Zadnjih godina vijesti o šećernoj industriji u medijima redovito su obilježene negativnim tonom, propitkivanjem je li to ujedno i posljednja godina te vrijedne proizvodnje, nekadašnjeg najvećeg izvoznika ovdašnje prehrambene industrije.

Sada je dilemu potaknula još jedna godina slabijih rezultata jedine preostale hrvatske šećerane, u koju su se ujedinile nekadašnje tri, kako bi očuvale proizvodnju. HIŠ (Hrvatska industrija šećera) lani je, naime, zabilježila najniže prihode u posljednjih pet godina, ukupno 67,6 milijuna eura, a pratio ga je i najveći gubitak od 13 milijuna eura.

U 2023. prihodi HIŠ-a su gotovo dosegli 145 milijuna eura i bilježili su rast, no 2024. su pali na 93 milijuna, upola manje nego u rekordnoj 2022. Što opterećuje poslovanje HIŠ-a, ali i cijele europske šećerane proizvodnje te prijeti li doista njezino gašenje, razgovaramo sa savjetnikom Uprave HIŠ-a Miroslavom Božićem.

Zašto su prihodi HIŠ-a u 2025. bili tako ‘tanki’, najmanji u zadnjih pet godina?

Dva su ključna razloga – oba sasvim izvan našeg mogućeg djelovanja. Prvi i važniji je cjenovni poremećaj na EU tržištu šećera. Zadnji podaci Europske komisije pokazuju da je već deseti kvartal u nizu zabilježena niža cijena u odnosu na prethodni. Riječ je o strahovitom padu od čak 40 posto. S obzirom na to da šećer čini oko 85 posto ukupne prodaje, neizbježan je bio pad prihoda.

Drugi je razlog katastrofalna elementarna nepogoda u 2024. Šećerna je industrija sezonska, glavnina troškova nastaje u zadnja četiri mjeseca, dok prodaja ide cijele godine. Šećer iz kampanje 2024. prodavao se većim dijelom u 2025., i to po znatno nižim cijenama od proizvodnih troškova. A ti ogromni proizvodni troškovi – rezultat su katastrofalne nepogode.

Približno dvije trećine šećerne repe koju smo preradili, bilo je tehnološki neiskoristivo. Digestija je bila manja od 13 posto, a udjel trule repe veći od 4 posto. Stoga je i povijesno najniža proizvodnja repnog šećera ostvarena u 2024. Pri tome, zabilježili smo najveću energetsku potrošnju i najviše jedinične troškove proizvodnje. Međutim, radi očuvanja ove proizvodnje, otkupili smo i zadnji kg šećerne repe koji je izvađen i dopremljen u tvornicu. Dodatno smo se i zadužili kako bi obaveze prema proizvođačima bile ispunjene i kako bismo imali sjetvu i u 2025.

Proizvodna je 2025. bila dosta dobra, ali je ostao problem najmanje zasijanih površina, upravo zbog onog što se dogodilo s usjevima šećerne repe godinu prije. Snažan pad prihoda od prodaje šećera donekle je ublažen relativno stabilnim prihodima od prodaje ostalih proizvoda, posebno suhog repnog rezanca. Ipak, dugoročno se ne možemo na to oslanjati, jer HIŠ je prije svega – proizvođač šećera.

Plavo gospodarstvo

‘Hrvatska zbog Jadrana postaje važna ulazna točka između srednje i istočne Europe te Mediterana’

ENT Summer Camp

Ovdje počinju karijere budućih lidera domaće IT scene

U kakvim se uvjetima odvija ovogodišnja sjetva i poslovanje HIŠ-a?

Ove godine je sjetva započela sredinom ožujka te u je u prvih 10-ak dana, kada smo imali optimalne uvjete, zasijano više od 85 posto površina. Sjetva je nastavljena u travnju tijekom kojeg je mjeseca i dovršena. Najveći je izazov ove godine stvaranje pokorice i presijavanje. Naime, kombinacija velikih oborina i niskih temperatura u travnju dovela je do poteškoća u nicanju pa je bilo nužno presijavanje znatno većih površina nego je uobičajeno. Presijano je nešto više od tisuću hektara što je oko pet puta više od višegodišnjeg prosjeka. Međutim, povoljna je okolnost da smo ostali unutar agrotehničkih rokova, tako da je u presijavanju na glavnini površina zadržana šećerna repa.

