Nakon duge 53 godine čekanja, što je tek nešto kraće nego što kolijevka nogometa Engleska čeka naslov svjetskog prvaka, navijači New York Knicksa napokon su dočekali da mogu uživati u naslovu NBA prvaka. Mogu konačno guštati u nečemu što se već počelo činiti nemogućom misijom. Da je tome doista tako, predočit će vam i misli sportskog kolumnista New York Timesa Iana O’Connora koji je ovako započeo svoj tekst…
“Mislio sam da nikad neću napisati da su Knicksi NBA prvaci, a kada sam ovo tipkao, osjećao sam to pod prstima. Vjerovao sam u Djeda Božićnjaka, u uskrsnog zeca, u mnoge bajke prije no što mogu povjerovati da su Knicksi na NBA vrhu”. A svih ovih godina patili su Newyorčani i zbog propuštenih, ali rijetkih prilika. Jedna velika propuštena je 1994. kada su Knicksi otputovali u Houston s vodstvom 3:2 da bi u Teksasu izgubili šestu i sedmu utakmicu od momčadi koju je tada trenerski vodio čovjek hrvatskih korijena Rudy Tomjanovich. Drugi izgubljeni finale zbio se pet godina kasnije, kada su tadašnje Knickse (Allan Houston, Latrell Sprewell, Larry Johnson) pokorili San Antonio Spursi predvođeni Timom Duncanom. No, kako “Alien” Victor Wembanyama još nije vođa razine Duncana, Newyorčani su sada konačno uspjeli slaviti. Prvi put nakon 1973. i vremena kada su za njih igrali Phil Jackson, Earl Monroe, Dave DeBusschere, Willis Reed i nezaboravni Walt Frazier, modna ikona i najbolji bek svog vremena.
Euforični NY Times
Za igrača koji je u Dallasu krivo procijenjen, koji je ondje živio u sjeni Luke Dončića pa mu nije ponuđen dovoljno jak razlog da ostane, Frazier je ovih dana kazao: “On je jedan od najvećih Knicksa ikada, pored Patricka Ewinga, Willisa Reeda i mene. Bio je nezaustavljiv i nepobjediv.” Baš kao što su ovosezonski Knicksi bili nepobjedivi i kao momčad koja je u finalu Istočne konferencije protiv Clevelanda preokrenula 22 koša zaostatka u manje od osam minuta. Ili pak jurišnička družina koja je u četvrtoj utakmici finala sa Spursima nadoknadila minus od 29 koševa, i to košem OG Anunobyja iz odbojke koji će se prepričavati sve dok ova liga postoji.
Euforični kolumnist New York Timesa ide tako daleko da piše da će se o ovosezonskim Knicksima pričati i za 100 godina jer su dobili 15 od 16 posljednjih utakmica doigravanja, uključujući 13 u nizu, pri čemu su ostvarili koš-razliku od 273 koša, što je nezapamćena dominacija u povijesti NBA playoffa. A to je melem za sve one loše sezone s po samo 17 pobjeda (2015. i 2019.) ili pak u odnosu na onih devet gubitničkih sezona u nizu, s manje pobjeda od poraza, u razdoblju između 2002. i 2010. Kao netko tko prati newyorške profesionalne klubove posljednja četiri desetljeća, a novinar je više od pola stoljeća, Ian O’Connor usudio se ove Knickse proglasiti najvećim newyorškim timom u povijesti. Većim i od Yankeesa Babea Rutha iz 1927., bejzbolaškog kluba koji je ignorirao tamnopute igrače sve do 1955. ili pak momčadi istog kluba koja je 1998. osvojila naslov nakon 125 pobjeda.
A New York je američki grad s najviše profesionalnih klubova momčadskih sportova. Velike momčadi bili su i bejzbolski New York Metsi iz 1969. i 1986., hokejski Islandersi (1982.) ili pak Rangersi (1994.) koji su naslov prvaka NHL-a osvojili nakon 54 godine čekanja. Velike momčadi bili su i footballski Jetsi (1968.) ili pak Giantsi (1986., 2007.) koji su za naslov pobijedili New England Patriotse Billa Belichicka nakon njihovih 18-0.
