Zagrcnulo se pola srpske vlasti dok je u srijedu ujutro, samo tri dana prije velikog studentskog prosvjeda na Slaviji, 23. svibnja u nevjerici otvaralo portale koje inače drže pod čvrstom kontrolom. Na naslovnicama Informera, B92, Alo-a, Blica i ostalih bljeskala je poruka: “Studenti pobeđuju”. Preznojio se vjerojatno ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić uz jutarnju kavu, predsjednik Srbije je, pretpostavlja se ponovo dobio bijesni napad, užarile su se linije prema uredništvima. Tko je ovo pustio? Tko je odgovoran? Je li netko hakiran? I otkad to studenti pobjeđuju na portalima koji ih mjesecima prikazuju kao državnog neprijatelja broj jedan?
Radilo se o studentskoj akciji Meduza – zakupili su preko Google oglasa sve bannere, odnosno reklame na vidljivim mjestima na prorežimskim portalima. Tako su poručili da se vraćaju u velikom stilu koji je skup na Slaviji tri dana kasnije – 23. svibnja 2026. potvrdio. Na četvrtom studentskom skupu na beogradskoj Slaviji, bilo je prema dojmu više ljudi nego na istom mjestu 28. lipnja prošle godine na Vidovdan, ali manje nego 15. ožujka kad je održan dosad najmasovniji skup.
Jedan od najmasovnijih
Procjenjuje se da je na skupu bilo više od 100 tisuća ljudi koji su pokazali da nikako nisu zaspali i da ovo što se događa u Srbiji više nisu samo studentski prosvjedi i neposluh. Subota i taj 23. svibnja počela je vatreno već od prijepodneva. Ljudi su pristizali iz cijele Srbije, nosile su se zastave – od lokalnih obilježja, preko srpske trobojnice, do zastava s vjerskim motivima. Posebno su se izdvajale zastave s glavom vepra uz poruku da je otpor nužnost, a na drugoj, danas već gotovo tradicionalnoj među studentima, motiv Tolkienova Rohana – bijeli konj koji se propinje na zelenom polju. Gondor je, očito, pozvao u pomoć.
Parole su uglavnom bile usmjerene prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Mladost Srbije nije ga štedjela niti mu se ispričavala. Fotografije rijeka ljudi koje su se slijevala prema Slaviji već su obišle medije, a i uživo je prizor djelovao više nego impresivno.
Već oko 16 sati nije se moglo proći po Bulevaru kralja Aleksandra pored Pravnog fakulteta – poprišta mnogih dosadašnjih uhićenja i maltretiranja studenata. Rijeka ljudi slijevala se prema Trgu Slavija, palile su se baklje, pjevalo se. Bilo je gotovo nemoguće iz tog pravca sići dolje prema trgu, a snimke iz dronova pokazuju da su svi krakovi ulica bili prepuni. Na Bulevaru su bili i roditelji s djecom, psi, bake i djedovi, sve je više ličilo na veliki festival na otvorenom. Većina privatnih dućana i obrta, poput frizera – bilo je zatvoreno na putu do prosvjeda. Neki su čak stavili natpise: “Čekamo vas na Slaviji!”.
Uspjela sam se probiti preko Vračara i sići ravno do press dijela iza bine. Ekipa je bila raznolika – od studenata, preko sređenih gospođa, nečijih mama i tata, beogradskih hipstera i radnika pristiglih iz ostalih dijelova Srbije. More tih najrazličitijih profila ljudi došlo je dati podršku studentskom pokretu, čiji se niti jedan zahtjev do dana današnjeg nije ispoštovao. I postalo je vrlo jasno: ovo više nisu studentski zahtjevi, nego zahtjevi naroda. Unatoč nizu govora uglednih stručnjaka iz područja znanosti, zdravstva, umjetnosti i pravosuđa – poanta je izrečena već na samom početku: “Ovo su zahtjevi pobunjenog naroda, a ne samo studentski zahtjevi”. Tim je riječima jedna studentica otvorila program skupa.
Više od studentske pobune
Nezadovoljstvo i pobuna su odavno prerasli studentske klupe i sveučilišne hodnike. Energija je i dalje bila prisutna, nije nestala. U zraku se osjećalo zajedništvo i želja da se bolje živi u zemlji koja sve dublje tone u korupciju. I u kojoj se događaju stvari kao iz rubrike “Vjerovali ili ne”. Naime, sredinom svibnja je nakon ubojstva u beogradskom kvartu Senjak, zbog prikrivanja tog ubojstva uhićen Veselin Milić, koji je u tom trenutku bio načelnik beogradske policije i pomoćnik direktora policije. Predsjednik Srbije najavio je odmah donošenje posebnog zakona kojim bi se onemogučilo da policajci surađuju s kriminalcima.
Kakva li je samo to parodija, jer Veselin Milić bio je jedan od bliskih ljudi samom predsjedniku, kojem je jedno vrijeme bio ni manje ni više nego savjetnik za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Ljudi su se smijali, neovisni portali su vrištali, svi su u nevjerici čitali – ali osim što je Milić uhićen s još njih devetero i već spomenuti Dačić uvrijeđeno odbio dati ostavku, “jer što on to ima s tim”, ništa se nije bitno dogodilo. Ljudi su ljuti, bijes se preljeva odavno i studenti su tu kao jedina svijetla točka koja poručuje: “Dostojanstven život je u našim rukama. Stoga se cijela Slavija, a i šire poistovjetila sa studentima”.
