Demokracija je po svojoj prirodi puna unutarnjih napetosti. U njezinoj srži leži problem pretvaranja individualnih preferencija u koherentan društveni izbor, što je, kako je poznato, opisao nobelovac Kenneth Arrow u svom teoremu nemogućnosti, a zatim razradio drugi dobitnik Nobelove nagrade, Amartya Sen, u svojoj knjizi iz 1970. godine Collective Choice and Social Welfare (Kolektivni izbor i društveno blagostanje).

Baš kao što je Euklid učinio za geometriju mnogo prije njih, Arrow i Sen postavili su strogi aksiomatski okvir za političku ekonomiju, pritom razotkrivajući granice kolektivnog odlučivanja.

Revolucija karanfila i treći val

Ipak, iako je teorijsko razumijevanje demokracije napredovalo, empirijska analiza kaska. U nedostatku dosljednih podataka, naši stavovi o tome zašto određene demokracije napreduju ili posustaju često su vođeni predrasudama, a ne dokazima. Kako bi premostio taj jaz, Institut V-Dem objavljuje svoja godišnja Izvješća o demokraciji, što predstavlja jedan od prvih sustavnih napora za mjerenje i usporedbu demokratskog zdravlja, tj. stanja vitalnosti demokracije, kroz različite zemlje i vremenska razdoblja.

Najnovije izvješće Instituta nudi oštru procjenu trenutačnog smjera SAD-a. “Brzina kojom se američka demokracija trenutačno sustavno urušava,” upozorava se, “bez presedana je u modernoj povijesti.”

S obzirom na poziciju Amerike kao vodeće svjetske demokracije, takvo brzo pogoršanje ima posljedice daleko izvan njezinih granica. Iako su zemlje poput Turske i Indije posljednjih godina doživjele nazadovanje demokracije, izvješće ukazuje na oštrije padove diljem zapadne Europe, gdje se populistički vođe sve više povode za američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Naravno, svaki napor da se izmjeri demokracija podložan je kritikama, ponajviše zato što nema jedne, univerzalno prihvaćene definicije demokracije. Ipak, izvješće V-Dema predstavlja jedan od najrigoroznijih mogućih napora u ovim okolnostima, razvijajući i usavršavajući niz pokazatelja koji prate otpornost demokratskih institucija i ograničavaju prostor za osobnu pristranost u ocjenjivanju zemalja s vrlo različitim političkim kulturama. Ne iznenađuje što V-Demov indeks za 2026. godinu na vrh stavlja Dansku, Švedsku i Norvešku, a Eritreju, Sjevernu Koreju i Mjanmar na dno.

Izvješće prikazuje sumornu sliku, ističući da su dobici vala demokratizacije s kraja 20. stoljeća “gotovo iskorijenjeni.” No, također ističe neke ohrabrujuće pomake. Primjerice, Šri Lanka je doživjela izvanredan demokratski preokret pod predsjednikom Anurom Kumarom Dissanayakeom. A Brazil je, nakon pobjede predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve na izborima 2022., pokazao da se nazadovanje demokracije može zaustaviti.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Ipak, širi je trend neosporan. Nakon Portugalske revolucije karanfila 1974., koju je politolog Samuel Huntington prepoznao kao početak “trećeg vala” demokratizacije, demokracija se proširila na desetke zemalja. Kako se taj val povlači, demokratski napredak nazaduje gotovo pet desetljeća.

Može li se taj trend preokrenuti? Kao što je primijetio CNN-ov novinar Brian Stelter, dvije institucionalne opcije koje nude najveću nadu su izbori, koji građanima omogućuju da iznude promjenu smjera, i neovisno pravosuđe koji djeluje kao kočnica izvršnoj samovolji.

No, odgovor također ovisi o tome kako definiramo i mjerimo nazadovanje demokracije. Iako metodologija V-Dema nudi dragocjene uvide, ona ima jedno važno ograničenje. Za izradu svojih ljestvica, V-Dem dodjeljuje svakoj zemlji ocjenu demokracije na temelju više podindeksa, koje potom objedinjuje u globalnu mjeru. Ako je cilj odraziti iskustvo pojedinaca, a ne država, prosjek ponderiran brojem stanovnika čini se primjerenijim. Naposljetku, upravo tako institucije poput Svjetske banke agregiraju BDP.

Međutim, zdravlje demokracije ne može se mjeriti na isti način kao BDP. Da biste razumjeli zašto, zamislite svijet u kojem je svaka zemlja demokratska. Sada pretpostavite da se jedna velika sila odmetne i počne potkopavati prava pojedinaca u drugim zemljama, dok istovremeno zadržava vlastite domaće demokratske institucije. U takvom scenariju, iako bi ocjena svake pojedine države ostala nepromijenjena, globalna bi demokracija očito nazadovala.

Kao što sam tvrdio u svojoj knjizi iz 2016. Beyond the Invisible Hand (S onu stranu nevidljive ruke), u međusobno povezanom globalnom gospodarstvu oblikovanom geopolitičkim asimetrijama, čelnici velikih sila mogu biti jednako važni običnim ljudima, ako ne i važniji, od njihove vlastite vlade.

Načini za maltretiranje

To posebno vrijedi za manje zemlje koje su ekonomski ili strateški ovisne o većima. Problem bi bio manje ozbiljan kada bi se sve vlade pridržavale međunarodnih normi. U stvarnosti, moćne zemlje imaju brojne načine za maltretiranje slabih.

Zbog toga se mjerenje stanja globalnog demokratskog upravljanja ne može oslanjati isključivo na zbrajanje nacionalnih rezultata. Ono mora uzeti u obzir i način na koji velike sile utječu na prava, ograničavaju ih i krše izvan vlastitih granica.

Osmišljavanje takvog mjerenja zacijelo bi bio složen zadatak. No, bez toga će naše razumijevanje trenutačnog nazadovanja demokracije, kao i načina na koji ga preokrenuti, ostati nepotpuno.

© Project Syndicate, 2026.