Najstariji navijači Knicksa možda će ipak dati prednost momčadi koja je, pod trenerskim ravnanjem Reda Holzmana, osvojila naslove 1970. i 1973. Oba ta naslova tadašnji Knicksi osvojili su protiv Lakersa, a prvi su osvojili u sedmoj utakmici u koju je kapetan Willis Reed ušao šepajući jer je, ozbiljno ozlijeđen, odlučio pružiti podršku suigračima. Štoviše, zabio je prva četiri koša na utakmici, i to je bilo sve, ali je svojim herojstvom dao takav poticaj suigračima da su ovi i bez njega dobili tu utakmicu unatoč deficitu od 16 koševa. Hrvatskoj košarkaškoj javnosti Willis Reed poznat je kao generalni menadžer Netsa iz vremena kada su “Mrežice” iz Portlanda dovele Dražena Petrovića kojem će ovaj legendarni Knicks nekoliko godina kasnije doći na posljednji ispraćaj na Mirogoju. Iz tog posebnog naraštaja vrijedi izdvojiti i dvojicu intelektualaca, Phila Jacksona i Billa Bradleyja. S 11 osvojenih trenerskih naslova Jackson je etiketiran kao najveći NBA trener u povijesti čija je životna (i trenerska) filozofija sadržavala duhovne prakse budizma i religijskih vjerovanja američkih Indijanaca, pa su ga zvali Zen Master. Bill Bradley je pak bio političar koji je u američkom Senatu zastupao saveznu državu New Jersey 18 godina. Štoviše, kao srednjoškolac dobio je čak 75 ponuda za koledž stipendiju, a on je izabrao Princeton dok je poslijediplomski završio na Oxfordu. Godine 2000. ušao je u utrku za predsjedničkog kandidata Demokrata, ali je na unutarstranačkim izborima izgubio od Ala Gorea. Govorimo o jako dobrom košarkašu koji je 1964. u Rimu osvojio olimpijsko zlato, a godinu poslije bio najbolji igrač NCAA Final Foura.
Mrak trajao od 1973.
Nakon naslova iz 1973. Knicksi su ušli u doba mraka koji su uspjeli rastjerati tek ovi današnji Knicksi koji su pažljivo slagani. Kako je to običaj, kada se u NBA finalu predaje pehar pobjedniku, onda ga prvi preuzima vlasnik kluba, u ovom slučaju to je James Dolan, biznismen koji je vlasnik Knicksa od 1999. godine. U koordinaciji s predsjednikom kluba Leonom Roseom, bivšim menadžerom LeBrona Jamesa, gazda Dolan je prošlo ljeto povukao ključan potez koji u tom času mnogi nisu razumjeli. Naime, smijenio je Toma Thibodeaua, najuspješnijeg trenera kluba u posljednjih 25 godina, jer je bio odveć autoritativan. Bilo je to logično u teoriji, a ispalo je genijalno u praksi jer je Mike Brown bio upravo sve ono što je ova skupina igrača (Brunson, Towns, Bridges, Anunoby, Hart, Shamet…) trebala.
Dolan se, nakon osvajanja naslova, ispričao navijačima: “Hej, New York, žao mi je što si čekao tako dugo. No, sada smo tu i nadam se da nećeš dugo čekati naš sljedeći naslov”. Ono po čemu je Dolan netipičan NBA vlasnik jest i to da ima svoj blues-rock bend koji se zove JD&The Straight Shot u kojem svira akustičnu gitaru i pjeva. Inače, osim na parketu i u svlačionici arene u San Antoniju (Frost Bank Center) te na paradi ulicama grada, Knicksi su naslov slavili i u jednom newyorškom noćnom klubu. A ondje se u društvu svog momka, centra Karla Anthonyja Townsa, pojavila i njegova zaručnica Jordyn Woods. Riječ je o osnivačici dizajnerskog brenda “Woods” koja je na svim utakmicama Knicksa nosila svoju narančastu torbicu koja se pokazala amajlijom za družinu njezina zaručnika. Jedina utakmica u kojoj se Jordyn nije smjela pojaviti sa “sretnom torbicom” bila je treća finalna, igrana u New Yorku, na koju je došao Donald Trump i koji je, u društvu vlasnika kluba, sjedio u loži s neprobojnim staklom. Zbog posjeta prvog aktualnog predsjednika nekoj utakmici NBA finala, iz sigurnosnih razloga, taj dan u Madison Square Gardenu nisu bile dozvoljene ni ženske torbice pa je i to jedan od razloga, vjerojatno manji, zašto je američki predsjednik te večeri doživio zvižduke. S druge strane, bila je to i nezamislivo dobra reklama za torbicu za kakvom je sada potražnja itekako porasla.
