Maniristička definicija politike glasi: kaos iz državnog rezona. Spomenuo sam tu definiciju u kolumni naslova “Underground overlords”. Kad u državi vlada kaos jedino je inteligentno pitanje -cui bono? Za čije dobro? Ako je kaos trajan, strukturiran i reproduciran s gotovo metodičkom preciznošću, prestaje biti anomalija i postaje funkcija. A funkcija uvijek ima svog korisnika.

Što je, dakle, u Hrvatskoj država? Neutralni arbitar društvenih sukoba, kako nalaže liberalno-demokratski kanon, ili instrument koji određene odnose moći ne samo održava nego i aktivno proizvodi? Drugim riječima: je li kaos posljedica slabosti države ili upravo obrnuto – njezin najuspjeliji proizvod? Teza je jednostavna: vidljivi nositelji kaosa nisu njegovi uzroci, nego operateri. Parapolitičke formacije pojavljuju se kao korektiv političkog sustava, a djeluju kao njegovi stabilizatori. Riječ je o prigodno konstruiranim saglutinacijama, sastavljenima od ideološki heterogenih, ali funkcionalno kompatibilnih elemenata, čija je stvarna svrha očuvanje postojećih odnosa moći.

O malim strankama koje nastaju i nestaju s pojavom i prestankom potreba za njima. Njihov reformizam iscrpljuje se u retorici, politička energija troši se na simulaciju promjene, a stvarni učinak sastoji se u konzerviranju zatečenog stanja. U tom smislu njihov konzervativizam nije svjetonazorski, nego strukturni: ne čuvaju vrijednosti, nego raspodjelu moći. Ako je kaos doista iz državnog rezona, onda nije spontan. On ima svoju genealogiju.

Temeljni politički raskol

U jednom trenutku, koji se danas već čini gotovo arheološkim, hrvatska je javnost formulirala dijagnozu koja je u svojoj jednostavnosti bila gotovo nepristojno točna: ne postoji politička artikulacija masovnih ekonomskih i socijalnih afekata, osobito difuznog, ali postojanog protukapitalističkog raspoloženja koje se nikada nije prevelo u politički program, ali je trajno određivalo horizont političke nelagode. Nijedna politička opcija nije ga bila sposobna preuzeti, nijedna transformirati ili mu se suprotstaviti ozbiljnom politikom tržišta. Rezultat nije bio kompromis, nego vakuum – a vakuum se u politici nikad ne ostavlja praznim, nego se ispunjava simulacijom.

Upravo tu započinje logika koja će postati dominantna: politika bez stvarnog konflikta, ali s permanentnom proizvodnjom konflikta kao njegove zamjene. Ako antagonizam ne postoji, proizvodi se; ako se ne može voditi u sadašnjosti, premješta se u prošlost. Tako nastaje ono što se uporno reproducira kao “temeljni politički raskol”: ne kao stvarna linija razdvajanja društvenih interesa, nego kao povijesna projekcija koja funkcionira kao nadomjestak za izostanak političke diferencijacije.

U toj strukturi prošlost nije sjećanje nego instrument – nešto što mora biti stalno proizvođeno kako bi sadašnjost uopće bila politički čitljiva. Političko se time ne samo depolitizira nego i ritualizira: postaje ponavljanje bez sadržaja, ali s punim afektivnim nabojem. U toj točki pojavljuje se ključna figura: prividni posrednik, politički objekt koji se nudi kao odgovor na problem koji je sam sustav proizveo. To nije subjekt promjene, nego njezina kontrolirana forma; nije nositelj reforme, nego njezina neutralizacija; nije anomalija sustava, nego njegov ventil. Ono što se pojavljuje kao “novo” u pravilu je najfunkcionalniji oblik očuvanja starog.

Ako se pogled odmakne od površinske političke dramaturgije, postaje jasno da se cijeli posttranzicijski poredak ne organizira oko sukoba stranaka, nego oko jedne temeljne činjenice koja nikada nije dobila svoje pravno, političko ni simboličko razrješenje: izostanka sankcioniranja privatizacijskog prijenosa društvenog bogatstva.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

To nije tek epizoda tranzicije, nego strukturalni događaj – prijenos bez odgovornosti i bez naknadne korekcije. Upravo taj izostanak proizvodi cijeli kasniji lanac posljedica. Država koja ne može procesuirati vlastiti temeljni prijestup ne može uspostaviti stabilan pravni poredak; zakon ostaje forma bez univerzalnosti. Izostanak povjerenja rađa apatiju, apatija otvara prostor upravljanju afektima, a ono proizvodi ideološke fantazme kao zamjenu za stvarni politički konflikt.

