Nakon što je dekapitirala iranski režim i 40 dana bombardirala položaje Islamskog revolucionarne garde, Trumpova administracija nije uspjela osigurati predaju i ostavila je Iranu kontrolu nad Hormuškim tjesnacem. S napadom Irana na kritičnu infrastrukturu u državama Vijeća za suradnju Zaljeva i prijetnju plovidbi, Sjedinjene Države su se vratile u TACO (Trump se uvijek povlači) način rada pristajući na prekid vatre. A sada rastuća inflacija i usporavanje gospodarske aktivnosti upućuju na razdoblje stagflacije – baš na vrijeme da se razljute birači uoči američkih izbora na pola mandata. Dakle, što slijedi? Postoje četiri moguća scenarija.

Prvo, trenutačno primirje moglo bi dovesti do uspješnih pregovora o prekidu vojnih neprijateljstava i ponovnom otvaranju Hormuškog prolaza. SAD ovdje doista ima određeni utjecaj jer blokada cjelokupnog pomorskog prometa prema iranskim lukama i iz njih povećava financijski pritisak na režim. Trump se vjerojatno nada da umjerenija frakcija, možda predvođena predsjednikom parlamenta Mohammadem-Bagherom Ghalibafom, može uvjeriti tvrdolinijaše da će kompromis po pitanju nuklearnog programa donijeti i ukidanje sankcija i obnovljene prihode od pomorskog prometa kroz tjesnac.

Tko dulje trpi bol?

No, taj scenarij nije vrlo vjerojatan jer režim može podnijeti ekonomsku bol puno dulje od Trumpa (s obzirom na nadolazeće međuizbore izbore). Štoviše, dvije strane i dalje su daleko udaljene po mnogim pitanjima, ne samo po iranskim nuklearnim ambicijama. SAD se protivi iranskim programima balističkih projektila i dronova, potpori radikalnim islamističkim skupinama diljem Bliskog istoka, pristojbama koje želi nametnuti prometu kroz Hormuški tjesnac i drugim pitanjima. Rješavanje i samo jednog od tih problema zahtijevalo bi dugotrajne, komplicirane pregovore ozbiljnih, iskusnih pregovarača.

Drugi scenarij odražava to. Pucnjava prestaje, ali pregovori se odugovlače još nekoliko mjeseci dok je tjesnac i dalje blokiran. To je u osnovi stanje stvari danas i daleko je od idealnog. Status quo nanosi značajnu ekonomsku i financijsku štetu svjetskom gospodarstvu, pri čemu cijene nafte i energije rastu, čak i premašujući svoj vrhunac tijekom 40 dana ratnih operacija.

U takvim uvjetima globalni rast će usporiti, a inflacija će porasti. No, budući da je ovaj drugi scenarij po svojoj prirodi nestabilan, ne može trajati dulje od dva ili tri mjeseca. Mora ustupiti mjesto ili prvom scenariju (jedna strana popušta i pokazuje spremnost na dovoljno kompromisa da ponovno otvori tjesnac i osigura trajnije primirje) ili eskalaciji sukoba. Doista, vojni okršaji u Zaljevu ovog tjedna pokazuju krhkost bilo kojeg prekida vatre bez sporazuma.

U trećem scenariju SAD i Izrael eskalirali bi situaciju korištenjem svih vojnih, ekonomskih i drugih sredstava na raspolaganju kako bi prisilili na predaju ili pad režima. U slučaju predaje, iranski režim morao bi prihvatiti potpuni prekid obogaćivanja urana i bezuvjetno ponovno otvoriti tjesnac. To bi bio najbolji ishod za SAD, Europu, Aziju (uključujući Kinu) i ostatak svijeta.

Rizik je, naravno, u tome da iranski režim preživi takvu eskalaciju. U četvrtom scenariju, režim bi iskoristio svoje preostale balističke projektile, dronove i pomorske snage kako bi nanio značajnu trajnu štetu još većem broju energetskih postrojenja u Zaljevu, istovremeno zadržavajući kontrolu nad tjesnacem. Kad bi se to dogodilo, cijene nafte naglo bi porasle na razinu bližu ili čak iznad 200 dolara po barelu, a suočili bismo se sa stagflacijom poput one iz 1970-ih, globalnom recesijom i padajućim tržištem dionica.

Trumpove puste želje

Naravno, eskalacija bi mogla pritisnuti obje strane da pronađu rješenje u pregovorima, pri čemu bi drugi scenarij (status quo) morao proći kroz treći ili četvrti scenarij prije nego što se stigne do prvog scenarija. No, to je manje vjerojatno, budući da bismo se vratili pregovorima o prekidu vatre, a upravo smo vidjeli koliko su oni malo postigli; stoga bi eskalacija mogla izmaknuti kontroli umjesto da dovede do povratka dogovorenom prekidu vatre. Iako Trump se nada prvom scenariju, to je vjerojatno samo pusta želja. Radikali i tvrdolinijaši u Teheranu imaju prevlast. Već su pokazali svoju spremnost i sposobnost da izdrže ekonomsku bol blokade, a ove jeseni neće se suočiti s biračima.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Kada je riječ o dugoročnim ekonomskim i tržišnim posljedicama, treći scenarij je idealan jer bi to značilo trajno ponovno otvaranje tjesnaca. Drugi najbolji scenarij bio bi prvi; ali bi to značilo da bi Iran mogao zatvoriti tjesnac svaki put kada mu SAD ili Izrael zaprijete. Ta bi mogućnost trajno povećala premiju na naftu za 15 do 20 posto u odnosu na razinu prije rata. Ipak, trenutačna situacija (drugi scenarij) je gora jer će svaki mjesec u kojem prekid vatre ne rezultira sporazumom smanjiti globalni rast i povećati inflaciju. Jedini gori ishod je četvrti scenarij.

S obzirom na takve duboke rizike, neki bi se mogli pitati zašto su globalna tržišta – počevši od američkih i azijskih dionica – nedavno dosegnula nove vrhove. Vidim dva razloga. Prvo, ulagači očekuju da će prekid vatre na neki način uskoro postati trajan, što implicira znatno niže cijene nafte. Drugo, čini se da postoji pretpostavka da će pozitivni vjetrovi iz buma umjetne inteligencije i podatkovnih centara ostati znatno jači od naleta vjetrova rata.

Ali ako u to vjerujete, mogli biste doživjeti neugodno otrježnjenje. Ne samo da tržišta već uračunavaju veću vjerojatnost trajnog prekida vatre (više od 75 posto) nego što je realno, nego bi i eventualna eskalacija dovela do još veće gospodarske i tržišne volatilnosti te negativnih rizika, čak i u najboljem mogućem scenariju.

Iako bi eskalacija koja dovede do predaje režima bila vjerojatnija od one koja dovede do stagflacije u stilu 1970-ih, tržišta će u međuvremenu i dalje podcijeniti rizik od boli. Za svakoga tko je na pogrešnoj strani trgovanja, to ne bi bilo ništa manje bolno ako bi ta bol trajala mjesecima, a ne godinama ili desetljećima.