnju 1989. godine, Deng je tražio još jednog sposobnog tehnokrata koji bi preuzeo vodstvo nad gospodarstvom. Prema izvješćima, bio je duboko impresioniran Zhuovim razumijevanjem gospodarskih pitanja tijekom njegovih posjeta Šangaju 1990. i 1991. godine. Stoga je 1991. Deng imenovao Zhua potpredsjednikom Državnog vijeća.
Manje od dvije godine poslije, Zhu se pridružio Stalnom odboru Politbiroa i postao izvršni potpredsjednik Vlade – u suštini kineski ekonomski car. Ponovno se pokazao i više nego dostojnim tog zadatka, brzo obuzdavši visoku inflaciju i provodeći niz revolucionarnih reformi. Značajno je da je nadgledao ujedinjenje kineskih službenih deviznih tečajeva i onih na swap-tržištu 1994. godine, što je rezultiralo masovnom jednokratnom devalvacijom koja će olakšati uspon te zemlje u izvoznu silu unutar desetljeća.
Zhu je također restrukturirao zastarjeli kineski porezni sustav, čime je dramatično povećao prihode središnje vlasti – a time i njezinu sposobnost za ulaganja koja potiču rast. Osim toga, proveo je reforme u financijskom sektoru koje su kruti, centralizirani bankovni sustav pretvorile u dinamičan sektor usmjeren na tržište. A kada je 1997. godine izbila azijska financijska kriza, Zhu je spasio kinesko gospodarstvo restrukturiranjem državnih industrija, privatizacijom nekih i zatvaranjem drugih poduzeća, kao i osiguravanjem da državne banke dobiju kapital potreban za jačanje svojih bilanci.
Zhu je učvrstio svoju ostavštinu vještog gospodarskog vodstva nakon što je 1998. unaprijeđen u premijera. Njegovo najveće postignuće bilo je osiguravanje američke podrške za ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što se dogodilo 2001. godine. To je bio prijelomni trenutak za kinesko gospodarstvo. Ukupni kineski izvoz skočio je s 253 milijarde dolara 2000. godine na 1,65 bilijuna dolara 2010. godine.
Jačanje državnih kapaciteta
Po svom stilu, Zhu nije nimalo sličio tipičnom partijskom aparatčiku. S nadimkom “Šef Zhu”, bio je izravan, izuzetno nadaren tehnokrat koji nije podnosio budale. No, Zhu nije bio politički reformator. Da, uspio je spriječiti krvoproliće u Šangaju nakon masakra na Trgu Tiananmen – postignuće za koje je bio naveliko hvaljen. Ali nikada se nije zalagao za političku liberalizaciju.
Čak ni Zhuove institucionalne reforme nisu nužno bile usmjerene na tržišnu liberalizaciju. Naprotiv, na kraju su učinile više za jačanje državnih administrativnih kapaciteta nego za osnaživanje privatnog sektora. Isto tako, čak i dok je restrukturirao državni sektor, velike je državne tvrtke ostavio u osnovi netaknutima, omogućivši im da zadrže svoje kvazi-monopole u energetici, telekomunikacijama i financijskim uslugama.
Ukratko, Zhua nije bilo lako kategorizirati. On je bio i izvanredan reformator i lojalni član KKP-a – tehnokratski pionir. Kada su ga novinari tijekom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 1990. godine nazvali “kineskim Gorbačovom”, iznervirani je Zhu uzvratio: “Ja nisam kineski Gorbačov. Ja sam kineski Zhu Rongji”.
Zhūov uspon od prognanog “desničara” do uglednog premijera bio je jednako nevjerojatan, koliko i zapanjujući. Bez Dengove osobne intervencije to možda uopće ne bi bilo moguće. Gledajući unatrag, nema sumnje da je Deng donio pravu odluku.
© Project Syndicate, 2026.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu