Djelomično ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca možda je na vidiku, no ključno pitanje ostaje bez odgovora: je li trajno rješenje regionalne krize išta bliže? U javnosti prevladava narativ da su Sjedinjene Američke Države potpuno izgubile kontrolu nad situacijom u Perzijskom zaljevu. Neosporna je činjenica da je Iran dobio moćan adut u rukavu koji ranije nije posjedovao – sposobnost izravnog ugrožavanja pomorskog prometa u tjesnacu.

Time se ravnoteža snaga u odnosima sa SAD-om vidno pomaknula u korist Irana. Taj pomak, s odgovarajućom američkom blokadom iranskih brodskih linija, implicira četiri moguća scenarija: Kina posreduje u sklapanju trajnog mira; Iran tone u kaos; SAD se u potpunosti povlači; i nastavlja se neka zbrkana verzija statusa quo.

Kontrola nad Tajvanom

Dobra je vijest za američkog predsjednika Donalda Trumpa da još uvijek ima inicijativu i mogućnost odabira željenog scenarija. Međutim, pred Trumpom je i dalje ozbiljan problem jer balansira između tri ključna cilja: zaustavljanja iranskog nuklearnog programa, trajnog otvaranja strateški važnog tjesnaca i izbjegavanja etikete predsjednika koji je “izgubio” Tajvan u korist Kine. Loša je vijest za Trumpa što realno može ostvariti najviše dva od tih ciljeva.

Nakon nedavnog summita s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, Trump očito priželjkuje da se angažman Pekinga u Perzijskom zaljevu proširi izvan dosadašnjeg djelovanja iz sjene. Kina bi doista mogla odigrati ključnu ulogu u postizanju mirovnog sporazuma koji bi riješio goruće pitanje za SAD – iranski nuklearni program. To bi Iranu istovremeno donijelo ono što najviše traži: golema ulaganja u infrastrukturu (i konačan prekid vojnih udara).

Nažalost, nakon summita Trump-Xi, sve je jasnije da će cijena uključenja Kine biti visoka. Iako Kina uvozi više od 11 milijuna barela nafte dnevno – pa stoga želi niže cijene sirove nafte – ona ima velike zalihe i čini se uvjerenom da može izdržati cijene nafte na otprilike sadašnjoj razini. Kina je također kupovala oko četvrtinu svog ukapljenog prirodnog plina iz Katara, gdje je proizvodnja i dalje ozbiljno ograničena stalnim neprijateljstvima i opsežnim oštećenjima infrastrukture.

No, sve u svemu, mogućnost kineskog preuzimanja kontrole nad Tajvanom ostaje velika prijetnja. Kinesko vodstvo inzistirat će na nizu ustupaka SAD-a, dok će istovremeno pokušavati uvjeriti tajvansku javnost da je njihova budućnost sigurnija uz Kinu. Optimalna strategija Kine jest ponuditi suradnju, ali pritom ne dopustiti SAD-u da se prebrzo izvuče. Globalna slabost Amerike izravno pridonosi jačanju kineske regionalne moći.

U drugom scenariju, Trump pokreće nove napade, bilo selektivne (poput onih na iranske kopnene izvozne rute) ili opće (kojima je već nekoliko puta zaprijetio). Nitko ne sumnja u sposobnost američke vojske da odnese brojne ljudske žrtve i uništi mostove, ceste i zgrade. No, iako bi ta strategija mogla dovesti do bezvlašća u Iranu, ona neće slomiti oružani otpor.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Ključna prijetnja Hormuškom tjesnacu i dalje su jeftine bespilotne letjelice kojima se jednostavno upravlja. Otvara se pitanje: ako se Iran raspadne na zaraćene frakcije, hoće li se rizik za tjesnac smanjiti ili pak dodatno porasti? Ako prijetnja dronovima opstane u bilo kojem obliku, hoće li naftni tankeri (i njihove posade i osiguravajuća društva) uopće pristati na prolazak tom rutom? Za blokadu tankerskog prometa nije potreban sukob velikih razmjera – konačni ishod ovisi isključivo o vjerodostojnosti same prijetnje. U takvom crnom scenariju, plovidba tjesnacem bila bi prekidana, sukob bi vjerojatno nanio golemu štetu iranskim susjedima u Perzijskom zaljevu, dok bi kronična regionalna nestabilnost dugoročno ugrozila interese svih uključenih strana.

Treći scenarij, koji je Trump također već najavio, predviđa da SAD potpuno digne ruke od situacije i prepusti odgovornost zaljevskim zemljama, Europskoj uniji ili nekom trećem. Takav rasplet mogao bi deblokirati tjesnac, ali najvjerojatnije pod uvjetima koje bi diktirali Iran i Kina. Za SAD to znači da nema napretka po pitanju iranskog nuklearnog programa, što bi sam rat učinilo gorim od potpunog promašaja: Iran bi preuzeo stvarnu kontrolu nad tjesnacem, dok bi SAD ostao kratkih rukava.

Bijeloj kući bi u tom slučaju bilo izuzetno teško javnosti prodati ovu priču kao pobjedu. Time dolazimo do najizglednijeg kratkoročnog scenarija: krhkog primirja popraćenog povremenim sukobima. U razdobljima smanjenih tenzija s američke strane, plovidba tjesnacem teče neometano. Međutim, na svaki radikalni potez SAD-a, Iran može odgovoriti recipročnom blokadom pomorskog prometa. Razdoblja uzajamnog otvaranja i popuštanja zategnutosti mogla bi amortizirati pritisak na globalne cijene nafte, prirodnog plina, plastike i umjetnih gnojiva.

To bi otvorilo prostor za inicijalne mjere izgradnje povjerenja, a dugoročno i za novi krug pregovora o nuklearnom programu. Ipak, riječ je o hodu po tankoj žici na rubu provalije – scenariju koji se može urušiti u bilo kojem trenutku, daleko prije postizanja konačnog dogovora. I dok bi Trumpova administracija mogla ustrajati na tezi da su nuklearna pitanja sada stavljena na “zasebni kolosijek”, SAD na tom polju zapravo ne bi ostvario nikakav opipljiv pomak.

Nestabilna ravnoteža

Rusija izbija kao ključni pobjednik, ali i potencijalni faktor nestabilnosti. Zahvaljujući skoku cijena nafte i privremenom zamrzavanju američkih sankcija na njezinu naftnu industriju, predsjednik Vladimir Putin osigurao je tvrdu valutu nužnu za nastavak ratnog pohoda na Ukrajinu. Putinov je cilj jasan: uvući Amerikance u politički živi pijesak, nizati njihova javna poniženja i prisiliti ih da zažmire na maksimalan izvoz ruske nafte. U svakom scenariju treba računati na to da će Moskva nastaviti opskrbljivati iranske snage bespilotnim letjelicama i projektilima – što je za Kremlj postao iznimno unosan biznis.

Bez obzira na to hoće li se Trump okrenuti transakcijskom odnosu s Xijem, riskirati širi regionalni slom ili pak pristati na nestabilnu ravnotežu, doba prešutne i neprikosnovene američke kontrole nad Perzijskim zaljevom je završilo. Ono što umjesto toga nastaje vjerojatno je složeniji i rascjepkaniji regionalni balans u kojem Hormuški tjesnac ostaje otvoren tek uvjetno, što sa sobom nosi ozbiljne posljedice za stabilnost globalnog gospodarstva.

* Koautor članka je Amir Kerman, profesor financija i nekretnina na Haas School of Business na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyju

© Project Syndicate, 2026.