Mnoge zemlje Europske unije, počevši od Njemačke, pretpostavljaju da će veća izdvajanja za obranu automatski stvoriti kapacitete potrebne za očuvanje sigurnosti Europe. No, ako takvu potrošnju provode izolirano, samo će produljiti rascjepkani i zastarjeli obrambeni sustav zbog kojeg već više od 70 godina ovise o Sjedinjenim Američkim Državama, a potencijalno čak i stvoriti nove rizike.

Kada je riječ o obrani, Europa ima tri glavna problema: zastarjelu tehnologiju, nedostatak kapaciteta i neučinkovito upravljanje. Rat u Ukrajini istaknuo je sva tri problema. Dok se Ukrajina koristi inovativnim i okretnim tehnologijama kako bi se oduprla mnogo većem konvencionalnom arsenalu Rusije, ograničenja zastarjelih sustava postala su očita. Ipak, Europa još uvijek nije u potpunosti iskoristila priliku koju je rat stvorio za testiranje novih oružanih sustava, povećanje proizvodnje onih najučinkovitijih i pretvaranje tih napora u napredak u institucionalnoj konsolidaciji.

Ako se nastavi sadašnja institucionalna i tržišna fragmentacija, povećana izdvajanja za obranu mogla bi postati politički neodrživa. Istraživanja ukazuju na to da je javna potpora ponovnom naoružavanju snažnija kada građani smatraju dodatnu potrošnju dijelom vjerodostojnog europskog sigurnosnog projekta. Oni podupiru povećanje izdataka za obranu, ali samo ako ono uslijedi nakon konsolidacije na europskoj razini, a ne ako joj prethodi.

Politički neodrživa izdvajanja

Potpora javnosti vjerojatno će oslabjeti ako se bude činilo da novi resursi donose neučinkovito dupliciranje među zemljama koje se može izbjeći, što povećava ukupne troškove zatvaranja nedostataka kapaciteta. To bi stavilo vlade pod sve veći pritisak da ostvare dovoljno veliki povrat ulaganja u domaću industriju kako bi opravdale veća izdvajanja za obranu, a što može ići na štetu socijalnih programa, klimatskih mjera i vjerodostojnijih javnih izdataka koji potiču gospodarski rast.

Dakako, povećana potrošnja europskih zemalja rezultirat će većim arsenalom, bez obzira na to koliko ona bila neučinkovita. No, jače naoružana Europa nije nužno i sigurnija Europa. Sve dok države djeluju uglavnom kroz nacionalne obrambene sustave, Europa će ostati strateški izložena. Ako većim zemljama budu upravljale nacionalističke stranke, raste rizik od nepromišljenih manevara ili katastrofalnih pogrešnih procjena.

Suverenitet se često navodi kao opravdanje za nekoordinirano nacionalno djelovanje u području obrane. No, to je skretanje pozornosti s prave teme. Mnogi kapaciteti koji su najvažniji za stratešku autonomiju nedostižni su čak i najvećim europskim državama.

Europske zemlje stoga imaju dva izbora: ili zadržati kontrolu nad javnom nabavom i pritom ostati ovisne o SAD-u za ključne kapacitete, ili surađivati sa svojim europskim partnerima kako bi izgradile te kapacitete. Udruživanje potražnje, koordinacija nabave i konsolidacija proizvodnje mogli bi smanjiti nacionalnu diskreciju nad pojedinačnim ugovorima, ali bi povećali sposobnost EU-a da se brani, a time i njegov zajednički suverenitet.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Kao što smo tvrdili drugdje, samo prava Europska obrambena unija može dugoročno osigurati zajedničku sigurnost. U srednjoročnom razdoblju, međutim, puno se može postići političkim sporazumima i obvezama koje ne zahtijevaju intervencije na razini ugovora. Prvi korak je integracija vojnih ulaganja u europski okvir koji ograničava dupliciranje i nagrađuje interoperabilnost i zajedničku nabavu većeg broja partnera nego što to trenutačno zahtijeva instrument financiranja Sigurnosne akcije za Europu (SAFE).

