Manfred Weber, predsjednik Europske pučke stranke (EPP) na udaru je zbog slučaja prije četiri godine, odnosno zbog prirode i visine isplata grčkim konzultantima za nejasne PR usluge, slučaja koji je prije tjedan dana otkriven. Weber, žilav i ambiciozan, najinteresantniji je briselski političar u ovom momentu, možda drugi najutjecajniji iza Ursule von der Leyen. To dvoje Nijemaca, ona originalno iz CDU-a, on iz CSU-a, sada drže najvažnije poluge u sjedištu EU-a. Oni koji igraju na toj razini, bez barem jednog od njih na svojoj strani, malo što mogu postići, gotovo ništa.

Dogovoreni proeuropski smjer

Sam EPP nikad, od svog osnivanja 1973. godine, nije bio jači, a Manfred Weber momentalno uživa podršku većine nacionalnih stranaka članica. No, iznutra, unutar EPP-a sudaraju se različite ideje koje pojedinačne nacionalne stranke, a mnoge od njih na vlasti u svojim zemljama, imaju u promijenjenim svjetskim okolnostima. Čak i ključni prioriteti nacionalnih stranaka ozbiljno se međusobno razlikuju. To se čak vidjelo i nedavno u Zagrebu, na summitu EPP-a, kad se Manfred Weber zauzeo za smanjenje prava upotrebe veta. Ako se ograniči pravo veta, značilo da neka članica ne može, kao donedavno Mađarska, u važnim odlukama kočiti cijelu zajednicu. Da je manje veta, Unija bila efikasnija i brža, a to joj treba u ovim velikim preslagivanjima. Naravno da to žele svi koji su za napredak EU, ali istodobno male se zemlje boje da bi im jedino što imaju kad su njihovi interesi u pitanju bilo izbijeno iz ruku. Hrvatska svakako ne želi ispustiti pravo veta iz ruku, a osim toga, pravila su tako posložena, da gubitak veta, osim ako se doslovne sve ne ispretumba, uopće nije realan.

Ipak, Weber je to ponovio usred Zagreba koji se tome protivi na svim razinama. Očigledno, Weber debatu o ograničenju veta želi održati živom, makar su u ovom trenutku bitne posve druge teme. Što je neka od tih tema, na primjer o brzom primanju Ukrajine, aktualnija i bitnija i što više utječe na zemlje iz kojih su stranke članice, to je teže postići zajednički stav. Takvo postizanje zajedništva unutar stranke, i to baš sada kad je Europa udarana sa svih strana, to je Weberov problem. To je njegov problem iznutra. Izvana, pak, na njega udaraju Socijalisti i Liberali, Zeleni i svi drugi. Inače, tri stranke, EPP, Socijalisti i Demokrati (SiD) i Liberali (Renew-Obnovimo Europu) su se složili oko proeuropskog smjera, ali SiD i Liberali uporno i ozbiljno kritiziraju Webera da previše gleda na desno od EPP-a, a to, prema njihovom mišljenju, urušava dogovoreni proeuropski smjer. Taj spor će se dodatno produbiti oko toga tko će u narednom mandatu biti predsjednik Europskog parlamenta i makar se to ne vidi izvana, već se zahuktalo. Slučaj koji su otkrili grčki (Inside Story) i nizozemski (Follow the Money) novinari, odnosi se na 500 tisuća eura za šestomjesečne savjetničke usluge, a koje je za dva grčka konzultanta ugovorio glavni tajnik stranke EPP, Grk Thanasis Bakolas, kojeg je pak na to mjesto imenovao Weber. Cijena tih ugovorenih PR usluga višestruko je odskakala od sličnih ugovora, pa je financijski ured Europskog parlamenta odbio fakturu, odnosno, platio je samo sto tisuća eura, koliko je procijenio da je realno za savjetovanje o novoj komunikacijskoj strategiji i što ide uz to. Ostatak duga je dvojici konzultanata namirila Europska pučka stranka i interesantno kako oko toga svojedobno nije bilo previše pitanja. Jedan konzultant sin je glavnog tajnika grčke stranke Nia Demokratia, članice EPP-a, kojemu je prethodno radno iskustvo bilo asistent grčkim parlamentarcima u dva mandata, a koji je osnovao firmu imena HD Heavyweight Ltd.