Hrvatska je ove godine jedina zemlja u EU u kojoj se bilježi porast površina pod šećernom repom. Za razliku od prosjeka EU gdje se drugu godinu za redom bilježi pad, oko 7-8 posto, što je nešto manji pad nego godinu prije, mi imamo rast površina od oko 5 posto.

Koliko je to u hektarima?

Ove godine smo narasli na 7500 hektara u Hrvatskoj, a ukupno na skoro 8 tisuća hektara. To još uvijek nije dovoljno, ali vjerujemo da će se solidni agronomski rezultati iz prošle godine ponoviti. U kombinaciji s većom potporom proizvođačima koja je osigurana za ovu i za iduću godinu, nadamo se još većem rastu površina iduće godine, do razine koja bi bila optimalna za rad šećerane kapaciteta koju ima naš pogon u Županji.

Prijeti li, kako se u medijima predstavlja, kraj hrvatske proizvodnje šećera?

Svaki je biznis u skoro svakom trenutku izložen prijetnjama, ali i prilikama. U našem svakodnevnom radu, jednako smo posvećeni pronalaženju odgovora na sve prijetnje, ali i nastojanjima da iskoristimo prilike koje se pojavljuju, bez obzira kako teška bila situacija.

Poznato je da je oko polovica troškova u proizvodnji šećera vezana uz osiguranje i dopremu osnovne sirovine, a to je šećerna repa. Stoga je za opstojnost naše jedine šećerane, ključno zadržavanje šećerne repe na domaćim oranicama. Činimo sve kako bismo i nadalje razvijali strateški partnerski odnos s hrvatskim proizvođačima. Osigurane su dovoljne količine sjemena, sredstava zaštite bilja i gnojiva po povoljnim uvjetima za naše kooperante, a nije bilo ni problema s nabavom plavog dizela.

Najveća je prijetnja za očuvanje domaće proizvodnje šećera, dakle, da ostanemo bez domaćih površina zasijanih šećernom repom. Nedavnim je mjerama potpore dodatno osnažen status ove kulture u Hrvatskoj najmanje još dvije godine, a nadamo se i u razdoblju koje počinje 2028. U HIŠ-u ćemo učiniti sve da otklanjamo i ostale prijetnje, prije svega vezano uz osiguranje dostatne količine energije po prihvatljivim cijenama te rast udjela iz obnovljivih izvora.

Što sada najviše pogađa i narušava stabilnost u poslovanju?

Hrvatska je šećerana integrirana na europskom tržištu koje je slobodno. Štoviše, pretjerano otvoreno u odnosu na globalno tržište na kojem je dominantan proizvod šećer od šećerne trske. Po sastavu identičan proizvod repnom šećeru što ga proizvodimo u Europi, ali uz puno strože okolišne i druge uvjete.

Upravo ti stroži i proizvoljno nametnuti uvjeti, čine razliku i to negativnu, u smislu opterećenja poslovanja europskih šećerana pa tako i naše jedine šećerane. Nažalost, nije riječ o ravnopravnoj tržišnoj utakmici, jer takva opterećenja nemaju nigdje drugdje, pogotovo ne najveći proizvođači kao što su Brazil, Indija, Tajland, Ukrajina, Rusija. Ili nama susjedna Srbija, koja također ima ogromnu bescarinsku kvotu za izvoz na tržište EU.

Što se tiče poslovanja HIŠ-a, u ovom trenutku nas najviše brine neizvjesnost oko dodjele besplatnih emisijskih jedinica obveznicima EU ETS sustava. Više smo puta isticali kako je naše poslovanje snažno opterećeno troškom plaćanja emisija, i to sasvim nerazmjerno našem ugljičnom otisku. Teško je shvatljivo da naš pogon u Županji, koji je jedan od rijetkih aktivnih i većih industrijskih postrojenja na području Slavonije i Baranje, na kojeg otpada manje od 2 posto ukupnih emisija domaće poljoprivrede i prehrambene industrije, zadnjih godina plaća oko pet puta više nego svi ostali gospodarski subjekti iz ovih djelatnosti zajedno.

Zar nije zbog globalnih uvjeta u EU već trebalo doći do ublažavanja mjera zelene politike?

