Europski farmeri desetljećima su bili među najutjecajnijim interesnim skupinama u Bruxellesu. Kad god bi se otvorilo pitanje reforme poljoprivredne politike ili trgovinskih sporazuma koji prijete njihovim interesima, na europske ulice izlazili su traktori, gnojivo i prosvjednici spremni blokirati institucije EU-a. U pravilu, europska politika povlačila bi se pred pritiskom ruralnog biračkog tijela.

No, stvari su se promijenile. Unatoč višemjesečnim prosvjedima i snažnom pritisku poljoprivrednih lobija, Europska unija početkom svibnja aktivirala je trgovinski sporazum s južnoameričkim blokom Mercosur. Sporazum, koji povezuje gospodarstva vrijedna ukupno 25 bilijuna eura, otvorit će europsko tržište većoj konkurenciji iz Brazila i Argentine, osobito u sektorima govedine, peradi i šećera. Za mnoge promatrače to je znak da Bruxelles počinje slabiti tradicionalnu zaštitu europske poljoprivrede u korist šire geopolitičke i trgovinske strategije. Istodobno, Europska komisija priprema novu reformu Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), sustava subvencija koji i dalje troši oko trećine zajedničkog europskog proračuna, piše Financial Times.

Od nestašica do izvoznog diva

Središnje pitanje postaje može li Europa nastaviti financirati model koji desetljećima štiti male obiteljske farme, dok ostatak svijeta ubrzano konsolidira i industrijalizira poljoprivrednu proizvodnju. Zajednička poljoprivredna politika nastala je 1962. s ciljem osiguravanja prehrambene sigurnosti nakon nestašica iz Drugog svjetskog rata. Europa je tada subvencionirala proizvodnju, štitila domaće tržište i jamčila stabilne prihode farmerima. Sustav je dugo funkcionirao: proizvodnja hrane snažno je rasla, a Europa je od kontinenta nestašice postala izvozni div agrarnih proizvoda.

No, uspjeh je stvorio i višak. Već 1980-ih Bruxelles se suočavao s poznatim “planinama maslaca” i “jezerima vina”, viškovima hrane koje je EU otkupljivao kako bi održao cijene. Umjesto ukidanja sustava, reforme su postupno mijenjale način subvencioniranja. Potpore su se s proizvodnje prebacivale na vlasništvo nad zemljom i ekološke standarde, dok su farmeri sve više poticani na izvoz i proizvodnju proizvoda više dodane vrijednosti.

EU je danas najveći svjetski izvoznik prehrambenih proizvoda. Prošle godine agrarni trgovinski suficit dosegnuo je 50 milijardi eura, a izvoz je premašio 238 milijardi eura. Unatoč tome, temeljni model ostao je isti – tržište i dalje u velikoj mjeri štite subvencije i politički utjecaj ruralnih zajednica.

Strateški sektor, ali…

Upravo zato trgovinski sporazum s Mercosurom izaziva toliko otpora. Dok industrija, automobilski sektor i izvoznici vide priliku za rast, dio europske poljoprivrede suočava se s konkurencijom koja posluje na mnogo većim farmama i uz niže troškove proizvodnje. Ekonomisti procjenjuju da bi sporazum mogao povećati europski izvoz za 50 milijardi eura godišnje do 2040., ali koristi za poljoprivredu bile bi relativno male. Najviše bi profitirali proizvođači vina, alkoholnih pića i zaštićenih prehrambenih proizvoda, dok bi sektori poput govedarstva i peradarstva bili pod najvećim pritiskom. Istodobno, farmeri upozoravaju da Europa u nesigurnim geopolitičkim okolnostima ne bi smjela slabiti vlastitu proizvodnju hrane. Rat u Ukrajini podigao je cijene hrane i energenata, dok su sukobi na Bliskom istoku dodatno povećali troškove gnojiva i goriva. Poljoprivrednici tvrde da ih guše rast troškova, birokracija i strogi okolišni zahtjevi.

Europska komisija priznaje da poljoprivreda ima stratešku važnost, ali sve glasnije raste i argument da sadašnji sustav usporava nužne prilagodbe. Dio stručnjaka smatra da subvencije održavaju na životu premale i neefikasne farme koje bez državne pomoći teško mogu opstati na globalnom tržištu.

Podaci pokazuju da se transformacija već događa. Broj farmi u EU pao je s 14,4 milijuna 2005. na 8,8 milijuna 2023., dok je ukupna površina poljoprivrednog zemljišta ostala gotovo nepromijenjena. Najviše nestaju mala gospodarstva manja od pet hektara. Institucionalni investitori i privatni fondovi sve više ulažu u velike poljoprivredne sustave, osobito u Španjolskoj i Portugalu. U posljednje dvije godine u iberski agribiznis uloženo je više od četiri milijarde eura, a investitori računaju na ekonomiju razmjera, mehanizaciju i tehnološku modernizaciju.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Takav razvoj mogao bi Europu učiniti konkurentnijom proizvođačima iz Brazila ili Australije, gdje dominiraju velike industrijske farme. No, pitanje je koliko je Europa spremna odreći se modela koji nije samo gospodarska politika, nego i dio njenog kulturnog i društvenog identiteta.