Ideološke podjele

U tom smislu privatizacijski moment funkcionira kao traumatska točka sustava: nešto što ne može biti integrirano, ali bez čega sustav ne može funkcionirati. Istodobno potisnuto i sveprisutno, ono strukturira sve kasnije političke odnose. Ideološke podjele stoga nemaju stabilnu supstancu: ne proizlaze iz autonomnih projekata, nego iz pokušaja da se naknadno racionalizira nerazriješeni početak. Odatle paradoks: što je više retorike o sukobu, to je manje stvarnog sukoba – i obrnuto. Ideološki spektar ne opisuje društvo, nego ga zamjenjuje.

Najvidljiviji oblik te zamjene jest binarna podjela na “crvene” i “crne”, koja u hrvatskoj političkoj imaginaciji funkcionira kao interpretacijski automatizam. Na prvi pogled riječ je o ideološkom sukobu, ali već minimalna analitička distanca pokazuje da taj sukob ne opisuje stvarnost, nego je proizvodi. “Crveni” i “crni” nisu realni antagonisti, nego simboličke projekcije iste strukture moći. Njihova funkcija nije razdvajanje, nego stabilizacija političkog polja. Premještanjem konflikta u povijest, suvremena politika oslobađa se obveze da artikulira stvarne društvene sukobe – ekonomske, klasne, institucionalne. Društvo koje se do iscrpljenja bavi prošlošću ostaje nesposobno artikulirati sadašnjost.

Razlike između tih blokova postoje na razini retorike i identitetskih kodova, ali na razini političke ekonomije moći one su sekundarne. U tom smislu ne funkcioniraju kao opozicija, nego kao dva režima iste racionalnosti upravljanja. Povijest ovdje ne djeluje kao znanje, nego kao politička tehnologija: skup simboličkih resursa za mobilizaciju afekata bez stvarnog utjecaja na strukturu odlučivanja. Politički prostor tako postaje zatvoreni krug upravljanog antagonizma, koreografija konflikta koja proizvodi privid izbora bez njegova sadržaja. Ono što se ponekad naziva “sintezom” nije pomirenje suprotnosti, nego njihov dugotrajni suživot kao stabilizacijski mehanizam.

Stabilnost takvog poretka proizlazi iz međusobne povezanosti triju razina. Na političkoj razini pluralizam postoji kao kontrolirana varijacija, a promjena vlasti kao rotacija unutar istog okvira. Na ekonomskoj razini riječ je o koncentraciji resursa u ograničenom krugu aktera, uz zatvaranje tržišnih mehanizama koji bi mogli proizvesti stvarnu konkurenciju. Na socijalnoj razini dolazi do erozije građanstva kao političkog subjekta: građani ne nestaju, ali gube funkciju i postaju objekti upravljanja afektima i identifikacijama. Te tri razine zajedno proizvode zatvoreni sustav u kojem je promjena moguća samo kao varijacija istoga.

Bipolarna struktura prostora

U takvom sustavu bipolarna struktura političkog prostora ne funkcionira kao izraz demokratske konkurencije, nego kao njezina redukcija. Razlike među glavnim akterima minimalne su ondje gdje bi trebale biti ključne – u pitanju upravljanja resursima, institucionalne reforme i pravne odgovornosti. Stvarni sukob premješta se u prošlost, a politički prostor puni se simulakrumima: visok intenzitet identifikacije kombinira se s niskim stupnjem stvarne diferencijacije. Rezultat je stabilan, ali prazan prostor u kojem se izbor svodi na varijacije unutar istog modela.

U takvim okolnostima “treći put” pojavljuje se kao pokušaj bijega iz zatvorenog sustava, ali rijetko poprima stabilan politički oblik. Njegova snaga leži u negaciji, a slabost u izostanku pozitivne artikulacije. Zato politički prostor ulazi u ciklus stalne proizvodnje “novog”: novih aktera, pokreta i obećanja koji se brzo integriraju u postojeći okvir. Novo ne zamjenjuje staro – ono ga obnavlja. U tom ciklusu nastaju parapolitički projekti: formacije koje formalno pripadaju političkom prostoru, ali funkcionalno djeluju kao njegovi korektivni mehanizmi.