Trebalo je, ali nije. Štoviše, u nekim se segmentima te politike uvjeti čak zaoštravaju. Ovoga lipnja će se donijeti odluka EU o načinu na koji će dodjeljivati besplatne emisijske jedinice od 2026., a koje i inače pokrivaju samo dio ukupnih emisija. Prijedlozi Komisije, koji se upravo razmatraju, brutalni su prema operaterima kao HIŠ, koji zbog tehnološke prirode procesa prerade šećerne repe troše velike količine toplinske energije.

Od nas se očekuje da smanjimo za čak 50 posto potrošnju toplinske energije iz fosilnih goriva. Ako to bude prihvaćeno, to bi HIŠ-u već od ove godine prepolovilo besplatne jedinice. Iskazano trenutačnim cijenama, to bi za nas bio dodatni ekološki porez u ovoj godini od oko 1,5 milijun eura, unatoč tome što smo u prošloj godini ostvarili najbolji rezultat u povijesti u pogledu potrošnje energije i emisija po jedinici proizvedenog proizvoda.

Kako posluju šećerane u drugim europskim državama?

Iznimno teško. U zadnjoj tržišnoj godini svi europski proizvođači bilježe gubitke, čak i oni najveći i najkonkurentniji. EU šećerna industrija se stalno prilagođava kako bi sačuvala konkurentnost na globalnoj razini. Na jednoj strani je porast prinosa repe, na drugoj smanjenje troškova prerade, a na trećoj ‘zeleni porez’, koji nigdje drugdje u svijetu nemaju. Zbog svih je ovih razloga, u zadnjih 20 godina na području Unije zatvoreno 102 šećerane, a bilo ih je gotovo dvostruko više. Od ukidanja kvota 2017., ugašene su čak 23 šećerane od čega nažalost i dvije hrvatske. Ove će se godine u EU prerađivati repa u samo 80 šećerana.

Je li taj trend i dalje zabrinjavajući?

Jest. Zabrinuti smo – ali nema bijele zastave. Zabrinutost je i drugdje, posebno gdje je ostala aktivna samo jedna šećerana – Mađarska, Austrija, a od ove godine Slovačka i Italija! Međutim, i najveće proizvođače šećera u EU brine ovaj zadnji cjenovni poremećaj. U samo dvije godine je cijena šećera na EU tržištu pala za čak 40 posto. U isto vrijeme, cijene šećera u SAD, Kini, Turskoj, kao nekim od većih globalnih potrošača, skoro su dvostruko veće nego u EU.

Za Hrvatsku je pitanje očuvanja jedine aktivne šećerane od nacionalne važnosti. Naša je prednost što u okruženju promjera 500-600 kilometara, što je procjena isplativosti u pogledu transporta, postoji deficit proizvodnje u odnosu na potrošnju od skoro 1,5 milijun tona. Zato je pitanje – tko će proizvoditi šećer na ovom području ako neće HIŠ. Hrvatska ima tradiciju dugu 120 godina, znanje i relativno dobre prirodne uvjete za proizvodnju količine koja približno odgovara veličini našeg tržišta. Neumorno radimo i ulažemo u poboljšanje energetske učinkovitosti i dekarbonizaciju poslovanja i tu očekujemo još snažniju potporu EU fondova.

Jesu li dovoljne mjere ublažavanja šteta u proizvodnji koje poduzima država ili i EU?

Što se tiče naše poljoprivredne politike i potpore proizvođačima šećerne repe – apsolutno da! Ministarstvo i Vlada su osigurali porast nacionalne potpore te veći limit potpore po površini unutar PVP plaćanja. To su za domaće proizvođače izvanredno dobre vijesti. Posebice za one proizvođače šećerne repe koji siju do 25 hektara, gdje je intenzitet potpore puno veći, s obzirom na raspoloživi EU limit tzv. de minimis potpore.

U pogledu mjera koje poduzima EU za ublažavanje očitih problema vlastite šećerne industrije, mjere ne samo da nisu dovoljne – nego zasad praktički ne postoje. Što se tiče rasprave na razini EU koja će se ovih tjedana voditi u pogledu dodjele besplatnih emisijskih jedinica od 2026., naše je očekivanje da će hrvatsko stajalište biti na tragu onih EU članica, koje u svijetlu geopolitičkih nestabilnosti, predlažu zamrzavanje postojećeg načina dodjele. To znači bez dodatnih umanjenja, pri čemu obveza operatera o postupnom napuštanju fosilnih goriva ostaje – ali to se ne bi smjelo nametati tempom koji bi doveo do novih gašenja ove proizvodnje na po