Vozim radnika koji na crno radi selidbe, a preko radija Sandra Benčić brani Milu i Ivanu Kekin od insinuacija da im se pogodovalo oko vile u Istri koju rentaju, rekavši: “Kekina terete za sedam tisuća eura, pa on toliko zaradi u jednoj večeri!”

Radnik do mene, preko 40 godina, nikad nije uspio dobiti stalni posao, završio je srednju školu, radi fizičke poslove, nije oženjen, garsonijera u najmu na istočnom kraju grada, ima mali maslinik kod Šibenika. Izbacuje iz sebe: “Danas samo 30 eura, a već je petak, ovaj tjedan samo 80 eura, što da radim više, što. Trebate li ulja, imam, trebate li nešto seliti?” Nije ni konstatirao što se i kako Sandra Benčić ljutito obrušava na Vladu. Za njega je to bio samo vanjski šum, ne zato što bi volio korupciju i HDZ, nego zato što ih dijeli jaz u shvaćanju što predstavlja sedam tisuća eura do te mjere kao da su njih dvoje, ona, prvakinja lijeve stranke u Hrvatskoj, i on, radnik-nosač na crno u Hrvatskoj, sam simbol prekarnog rada, ljudi s dvije udaljene planete, iz dva posve različita svijeta.

Urušavanje stranaka

On nju doslovno ne čuje, jer životna nesigurnost što ga drma svaki dan – trebaš li selidbu, trebaš li ulja – nije obuhvaćena jezikom kojim govori prvakinja Možemo. Irelevantna mu je, nestvarna. Sedam tisuća eura! Što je to za Milu Kekina sedam tisuća eura! Vila Kekinovih zanima prekarijat ako se kod njih pruža prilika za sezonski posao čišćenja. Ovaj do mene bio je na Thompsonovom koncertu sa sebi sličnima, isto kao i blagajnice koje rade tri smjene i imaju oko osamsto eura plaće. Kod Thompsona je osjetio zajedništvo sa sebi sličnima i neku vrst valorizacije. No, konkretno ovaj čovjek uopće ne izlazi na izbore.

Naravno da nije samo u Hrvatskoj tako, u cijeloj Europi ljevica je izgubila i prekarijat i radništvo, a nakon ljevice, izbornu bazu počeo je gubiti i politički centar. I lijeve stranke i stranke centra pokazale su se kao izbor za više slojeve, za elite, za one koji si mogu dozvoliti luksuz da misle o europskim politikama, industrijskim politikama, razvojnim politikama koje ciljaju, primjerice, 2035.godinu. No, prevelik je broj onih kojima je i samo razmišljanje o tome socijalno i klasno nedokučivo. Tako nije bilo zamišljeno nakon Drugog svjetskog rata, kad se stvarala Europska unija, naprotiv.

Takozvana Europa trebala je, i dugo i jest bila, mjesto gdje će se socijaldemokrati i socijalisti brinuti za socijalnu pravdu, kršćanski demokrati čuvati tradiciju i slobodno tržište, a politički centar trebao je uvažavati i jedne i druge te sklapati kompromise. U temelju europskog pothvata bila je sigurnost građana da bez obzira na razlike između zemalja, običaja, ili društvenog položaja, ipak svi žive u istom svijetu, što se tada zvalo “zajednička sudbina” i da svi mogu naći svoje mjesto. Materijalna sigurnost i ono što se nazivalo dobar život bili su dohvatljivi. Ideja socijalne Europe bila je snažna, a socijaldemokracija utkana u projekt Europske unije. Knjiga koja izvanredno opisuje ove ideje i konkretan razvoj je “Poslije rata” Tonya Judta, povjesničara koji je umro prije nekoliko godina.

No, koliko se toga promijenilo u deset godina otkako je knjiga objavljena. U Francuskoj nekad moćna Socijalistička partija sada je politički patuljak. U Njemačkoj donedavno stožerna Socijaldemokratska partija svaki dan gubi na važnosti. U Danskoj socijaldemokratkinja Mette Frederiksen, stekla je veliku popularnost time što se suprotstavila Donaldu Trumpu oko Grenlanda, ali ipak je izgubila izbore jer su glasači očekivali da se koncentrira na pad standarda, odnosno na povećanje nesigurnosti u svijetu rada. Kad nije, okrenuli su se krajnjoj desnici, a dio ljevičara kaznio ju je zbog imigracijske politike teške ruke, koju je uvela da se dodvori onima kojima migracije smetaju.