I dok Trump kao superfan Knicksa baš i nije omiljen za razliku od niza slavnih osoba iz svijeta šou biznisa, kao što su glumci Ben Stiller, Adam Sandler, Anne Hathaway, Dustin Hoffman, Michael J. Fox i Timothee Chalamet, pjevačica Taylor Swift, teniska legenda John McEnroe ili pak 69-godišnji redatelj Spike Lee. A on je možda i najvjerniji navijač ovog kluba pa su komičar Kevin Hart i ESPN-ov novinar Stephen A. Smith ustvrdili da i Spike Lee zaslužuje dobiti šampionski prsten jer je u posljednja četiri desetljeća na godišnje ulaznice potrošio nekoliko milijuna dolara. Za razliku od onih koji sjede u prvom redu na parketu, a to su obično slavni gosti kluba za pojedine utakmice, Spike Lee svoje ulaznice plaća. A od 2020. godine to je 300 tisuća dolara godišnje za dvije ulaznice blizu samog terena. Lee kupuje godišnje ulaznice još od 1985., godine u kojoj je klub draftirao slavnog centra Patricka Ewinga. Nije posve poznato koliko je on u tih 40 godina potrošio, jer nije uvijek sjedio na parketu, no gotovo je sigurno da je potrošio nekoliko milijuna. Jer, osim praćenja domaćih utakmica, Lee je pratio svoje ljubimce i na gostovanjima pa je tako ove sezone “drukao” za Knickse i u Atlanti, Philadelphiji, Clevelandu i San Antoniju. Zanimljiv tekst o Knicksima napisao je Rikki Schlott u New York Postu ustvrdivši da u gradu s toliko različitih nacionalnosti i kulturnih obilježja u ovom slučaju monokultura nije loš izraz. Tijekom doigravanja i osvajanja prvenstva, prvi put u svojim životima, pripadnici naraštaja Z u New Yorku doživjeli su ujedinjujuće kulturno iskustvo. Nakon svake pobjede oni bi preplavili ulice, a naročito nakon posljednje, i slavili pobjedu. Bilo da su etnički Afrikanci, Azijati ili Europljani.
“Bila je to prekretnica za naraštaj digitalnih domorodaca. Trenutak kulturnog jedinstva podijeljenog uživo. Ljudi su spremili svoje telefone i masovno izašli na ulicu kako bi se radovali sa susjedima. Političke i ideološke razlike nisu bile važne”, napisao je novinar tog newyorškog tabloida. Zabave s gledanjem utakmice na otvorenom održavale su se diljem grada, od velikih parkova do barova i restorana, od kojih su se u nekima utakmice gledale i kroz prozor. Naime, tijekom doigravanja, pizzeria u Carroll Gardensu privlačila je mnoštvo emitirajući utakmicu na televizoru postavljenom na stražnjem sjedalu Jeepa u Smith Streetu. Jedan je pak stanovnik West Villagea s projekcijom utakmice na velikom zidu 10. ulice privukao mnoštvo koje se protezalo koliko je oko moglo vidjeti.
Dječak s projektorom
Mladi stanovnik West Villagea projicirao je utakmicu na susjednu zgradu, privlačeći veliku skupinu fanova među kojima su neki rekli da su se gledajući utakmicu sa susjedima osjećali kao da su u filmu. I premda telefoni nisu mirovali u džepovima hlača, ruksacima i torbicama, ovaj su put korišteni za dokumentiranje, a ne za besmisleno skrolanje. Jer, svi su htjeli podijeliti videozapise svog doživljaja te ulične zabave.
“Bio je to samo dječak s projektorom i snom da ujedini Newyorčane”, primijetio je jedan sudionik na društvenim mrežama. Nakon povijesne pobjede, mnoštvo u narančasto-plavim majicama i dresovima preplavilo je newyorške blokove, pri čemu se najčešće pjevala pjesma Jay Z-ja i Alicije Keys “Empire State of Mind”. Vagone podzemne željeznice i autobuse preuzeli su samozvani DJ-evi, a čak su se i skupine stranaca grlile i pjevale zajedno. Bilo je to kolektivno oduševljenje u kojem su tinejdžeri, koji se vjerojatno nikada nisu predstavili svojim susjedima, na ulicama grlili strance. Takva vrsta drugarstva za ove mlade Amerikance postojala je samo u filmovima, a sada je naraštaj Z to doživio iz prve ruke. Bila je to čista ujedinjena sreća. S obzirom na to da je ta vrsta povezanosti vrlo rijetka, podcaster iz naraštaja Z Sagnik Basu je kazao: “Sport je posljednji preostali bastion monokulture. Sport je još jedina stvar u kojoj svi možemo uživati bez obzira na to tko ste.”
I doista, kako piše novinar Posta, “Newyorčani generacije Z žive nagurani poput sardina jedni na druge, a ipak se povezuju najviše digitalno i nestaju iza ekrana. A proslava Knicksa bila je radikalno odbacivanje te nepovezanosti”. U oduševljenju jedan je stanovnik West Villagea pomalo otišao u krajnost kazavši: “To kolektivno iskustvo najbliže je svjetskom miru što sam ikad doživio”. Nažalost, nekoliko huligana uništavalo je automobile i palilo školske autobuse no to je mali dio u usporedbi s tisućama Newyorčana koji su izašli na ulicu jednostavno da se dobro provedu, u gotovo božićnom ozračju.
Dakako, još veće veselje zbilo se četvrti dan po osvajanju naslova kada je na ulicama Velike Jabuke održana parada, prva u čast Knicksa. Naime, nakon osvajanja naslova 1970. i 1973. procesije nije bilo pa je ova bila jedna od najvećih u povijesti “grada koji nikad ne spava”, kako glasi svojevrsni marketinški slogan te turističke i poslovne američke meke.