Drugi je bio ozbiljan lobist, Amerikanac grčkog porijekla s uredom na Cipru, koji je, otkriva minhenski Süddeutsche Zeitung, dok je primao sto tisuća eura mjesečno za usluge iz Bruxellesa, pro bono savjetovao grčkog premijera Micotakisa, lidera Nie Demokratie u izbornoj kampanji.

Inače, Europski parlament se 90 posto financira iz zajedničkog europskog proračuna, tako da ovaj PR pothvat nije zaustavljen tada, skandal bi bio golem. Te 2022. godine, slučaj nije prijavljen Uredu europskog tužitelja, a u papirima je sve čisto, i do prošli tjedan ništa nije procurilo. Odmah recimo da se doživljaj o tome što je dozvoljeno, a što ne, jako razlikuje ovisno o tome odakle je tko u Bruxellesu, pa tako Mediteranci nemaju problema s nečim što je Skandinavcima ne samo neprihvatljivo, nego doslovno nezamislivo. S druge strane, ajde, Grci ili Talijani u pravilu su šarmantniji od, primjerice, Finaca.

No, Thanasis Bakolas, koji je angažirao konzultante, nije specijalno šarmantan, nego u javnosti više ostavlja dojam pravog partijskog birokrata. Govorilo se da je izvrstan menadžer, rođen da rješava složene situacije, a sigurno i jest tako. Nije se gurao u prvi plan, ali nije ni bježao od izjava, i pogotovo od političkih napada na lijeve stranke u Parlamentu. Na mjesto glavnog tajnika stranke EPP-a postavio ga je Manfred Weber, kad je, 2022, on, Weber, bio izabran za predsjednika Europske pučke stranke, vjerojatno zato da se zahvali grčkom premijeru Kiriakosu Micotakisu za podršku. Ti grčki premijeri su iznimno vješti igrači, vrhunski obrazovani, Harvard im je zlatni standard, a i s ljevice i desnice dolaze iz nasljednih političkih dinastija, pa je tako Micotaksov otac Konstantin Micotakis, bio također premijer. Preko glavnog tajnika Bakolasa, Kiriakos Micotakis je u EPP-u, dakle širom Europe, dobio dodatan utjecaj.

Paukova mreža stranaka

Kad kažemo da je EPP stranka, znači da je tako registrirana, da ima svog predsjednika, svoj statut, da održava kongrese, da se u njoj se odvijaju političke borbe za prevlast i podmetanja kao u svakoj drugoj stranci. Ali, članovi nisu pojedinci, nego stranke sličnih svjetonazora i politika, apsolutno nezavisne na nacionalnoj razini. Momentalno okuplja oko 80 pojedinačnih stranka. One iz EU-a su punopravni članovi, a oni izvan pridruženi.

Sam Manfred Weber politički je izrastao u bavarskom CSU, desnijem od svog koalicijskog partnera CDU-a kojemu je sada šef kancelar Merz.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Od svog imenovanja, u ove četiri godine, Manfred Weber pomakao je EPP kao zastupnički klub desnije od desnog centra, pogotovo u nekim politikama, kao što su migracije ili zelena politika. Još uvijek čuva razmak između EPP-a i izrazite desnice u Europskom parlamentu, ali taj je razmak danas manji nego prije. Kad bi nacionalne stranke bile bez koordinacije u koje su umrežene, Europski parlament bi valjda eksplodirao. Naime, tijekom vremena, a kao odgovor na prigovor o manjku demokracije u Bruxellesu, Europskom parlamentu davana je sve veća uloga. Parlament sada stvarno, a ne samo formalno, sudjeluje u donošenju zakona. Mnogo toga što prolazi ili pada odlučuje se u Parlamentu. Najvažnije, ali ne i jedina takva tema, sudbina je sedmogodišnjeg europskog zajedničkog proračuna. Zbog toga su koordinacija stranaka sličnog identiteta, odnosno ove nadnacionalne strukture, nužne. Za konzervativce, demokršćane i desni centar ta koordinacija, ta nadnacionalna mreža je stranka EPP.