Zadnje takvo urušavanje tradicionalnih stranaka odvilo se prošli tjedan u Velikoj Britaniji na lokalnim izborima. Laburisti su posječeni, i narod se okrenuo populističkoj desnici stranke Reform, Nigela Farragea. Razlog zašto se nisu okrenuli Torijevcima, ako su već nezadovoljni Laburistima, jest taj da je i ta velika konzervativna partija doslovno kolabirala u zadnjem mandatu. Dakako, ovo su lokalni izbori, velik dio glasova bio je protestan, no činjenica jest da obje te velike stranke razbijaju glavu kako da vrate glasače. Dilemma je da li da se vrte oko centra, ili da zaoštre svaki na svoju stranu, ljevicu, odnosno desnicu. No, naprave li to, prestat će biti to što jesu.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Prije toga, u Njemačkoj, također na lokalnim izborima, veliki proboj napravili su teški desničari AfD-a koji kopaju, uporno kopaju i prekapaju po svim bolnim točkama, od krize u auto industriji do kulturološke nelagode oko stranih radnika.

Alternativa za Njemačku najjača je pojedinačna krajnje desna stranka u velikoj europskoj zemlji, dapače, možemo reći da je prvi puta u modernoj Njemačkoj jedna krajnje desna stranka postala masovna. Pri tome, kancelar Friedrich Merz naširoko je najmanje popularan političar.

Izgubljena samosvijest i identitet

U Francuskoj stranka koju je osnovao Jean-Marie Le Pen, a danas vodi Marine, njegova kći, Nacionalno okupljanje, napreduje na svim razinama. Emmanuel Macron, također izrazito nepopularan, jedva nalazi partnere s kojima održava politiku centra.

Za godinu dana u Francuskoj su predsjednički izbori, ishod kojih može donijeti fatalan pomak udesno i destabilizirati cijelu Europu. Jako zabrinjava nešto što se prije nikad nije događalo, a to je kontakt velikog kapitala, nekolicine ultramilijardera svjetskog kalibra s tom lepenovskom desnicom.

Jedan takav nezamislivi bogataš, Pierre-Edourad Stérin hvali se da je “ekstremniji od ekstremne desnice” i cilj mu je da Francuska bude “više katolička i više kapitalistička”, i financira takve konferencije, medije, analitičke institute. Drugi je uložio 150 milijuna eura za “borbu protiv islamizma, migracija i rodne ideologije”. Treći, Vincent Bolloré, pokupovao je brojne medije. Četvrti, Bernard Arnauld nije ideološki ekstremna desnica, ali ide uz ove, jer misli da na tu stranu nosi struja. S njima je poslovnu večer imala Marine Le Pen. Na drugom kraju, budući predsjednički kandidat Nacionalnog okupljanja, Jordan Bardella, večerava sa šefovima iz moćne udruge poslodavaca MEDEF, koja zastupa preko 200 tisuća francuskih poduzeća. Ponavljamo, to je nešto novo. Osim što su pobrali glasove svih gubitnika globalizacije, lepenovska desnica sada vabi i veliki kapital i slaže se s njima.

Konsenzus koji je bio sastavni dio Europske unije od njenog početka, mijenja nam se pred očima.

Ne samo zelena ljevica, nego i lijevi centar i desni centar bore se za političko preživljavanje. Sad se u tim velikim europskim partijama skupljaju glave na okup i raspravljaju što uopće reći građanima da bi politička poruka doprla do njih, i koju, zapravo, političku poruku uopće imaju? Političke promjene u Europi najprije se vide u Francuskoj.

Sredinom 1990-ih, zatvaraju se velika industrijska postrojenja na sjeveru i u središtu Francuske, a s njima nestaje tradicionalno radništvo. Čak i danas taj dio zemlje nije se stvarno oporavio. Točno je da ima točkastog boljitka, da su neke zajednice privukle ulaganja, ali u cjelini, nema stvarnog oporavka. Francuska provincija već dugo nije romantična, nego teška i kompleksna.

U tom razdoblju, Socijalistička partija okrenula se u potpunosti gradovima i urbanim elitama. Doduše, napuštanje starih socijalističkih zasada započelo je još sredinom 1980-ih. Ukratko: Predsjednik Mitterand priklonio se jačanju Europske unije jer je to tada značilo spas za Francusku i izlazak iz duboke krize i stagflacije, ali mjere koje je uveo teško su pogodile tradicionalno radništvo upravo na početku nesretne deindustrijalizacije. To je bio začetak nepovjerenja radništva prema Socijalistima.

Nakon toga, početkom 2000-tih, u prvom zamahu globalizacije, industrija je ponovo premjestila proizvodnju iz Francuske tamo gdje je jeftinije, u istočnu Europu i u Aziju.