Oni kanaliziraju nezadovoljstvo i daju mu privremeni politički izraz, ali upravo time sprječavaju njegovu transformaciju u stvarnu reformsku energiju. Retorika novosti i distance prema “starim elitama” prikriva operativnu logiku prilagodbe: kompromis bez sadržaja, odgađanje strukturnih zahvata i postupno uklapanje u postojeće obrasce upravljanja. U tom smislu nisu anomalija, nego najsofisticiraniji proizvod sustava – mehanizam kojim sustav proizvodi vlastitu opoziciju i unaprijed je neutralizira.

Na toj točki analiza prelazi u konceptualnu razinu. Pojam koji najpreciznije opisuje ovu logiku jest interpasivnost: stanje u kojem sustav “djeluje” umjesto subjekta, proizvodi znakove aktivnosti, reforme i konflikta kako bi subjekt ostao neaktivan. Politika se odvija, ali se ništa ne mijenja. Promjena se ne sprječava otvoreno; ona se proizvodi u kontroliranom obliku koji onemogućuje njezinu realizaciju. To je mehanizam stabilnosti sustava koji ne može preživjeti bez promjene, ali još manje može preživjeti njezinu stvarnost.

Takva logika nužno proizvodi i specifičnu formu države: državu bez sadržaja. Institucije postoje i procedure se provode, ali sve više nalikuju formalnoj strukturi lišenoj stvarne autonomije. Država djeluje, ali ne odlučuje; upravlja, ali ne određuje. Istodobno je jaka u kontroli i raspodjeli privilegija, a slaba u uspostavi univerzalnih pravila. Politički prostor poprima oblik zatvorenog sustava u kojem su pravila formalno jasna, ali ishodi ovise o pristupu unaprijed distribuiranim resursima.

Tko neće biti procesuiran

U takvom okviru pravosuđe zauzima ključno mjesto, ali ne u normativnom smislu. Ključno pitanje nije tko će biti procesuiran, nego tko neće. Upravo u toj negativnoj selekciji očituje se stvarna struktura moći. Ondje gdje univerzalna primjena prava izostaje, pravo prestaje biti neutralni okvir i postaje instrument upravljanja. Izostanak procesuiranja temeljnih sistemskih prijestupa nije propust, nego uvjet stabilnosti poretka.

Iz svega proizlazi temeljna teza: liberalno-demokratski okvir formalno postoji, ali se sustavno osujećuje u svojoj supstanci. Ono što se često demonizira nisu liberalno-ekonomski principi sami po sebi, nego njihove implikacije – zahtjev za transparentnošću, odgovornošću i mogućnošću retroaktivnog preispitivanja raspodjele moći. Upravo u tome leži potencijal koji bi mogao destabilizirati postojeće strukture privilegija.

Zato nominalna ljevica i desnica ne predstavljaju stvarnu prijetnju poretku: njihove su funkcije već integrirane. Stvarna prijetnja dolazi iz mogućnosti dosljedne liberalne demokracije, koja bi uspostavila pravila neovisna o identitetima, kontinuitetima i nasljeđu. Upravo zato takva mogućnost ostaje sustavno marginalizirana – ne zbog slabosti, nego zbog potencijala da proizvede stvarni diskontinuitet.

Na kraju se vraćamo početnoj tezi. Kaos koji obilježava politički i društveni prostor nije pogreška sustava niti znak njegove slabosti, nego njegov najstabilniji proizvod. Kaos koji traje i reproducira se nije kaos u strogom smislu riječi, nego oblik reda – reda koji ne počiva na jasnoći pravila, nego na kontroli njihove primjene. Njegova funkcija nije destabilizacija, nego očuvanje: proizvodi dovoljno nesigurnosti da spriječi artikulaciju stvarnog konflikta i dovoljno strukture da omogući kontinuitet upravljanja. Pitanje više nije zašto promjene izostaju, nego kako je moguće da sustav koji se neprestano mijenja – ostaje isti.