Ideja o europskoj obrambenoj uniji uzima sve više maha diljem Europe. No dok NATO i dalje dominira sigurnošću Europe, izgledi za izgradnju vlastite učinkovite obrambene unije ostat će nedostižni. Da bi Europa postala suverena u obrambenim pitanjima (i općenito), mora raspustiti NATO, što je jednako malo vjerojatno koliko i nužno.

Mark Rutte, bivši nizozemski premijer, koji je sada glavni tajnik NATO-a, nedavno je nehotice otkrio istinu koja je izazvala zgražanje diljem Europe. Opisao je savez ne samo kao obrambeni štit Europe, već kao “… platformu Sjedinjenih Država za projiciranje moći na svjetskoj sceni” i dodao da je “korištenje ključnih resursa ovdje u Europi” “ključno i za uspjeh ove američko-izraelske kampanje” u Iranu.

Rutte ima pravo. NATO je isturena baza za ratove koje Europa nije izabrala, protiv protivnika koje Europa nema, u službi globalnih ambicija sile koja je sve više u sukobu s europskim interesima i vrijednostima. Europski su čelnici oduvijek znali da je Sjevernoatlantski savez brak nejednakih, ali su to prihvatili u zamjenu za obećanje sigurnosti.

Povlađivanje hirovima SAD-a

Sada kada je predanost SAD-a europskoj sigurnosti upitna, Rutte djeluje usamljeno dok nastavlja slaviti dogovor koji Europu drži vezanom za američki imperij. Čak i među europskim atlanticistima, vjera da će se NATO automatski vratiti na svoje zadane postavke nakon što Donald Trump napusti dužnost slabi (premda iznimno usporeno).

Trajno povlađivanje hirovima SAD-a ne čini europsku obrambenu strategiju. Istodobno, čak i najkonzervativniji Europljani prepoznaju da bi NATO bez SAD-a bio poput bicikla bez biciklista. Zbog toga se umnožavaju pozivi na europsku obrambenu uniju, najvjerojatnije koaliciju voljnih osnovanu putem postupka pojačane suradnje Europske unije koja bi se proširila na Norvešku i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ali u tome je problem. Sve dok NATO postoji, održiva europska alternativa nije moguća. Funkcionalna europska obrambena unija zahtijeva jasne odgovore na četiri teška pitanja: tko naručuje europsko naoružanje? Tko izdaje zajednički dug potreban za njegovo financiranje? Kako se nastali rashodi raspoređuju među vodećim nacionalnim poduzećima u obrambenoj industriji država članica? I na koncu, ali svakako ne manje važno, tko će pripadnicima europskih vojnih snaga narediti da ubijaju i budu ubijeni?

Razumni odgovori na ova pitanja ne mogu se donijeti na međuvladinoj razini niti ih NATO može osigurati. Preduvjet za izgradnju europske obrambene unije jest politička unija koju su tvorci njezine monetarne unije izbjegli.

Neki tvrde da bi trenutačne egzistencijalne prijetnje s kojima se Europa suočava, osobito nakon ruske invazije na Ukrajinu, mogle stvoriti zamah prema političkoj uniji koji eurokriza, a potom i pandemija, nisu uspjele pokrenuti. Bilo to točno ili ne, jedno je jasno: za funkcionalnu obrambenu uniju potrebna je politička unija, a daljnje postojanje NATO-a tome je prepreka.

Ne plaćaju nego upravljaju

Energetska igra se promijenila – a neki su već nekoliko poteza ispred

Nova valuta

Nova industrijska revolucija ne događa se u proizvodnji – nego u električnoj energiji

Za generaciju Hladnog rata, podređivanje europske obrane američkim prioritetima imalo je smisla. Američke i zapadnoeuropske elite povezivao je istinski, egzistencijalni strah od Sovjetskog Saveza i financijski mehanizam koji je 1950-ih i 1960-ih pretvorio Europu u reciklatora američkih suficita. Čak i nakon što su američki suficiti ustupili mjesto golemim deficitima, Europa je izvozila svoj višak dolara natrag u SAD: Amerikanci su kupovali njemačke automobile i francuske luksuzne torbe, dok su Europljani tim dolarima kupovali američki dug, dionice i nekretnine.

Nova podjela u EU

U međuvremenu, pao je Berlinski zid. Sovjetski Savez postao je muzejski eksponat, a najveća želja Rusije Borisa Jeljcina bila je da se pridruži Zapadu, uključujući NATO. SAD se više nije bojao Rusije. Ono čega se SAD zaista bojao bio je preblizak odnos između Njemačke i Rusije, kako njegova hegemonija nad Europom ne bi bila ugrožena.

Njemačka industrija pokretala se na ruski plin. No, njemački izvoz oslanjao se na američki deficit, što je SAD-u dalo polugu potrebnu da osigura njemački pristanak na svoju dvostruku politiku sprječavanja integracije Rusije u Europu. Namjerno je osiromašio rusko društvo i proširio NATO na istok, stvarajući tako savršene uvjete za uspon moćnika poput Vladimira Putina.

Dok je NATO marširao prema istoku, nove vladajuće elite – u baltičkim zemljama, ali i u Poljskoj, a sada i Finskoj – otkrile su da unutar EU-a mogu utjecati daleko iznad svoje stvarne snage postajući najgorljiviji američki agenti hiperekspanzije. Odjednom se europskoj liniji podjela između Sjevera i Juga (koja odvaja suficitarne Njemačku i Nizozemsku od deficitarne Grčke, Italije i Španjolske) pridodala nova podjela između istočnih zagovornika hiperekspanzije i zapadnih umjerenjaka, od kojih svaka strana vuče EU u različitim smjerovima.

Čak i da SAD nije imao interes u podjeli Europe kako bi njome vladao, NATO je pojačao centrifugalne sile koje su onemogućile europsku političku uniju – a time i svaku djelotvornu obrambenu uniju. Zato Europa mora izaći iz NATO-a – ne zato što je Rusija prijateljski nastrojena (nije), niti zato što je Amerika zla (ona je samo imperijalna). Naprotiv, Europa mora napustiti NATO jer će savez koji služi kao platforma SAD-u za projiciranje moći na svjetskoj sceni zauvijek koristiti dovoljnom broju europskih aktera u svojim redovima da bi osujetio konsolidaciju i suverenitet Europe.

Sjećam se riječi irske spisateljice Edne O’Brien koja kaže da se “ljudsko srce uništava polako i neprimjetno, pod krinkom obveze.” Isto vrijedi i za propast kontinenta. Svaki put kad europski čelnik odleti u Washington kako bi se poklonio američkom predsjedniku, kriza se produbljuje – polako, nečujno i upakirano u političku odgovornost.