Radnici i zaposlenici nisu izgubili samo posao, nego svoje mjesto u društvu, samosvijest, identitet. O tome su snimani sjajni dokumentarci i pisane studije. Za to vrijeme, Socijalistička partija inzistirala je na temama koje su zaokupljale urbane elite koje su transformirale stranku. S druge strane, lepenovska desnica prokazivala je, primjerice, migrante kao krivce za gubitak radnih mjesta. To nije točno, ali nitko im se nije politički u tome suprotstavio.

U biti, antiimigrantski osjećaj manje privilegiranih slojeva u Europi presložen je da se odbaci kao primitivni rasizam. Primjerice, čujem od radnice u Konzumu u noćnoj smjeni, žene koja slaže gotove plate narezaka, da ovi naši zovu strane radnike “palčići”. Apsolutno je svjesna da strani radnici nisu krivi sami po sebi, nego, kako ona kaže “šefovi, gore”, ali zna da joj strani radnici ruše cijenu rada.

Vrlo slično mi je rekao čovjek koji kaže da je želio dobiti posao u Hrvatskoj pošti, ali niti on niti desetak drugih na probnom roku nisu prošli, nego je umjesto njih honorarno angažirano desetak stranih radnika. Na vlas isto se od kraja devedesetih događalo u Francuskoj i donekle Belgiji, zemljama koje poznajem iz prve ruke. Jedni su ostali bez posla, strmoglavili se društveno, a urbane elite su ih optuživale za rasizam i doslovno izručile taj dio građana ekstremnoj desnici. Kod nas, već je zastupnik Bulj u Saboru počeo promovirati teoriju zavjere o zamjeni stanovništva i samo treba paziti na trenutak kad će se to početi primati. U biti, kad krajnja desnica govori o migraciji, onda šalje poruku o tome kako država ne štiti svoje građane i svoje granice i kako dozvoljava raspad društva i zemlje. Na tome je Orban dugo dobivao priču, iako je migracija u Mađarskoj bila beznačajna.

Tima koji se osjećaju isključeni iz svih tokova i koji se okreću teškoj desnici, smeta i centar, i EU, i Bruxelles. Kod ljevice ih iritira moraliziranje i uobraženost, kod centra birokratski jezik i sporost. Stalno su na dnevnom redu neka pravila, nešto tehnički, procesi, nešto totalno nerazumljivo, a prekinuto tu i tamo korupcijskim skandalom, ili hubrisom visokih dužnosnika. Svuda je tako.

EU i zle korporacije

Sve sada ovisi o tome hoće li stranke koje zagovaraju strukturu od ljevice do desnog centra, naći snage za svoju transformaciju i to vrijedi za cijelu Europu. Ovi koji protestno glasaju ili se osjećaju isključeni, traže da im se osmisli dobar ekonomski program, ali traže i osjećaj zajedništva, sigurnosti svog identiteta, i mogućnost da imaju budućnost.

Politička poruka u Europi kraja devedesetih bila je da su svi dobitnici globalizacije, no pokazalo je da je gubitnika mnogo više nego se predvidjelo.

Danas francusku ljevicu okuplja stranka Nepokorena Francuska, koju vodi Jean-Luc Mélenchon, koji zbog anti-EU i antinjemačkih stavova te razumijevanja za Putina i za Hamasove napade na kibuce i festival koji je prethodio ratu, izaziva nelagodu. Mélenchon Europsku uniju vidi kao projekt zlih korporacija, no Nepokorena Francuska ipak šira je i veća od Mélenchon. Kakvi su da su, Nepokorena Francuska motivira glasače iz siromašnih gradskih predgrađa i što je najvažnije, predlaže ekonomska rješenja. Primjerice, traže ograničenje cijene nekih proizvoda u maloprodaji, što Hrvatska ima. Da u Francuskoj ili Belgiji postoji mogućnost da se pecivo kupi po 13 centi, a jogurt po 44 centa, mnogima bi koristilo.

Svejedno, radništvo i prekarijat zasad se ne miče, ostaje kod lepenista. Prelazak radništva od ljevice krajnjoj desnici, nije, čini se, samo kratka epizoda, nego promjena modela koji će utjecati i na budućnost Europske unije.

Prošlogodišnja epizoda iz mog auta je zbilja simbolična: s radija je dopirao govor političke klase, a onaj radnik vodi brigu za dnevno preživljavanje, kod njega raste nepovjerenje prema svima u politici, osim onih koji će mu ponuditi objašnjenje i razumijevanje, a ima pravo glasa. Inače, još me zna nazvati, trebate li ulja.