Kako pak EPP ima najviše predsjednika država i vlada u EU-u, oni su neprikosnoveno najjači. Naravno da nijedan premijer ili predsjednik ne dobiva upute od Manfreda Webera oko toga što će raditi u svojoj zemlji, i svaki od njih jači je od Webera, nema usporedbe, ali savjetuju se s njim i on s njima oko toga kako će se postaviti i strateški i u pojedinim kriznim situacijama, koga i što će podržati. Osim toga, šefovi država i vlada nisu stalno u Bruxellesu, imaju posla kod kuće, a Weber se samo time bavi.

Odvojeno od stranke EPP je klub zastupnika EPP-a u Europskom parlamentu, kojeg je šef također Manfred Weber. Stranka i klub zastupnika u Parlamentu nisu jedno te isto. Dakle, on je i na čelu koordinacije moćnih nacionalnih stranaka koje zajedno imaju milijune birača i tisuće nacionalnih, lokalnih političara, tj. stranke i ujedno na terenu, u Europskom parlamentu, zastupničkog kluba, gdje pregovara o zakonima koji dolaze u Parlament, nadgleda kako će tko glasati, raspoređuje mjesta u odborima, komunicira sa zemljama članicama i s Komisijom. Pipci posvuda.

Evo, upravo sad, Manfred Weber tjera da se što prije zaključi trgovinski sporazum SAD-a i Europske unije, inače će, kako je zaprijetio, dati taj Sporazum na plenarnu sjednicu, gdje će on proći zahvaljujući glasovima stranaka desno od EPP-a. Drugim riječima poručuje svojim tradicionalnim koalicijskim političkim partnerima – izglasajmo to, ili ja idem s krajnjom desnicom na plenarnoj. Vratimo se načas još grčkim konzultantima.

Svakodnevni posao, sve što treba u provođenju politika, neposrednu komunikaciju s kadrovima po raznim nacionalnim strankama, zivkanja, mejlove, obavljao je glavni tajnik. Dok je tako radio, Thanasis Bakolas je i sam politički ojačao, izgradio svoju europsku mrežu, istupao politički, ukratko, osjetio se dovoljno siguran da se suprotstavi šefu, Weberu. Bit sukoba bila je kontrola nad stranačkim aparatom, nad tom paukovom mrežom stranaka po Uniji, i naravno, kontrola nad kadrovima u Bruxellesu. Osnovno je pitanje tko je kome lojalan. Konkretno, kad zamislimo naše europarlamentarce iz bilo koje stranke, pogađamo kome su lojalni, tko im je šef. Primjerice, kad stupe na čelo nekog parlamentarnog odbora, jesu li lojalni šefu stranke u svojoj zemlji, ili šefu svoje europske stranke? Kako tko. Naravno da ima čvrstih i nezavisnih karaktera koji uvijek biraju prema svojim načelima, i također, ako si predočimo sve te naše ljude koji su u Bruxellesu, znamo točno tko je kakav. Osnovno je da nisu svi od istog materijala.

Uglavnom, Bakolas se preračunao, Weber se konsolidirao i postavio svoje kadrove gdje je naumio, game over. I sad, koliko god Liberali i Socijalisti napadaju Webera oko potpisa na ugovor za grčke konzultante, i koliko god on njima sad davao ustupke, a jest, ipak otkriće slučaja od prije četiri godine najviše zakucava Thanasisa Bakolasa unutar strukture Parlamenta i EPP-a. Također, malo je odgurnut i Kiriakos Micotakis, jer je ipak nezgodno da je sinu glavnog tajnika njegove stranke, tada 32-godišnjaku, Europski parlament iz zajedničkog proračuna trebao isplaćivati po 50 tisuća eura mjesečno za intelektualne usluge, iako mu se firma zove Heavyweight. Bitke na briselskom parketu podsjećaju na TV serije koje opisuju odnose na europskim renesansnim dvorovima, možda ne baš Medicije, jer se ne zarivaju bodeži i ne sipaju otrovi, ali kombinatorika je slična. No, odakle se Manfred Weber stvorio, kako to da je tako narastao? Godine 2019., kad su se zemlje i vlade između sebe dogovarale tko dobiva koje funkcije, a to se radi tako da se uzimaju u obzir veličina zemlje, jačina pobjede stranaka na izborima, politička geografija Unije, rodna ravnopravnost, ranija podjela funkcija, stare i nove članice, EPP je imenovao dvojicu premijera, Andreja Plenkovića i Latvijca Artursa Krišjanisa Karinša za pregovore unutar EPP-u o ključnim mjestima u četiri EU institucije, Vijeću, Komisiji, Parlamentu i Europskoj središnjoj banci. To su ta dvojica i ozbiljno radili.