(Prema SAFE-u, samo dvije zemlje mogu sudjelovati u “zajedničkoj nabavi”.) Unutar tog okvira, ulaganja koja tek održavaju postojeće nacionalne proizvodne linije trebala bi se razlikovati od onih koja stvaraju zajedničku europsku imovinu. Iako bi za prva moglo biti lakše dobiti političku potporu, ova druga će vjerojatnije stvoriti iskoristive kapacitete i smanjiti jedinične troškove, što ih čini ključnima za europsku sigurnost.

Dobronamjerni hegemon

Bez okvira na razini Europske unije koji je sposoban pretvoriti resurse u rast, europski obrambeni kapaciteti ostat će ograničeni, bez obzira na to koliko trošila. Ipak, kako sada stvari stoje, Njemačka se doima sklonijom ići sama. Zahvaljujući trajnom izuzeću zaduživanja povezanog s obranom iz ustavnih dužničkih ograničenja, kao i blagonaklonom tumačenju fiskalnih pravila EU-a, sposobnost Njemačke da troši na obranu je golema. Prema našim izračunima, kada ta zemlja dosegne svoj cilj godišnje potrošnje na obranu od 200 milijardi eura (229 milijardi dolara) – vjerojatno oko 2030. godine – na nju će otpadati oko polovica ukupnih izdataka za obranu EU-a.

S obzirom na ovu asimetričnu kupovnu moć, iskušenje Njemačke da zaobiđe tromi europski koordinacijski mehanizam je snažno. Ta se zemlja već povukla iz povijesnih zajedničkih projekata, poput Future Combat Air System (FCAS) s Francuskom i žurno kupuje gotova, neeuropska obrambena rješenja. Ovaj pristup prijeti razbijanjem zajedničkih obrambenih napora iznutra. Kao najveće gospodarstvo EU-a, Njemačka se sada suočava s poznatim izborom: može ili djelovati neovisno ili može preuzeti ulogu dobronamjernog hegemona.

Ako zauzme jednostran pristup – i, što je još gore, potakne druge da slijede njezin primjer – Europska unija bi itekako mogla ostati potpuno ovisna o SAD-u za ključna sredstva kao što su satelitske komunikacije u niskoj Zemljinoj orbiti, obavještajni sustavi i sustavi za ciljanje, balistička protuzračna obrana, nuklearno oružje i strateški kapaciteti za prevoženje ili strateško prebacivanje. To su istinska europska javna dobra, koja se moraju financirati i isporučivati na razini EU-a.

Kao i dugoročna sigurnost Europe, trajno rješenje ovog novog “pitanja Njemačke” moglo bi se pronaći u Europskoj obrambenoj uniji. Dok se rušio Berlinski zid, njemački kancelar Helmut Kohl, francuski predsjednik François Mitterrand i predsjednik Europske komisije Jacques Delors uspjeli su učvrstiti ujedinjenu Njemačku u Europi uvođenjem jedinstvene valute. Danas takav sidreni oslonac mora činiti punopravna obrambena unija.

Ostaje nejasno hoće li kancelar Friedrich Merz, predsjednik Emmanuel Macron i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pokazati istu viziju i političku volju kao njihovi prethodnici. No, vrijeme je ključno. Sljedeće godine izbori u nekoliko zemalja EU-a povećat će “političku diskontnu stopu” – sklonost političkih vođa politikama koje donose brze i vidljive koristi – što će otežati donošenje hrabrih odluka, osobito onih o obrani.

* Koautor članka je Francesco Nicoli, izvanredni profesor političkih znanosti na Politehničkom institutu u Torinu, profesor je političke ekonomije na Sveučilištu u Gentu i pridruženi suradnik na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta u Amsterdamu

© Project Syndicate, 2026.