Zakida li kineski razvojni model domaće potrošače? Iako o tome postoji gotovo univerzalni konsenzus, ne znači nužno da je ta tvrdnja točna. Među različitim oblicima ovog argumenta, najjednostavniji se temelji na dihotomiji između merkantilizma i slobodne trgovine: kineski model je merkantilistički i stoga daje prednost proizvodnji i ulaganjima nad potrošnjom i blagostanjem.

Primjerice, u knjizi Trade Wars Are Class Wars (Trgovinski ratovi su klasni ratovi), Matthew C. Klein i Michael Pettis tvrde da postoji ozbiljan distribucijski sukob unutar Kine (“klasni ratovi”), pri čemu donositelji politika pogoduju elitama i bliskim suradnicima u krupnom biznisu, dajući tako prednost profitu nad prihodima od plaća. S druge strane, neki tvrde da su represivne radne politike ključne za uspjeh kineskog, ali i općenito istočnoazijskog modela.

Razuman pokazatelj standarda

Krunski dokaz za sve ove tvrdnje jest udio potrošnje kućanstava u kineskom BDP-u. Iako je ovaj pokazatelj niži u Kini nego u Sjedinjenim Državama, bio je pristojno visok do početka 1990-ih. Tada se Kina okrenula merkantilizmu, ostvarujući velike suficite tekućeg računa platne bilance koji su drastično smanjili udio potrošnje. Ovaj pokazatelj dotaknuo je dno na oko 35 posto u 2010. godini, a danas iznosi tek 40 posto – znatno ispod SAD-a, pa čak i ispod usporedivih zemalja u istočnoj Aziji.

No, ovaj se često navođeni pokazatelj potencijalno može pogrešno protumačiti na tri načina: zanimljiviji je makroekonomistima nego razvojnim ekonomistima; ne procjenjuje zemlje u usporedivim fazama razvoja (što znači na sličnim točkama njihove putanje rasta); i vjerojatno je zanimljiviji analitičarima nego kineskim potrošačima. Potonji se vjerojatno više brinu o tome kako se njihova potrošnja mijenja u stvarnom vremenu nego o nominalnom udjelu BDP-a ili nekom kontrafaktičkom scenariju koji zamišlja alternativnu razvojnu strategiju.

Zato je moja knjiga iz 2011. o Kini, Eclipse (Pomrčina), ponudila alternativni pokazatelj. Kada se kineska potrošnja kućanstava po stanovniku promatra usporedno s onom u zemljama koje su na sličnom stupnju razvoja s obzirom na vrijeme njihovog poslijeratnog gospodarskog uzleta, slika se mijenja.

Ako je potrošnja po stanovniku razuman pokazatelj životnog standarda, kineski građani prošli su izuzetno dobro, čak i bolje od svojih kolega u najbrže rastućim istočnoazijskim zemljama. Primjerice, između 1978. i 2024. kineska potrošnja po stanovniku rasla je nevjerojatnih 7,6 posto godišnje, u prosjeku, u usporedbi s rastom od 5,2 posto u Japanu, 5,7 posto u Južnoj Koreji i 6,2 posto na Tajvanu tijekom usporedivog razdoblja od 46 godina. Stoga je učinak Kine ne samo impresivan, već i bez presedana.

Naravno, potrebno je nekoliko upozorenja. Podaci o rastu i potrošnji Kine mogli bi biti upitni. Prosjeci mogu prikriti nagle promjene u raspodjeli dohotka, prikrivajući stvarno iskustvo prosječnog građanina. A Kina je krenula s nižih razina potrošnje, što obično laska stopama rasta u fazi sustizanja (na početku, potrošnja drugih zemalja bila je 3-5 puta veća od kineske). Ipak, tvrdnja da je kineski potrošač zakinut nije u skladu sa stvarnošću.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Treba spomenuti i da ekstremna merkantilistička faza Kine – kada je udio potrošnje u BDP-u naglo pao od kasnih 1990-ih – nije uzrokovala usporavanje rasta potrošnje po stanovniku. Iako je udio potrošnje u BDP-u opadao, sam BDP rastao je tako brzo (zahvaljujući široj razvojnoj strategiji) da su i apsolutne razine potrošnje naglo porasle.

Drugim riječima, čak i ako realne plaće (prilagođene inflaciji) rastu sporije od produktivnosti u svakom trenutku, očuvanje globalne konkurentnosti omogućit će brži i trajniji rast tijekom vremena zahvaljujući nastalom izvoznom divu. To je doista ono što podaci pokazuju. Prosječni godišnji rast potrošnje po kućanstvu u Kini iznosio je 7,9 posto tijekom faze vrhunca merkantilizma (1995.-2010.), što se poklapa s naglim padom udjela potrošnje u BDP-u. Kada se to preokrenulo nakon 2010., rast potrošnje pao je na 6,2 posto.

Koji se politički zaključci mogu izvući iz ovih trendova? Za početak, kineska merkantilistička strategija može se dovesti u pitanje jer šteti drugim zemljama u razvoju zauzimanjem prekomjernog izvoznog prostora u niskokvalificiranoj robi, kako smo nedavno tvrdili Shoumitro Chatterjee sa Sveučilišta Johns Hopkins i ja. Nadalje, iskrivljenja (uzrokovana industrijskom politikom i podcijenjenim tečajem) koja podržava kineski merkantilizam stvorila je globalne neravnoteže i pokrenula trgovinske sukobe. A kineski pristup ujedno dovodi i do prekomjernih, neproduktivnih domaćih ulaganja – što je problem koji može ugroziti budući gospodarski rast.

Maskiranje u zabrinutost

Zbog svih ovih razloga, pozivanje Kine da promijeni svoju razvojnu strategiju može biti opravdano. No kritičari ne mogu preispitivati kineski merkantilizam tvrdeći on kažnjava kineske potrošače. Represija nad radnicima nije spriječila rast gospodarskih dobitaka.

Čini se čudnim kritizirati zemlju zbog ostvarivanja stopa rasta životnog standarda i potrošnje koje su možda bile najbrže, najdugotrajnije i najšire utemeljene (zahvativši stotine milijuna ljudi) u povijesti. Prevladavajući konsenzus govori nam više o promatračima Kine nego o stvarnosti na terenu. Trebali bismo biti oprezni s “napadima na Kinu” koji se maskiraju u zabrinutost za kineske potrošače.

© Project Syndicate 2026.