Neočekivano rješenje

Tadašnji šef zastupničkog kluba Europske pučke stranke u Europskom parlamentu, Manfred Weber, bio je tzv Spitzenkandidat za mjesto predsjednika Komisije. Naime, iz želje da izbor predsjednika Komisije bude što demokratičniji, nastala je inicijativa da stranka s najviše glasova u Europskom parlamentu, nominira svog kandidata za šefa Komisije, poznatog kao Spitzenkandidat i da ga onda Vlade zemalja članica, prihvate. Prethodno, trebali su se svi u EPP-u s time složiti, i trebao je cijeli paket imenovanja u četiri institucije svima biti prihvatljiv. Međutim, usred tih dogovora unutar EPP-a, Angela Merkel naglo se izravno dogovorila s čelnicima Socijalista u Europskom parlamentu da predsjednik Europske komisije postane Manfred Weber. Smatrala je da je dovoljno jaka i u biti, minirala je EPP, europsku stranku kojoj je bila neformalni lider, ali i čelnike zemalja članica i partijske lidere koji nisu bili Socijalisti. Među njima i Macrona kojeg također nije obavijestila da misli, a da ga ne pita, staviti na mjesto šefa Europske komisije nekog Nijemca, ok, šefa zastupničkog kluba EPP-a, ali bez nekih vidljivih kvaliteta i koji k tome ne zna beknuti francuski. Samim tim što je izabrala Nijemca, prekršeno je običajno pravilo da na mjesto šefa Komisije dolaze kadrovi iz malih zemalja, kako veliki ne bi pojeli male. Kad su to, usred pregovora, čuli Plenković i Karinš, uz podršku Emmanuela Macrona, ignorirali su njenu odluku, nastavili konzultacije i srušili Webera. Za ustupak, Angela Merkel je mogla izabrati nekog iz Njemačke i izvukla je neočekivano rješenje, Ursulu von der Leyen.

I tako, Manfred Weber, tada 46-godišnjak, koji se baš namjestio da s mjesta šefa zastupničkog kluba Europske pučke stranke u Europskom parlamentu skoči na čelo Europske komisije, uvidio je da je kombinacija propala. Moguće je također da je Weber tada bio i suviše zagrizao za moć Parlamenta nasuprot zemljama članicama, pa razne Vlade nisu bile oduševljene da takav entuzijasta Parlamenta vodi Komisiju. Uglavnom, Weber je nakon toga odlučio da izgradi svoje pozicije unutar EPP-a i kroz EPP. U međuvremenu, postao je vrlo iskusan. Kao i svaki političar, postavio je sebi lojalne kadrove na pozicije, gradio odnose, i povremeno se suprotstavljao Ursuli von der Leyen. Primjerice, ona želi strožu zelenu politiku, on restriktivniju. Ona je za širu koaliciju s lijevim centrom i Zelenima, Weber je više za suradnju s desnim strankama. No, oko glavne strategije, kao što su sigurnost, konkurentnost, položaj Ukrajine, slažu se. Također, surađuje, ali pomalo i izaziva Friedricha Merza, na primjer tako da je otkriveno kako je u kontaktu s AfD-om. Uglavnom, politika. Ali, da se dosta pomakao tamo gdje EPP nije prije bio, jest.