Energija pokreta nije nestala. Iako vlast i dalje podcjenjuje njegove sudionike i njihov zdrav razum. Jer nakon skupa – kao što su mnogi strahovali – došlo je do sukoba. Sve je počelo kod Pionirskog parka, u neposrednoj blizini takozvanog Ćacilenda, a zatim se proširilo duž Ulice kralja Milana prema Londonu, preko Masarykove ulice, pa sve do Kneza Miloša, preko Tašmajdana sve do Vukovog spomenika. Skupina građana navodno je napala policiju, pa su im oni morali uzvratiti. No na snimkama nezavisnih televizija i gomile reelova s Instagrama koje su snimali kako fotografi, tako i građani – jasno su se mogli vidjeti mlađi muškarci s maskama na licu koji su izgledali kao da su unaprijed bili spremni za takav razvoj događaja.
Krenulo se s eksplozijama topovskih udara, prema žandarmeriji su letjele plastične boce, kamenje i kamene kocke, policija je formirala redove iza štitova i počela marširati ulicama. Ljudi su bježali u svim pravcima, upadali u haustore i kafiće. Internetom se proširila snimka jedne konobarice koja drži širom otvorena vrata i zove ljude da se sakriju. Pa onda kaže: “Gasi muziku, gasi svjetlo, gasi sve”. Takva sloga trenutačno vlada među građanima Srbije. Sukobi su se smirili istom brzinom kojom su i planuli, nakon nekoliko desetina uhićenja građana. I ništa time nije postignuto. Kao što se ni paljenjem kontejnera ni sukobima s oklopljenom policijom u pravilu ne postiže ništa.
Politička artikulacija
Jer još nije pronađena jasna politička artikulacija studentskih zahtjeva i inspirativnih poruka koje dolaze iz stručnih krugova. Velikoj političkoj grupaciji koja bez većih problema u kratkom roku može okupiti više od stotinu tisuća ljudi izgleda nedostaju još samo – izbori. Samo nekoliko sati nakon što je Slavija ponovno postala središte najvećeg studentskog okupljanja u Srbiji posljednjih mjeseci, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izvukao je iz političkog šešira novi datum izbora. Ili barem novi okvirni datum. Ili možda novu ideju o datumu.
Kad je riječ o izborima, Srbija već mjesecima živi u nekoj vrsti političkog “coming soon” trailera koji nikako da prijeđe u film. Gostujući na RTS-u, Vučić je poručio da bi parlamentarni izbori mogli biti održani krajem rujna ili do sredine studenoga. Tako je Srbija nakon proljetnih, ljetnih i đurđevdanskih rokova dobila i jesensku verziju izbora. Kao modne kolekcije – proljeće/ljeto, jesen/zima. Samo što se ovdje ne mijenjaju kaputi nego termini. Predsjednik je pritom naglasio kako će priznati rezultate izbora čak i ako pobijedi neka druga lista te da će se uvijek zalagati za dijalog. Izjava koja bi u nekoj stabilnoj europskoj demokraciji vjerojatno prošla potpuno nezapaženo. U Srbiji je, međutim, dočekana sa skepsom. Problem nije u tome što je spomenuo izbore. Problem je što ih spominje već jako dugo.
Kad će izbori?
Tijekom protekle godine javnost je čula više potencijalnih datuma – bili su tu proljetni izbori, pa ljetni izbori, pa izbori koji će sigurno biti objavljeni do Đurđevdana. Đurđevdan je prošao. Prošlo je skoro i proljeće. Proći će uskoro i ljeto. Izbori su i dalje negdje između političkog obećanja i marketinške kampanje. Oporba zato uglavnom ne vjeruje da će se išta dogoditi ni na jesen. Njihova je teza jednostavna: svaki novi datum služi kupovanju vremena i spuštanju političke temperature. Posebno sada, kada studentski pokret već mjesecima uspijeva održavati energiju prosvjeda i kada slogan “Studenti pobjeđuju” polako prerasta iz kampanjske poruke u politički narativ.
Zato se danas zapravo ne postavlja pitanje kada će izbori biti. Pravo pitanje glasi: Vjeruje li itko više datumima koje sluša već mjesecima? Jer svaki put kada se rok pomakne, nova najava vrijedi malo manje od prethodne. A povjerenje u politici funkcionira poput baterije na starom telefonu – jednom kada padne ispod određene razine, više nije dovoljno samo priključiti ga na punjač i očekivati da će sve opet raditi kao prije. Možda će izbori zaista biti na jesen. Možda neće. Ali nakon svih prethodnih rokova, obećanja i odgoda, čini se da velik dio Srbije više ne čeka kalendar, već čeka dokaz.
Nakon svega ostala je gotovo filmska scena. Dok su se posljednji demonstranti razilazili ulicama Beograda, a policijski kordoni polako nestajali u noći, jedni su brojali sudionike, drugi topovske udare, treći uhićenja. No brojka koja će vlast najviše progoniti vjerojatno nije ni broj ljudi ni broj privedenih. To je broj mjeseci koliko prosvjedi traju, a ne posustaju. Jer studenti su možda počeli ovu priču, ali Slavija je pokazala da ona odavno više nije samo njihova.
