Za vukovarsku tvornicu obuće Borovo svi su čuli, no priča o ovoj tvornici koja je svojedobno, prije Domovinskog rata, zapošljavala čak 23 tisuće radnika i prodavala milijune pari obuće počinje pričom i o danas svjetski poznatom brendu – obući Bata. Ova obitelj iz Čehoslovačke krajem 19. stoljeća pokreće posao koji je i danas sinonim za kvalitetnu i modernu obuću traženu diljem svijeta. U širenju poslovanja za velike svjetske recesije 1930-ih godina prošloga stoljeća, u samo 13 godina postojanja u predgrađu Vukovara, stvorili su jedinstveno poslovno carstvo, industriji koja je zauvijek promijenila izgled i status samog Vukovara.

Kako je sve počelo? Zapravo, iz jedne skromne obućarske radnje obitelji Bata u Zlinu, u Moravskoj pokrajini u Češkoj. Krajem 19. stoljeća Tomaš Bata, rođen početkom travnja 1876., s bratom Antoninom i sestrom Anom odlučio je od očeve obućarske radnje napraviti industrijsku tvrtku. Već je s 18 godina, 1894. godine, preuzeo očevu skromnu obućarsku radnju, koju je, uz svoj životni moto “mane uvijek pretvoriti u prednosti”, krenuo u osvajanje tržišta. S jedva 350 dolara u džepu, piše u povijesti uspona obiteljskog poslovnog carstva, posudili su dvije mašine za šivanje, a kožu su nabavili na dug.

No na taj je način teško poslovao pa je već za godinu dana Tomaš zaglibio u dugove koji su ga kočili u razvoju. Kako nije imao novca za nabavu nove kože za cipele, dosjetio se da radi od platna, a da zalihe stare kože iskoristi za đonove. Ta je inovativna ideja ubrzo postala hit, privlačila je velik broj kupaca koji su htjeli svoj primjerak novih modela udobnih cipela. Samo je iz Beča, kaže povijest obitelji, u jednom danu stiglo na tisuće narudžbi. Tako je nastao prvi brend cipela 20. stoljeća na ovim prostorima; platnene cipele s kožnim đonom, prototenisice, takozvane batovke.

Od zarađenog novca Tomaš je 1900. godine u češkom Zlinu izgradio svoju prvu tvornicu na 200 četvornih metara i zaposlio 50 radnika, a tvrtka je postala javno društvo. Inače, u želji da napreduje, Tomaš je jedno vrijeme, na početku karijere, odlučio vidjeti kako rade veliki giganti po Americi i Europi. Ideje je upijao, i vjerojatno bio jedan od prvih koji je to radio, tijekom godina “industrijske špijunaže”. Sam je napisao u svojoj knjizi da je radio kao običan radnik u Fordovoj tvornici, ali i u tvornici obuće u Lynnu, a poslije i u tvornicama po Europi; Njemačkoj i Engleskoj, kako bi vidio na koji su način konkurenti postigli veću učinkovitost, a viđene je modele unaprijedio u vlastitoj kompaniji. Iako je zagovarao strogu radnu disciplinu, uveo je i nagrađivanje radnika kao poticaj produktivnosti.

Narudžbe za vojsku

Pred Veliki je rat Tomaš Bata dogovorio suradnju s austrougarskom vojskom; u dva je dana pregovora uspio dobiti prvu narudžbu “tešku” pola milijuna pari i garanciju da njegovi radnici neće otići na frontu. Pred kraj rata kompanija je imala oko 5000 radnika, koji su dnevno proizvodili 10 tisuća pari vojničkih cipela. Tomaševa tvrtka već je 1929. godine postala svjetski poznato dioničko društvo, s tvornicama u Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, SAD-u i Indiji, a početkom tridesetih Bata je postala vodeći svjetski izvoznik obuće.

Svjetska kriza bila je poticaj širenja poslovanja na tržišta na kojma su bila manja porezna opterećenja, pa je Tomaš Bata 1931. godine odlučio osnovati tvornicu i u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, koja je poticala strane investicije. Na velikom polju pokraj Vukovara u malenom naselju Bata je pokrenuo investiciju koja je bila ključna za modernizaciju i gospodarski razvoj vukovarskog kraja početkom 1930-ih godina. Lokacija je Bati bila privlačna, kako zbog manjih poreznih davanja tako i zbog jeftinije radne snage, a blizina Dunava omogućila mu je da robu šalje u sve zemlje uz Donji Dunav i u Prednju Aziju.

Tomaš Bata službeno je 7. lipnja 1931. godine osnovao tvornicu gume i obuće u blizini Vukovara, koja je ubrzo postala jedna od najvećih stranih investicija u Hrvatskoj, a koncept poslovanja temeljio se na češkom modelu funkcionalnosti i efikasnosti, što je ubrzalo urbanizaciju i razvoj industrijske baštine. Obitelj Bata poslovni je model iz Zlina preslikala na poslovanje nove tvornice u naselju Borovo, a u 13 godina poslovanja u tom dijelu Hrvatske, napravili su čudo; u poslovnom, industrijskom i urbanističkom smislu. Iz tog je vremena i poznat slogan, odnosno reklama za Batine cipele uz koju se reklamirala u Kraljevini: “Ne bojte se ni kiše ni blata ako nosite kaljače Bata”.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Plansko naselje za radnike

Već prve godine po pokretanju rada tvornice kože i obuće u Batinu je pogonu radilo oko 500 radnika, dok ih je 1939., kada je u Europi počinjao Drugi svjetski rat, bilo više od 6000. Batina je tvornica tada bila najveća tvornica u Kraljevini Jugoslaviji, s godišnjom proizvodnjom od više od šest milijuna pari obuće. Tvornica je već 1938. godine proizvela i prve gume u tadašnjoj državi. Poduzeće se brzo širilo, kako na tadašnjem jugoslavenskom tržištu, na kojem je preuzimalo tvornice i druge tvrtke, tako i na stranim tržištima, na kojima je imalo pogone i podružnice. Sama tvornica Bata pokrivala je više od 88 posto potreba za obućom u bivšoj Kraljevini.

Stanovnici Vukovara i okolnih naselja u Batinoj su tvornici osigurali siguran posao i dobru zaradu, a kako bi dobio što više radnika te smanjio put od čak 70 kilometara za neke radnike iz okolnih sela, Bata je, po uzoru na model u češkom Zlinu, odmah po dolasku počeo na ukupno 70 hektara zemlje graditi i naselje za radnike odmah uz tvornicu. Tada su nastale Bata vile, koje su i danas dio stambenog naselja u predgrađu Vukovara. U Borovu su naselju do 1938. godine izgrađena 122 stambena objekta od crvene neožbukane opeke koji su danas pod zaštitom države. Bata vile bile su tada jedinstveno planski građeno urbano zdanje; naselje s vilama imalo je svoju potrebnu infrastrukturu za život prilagođen potrebama čovjeka 20. stoljeća: vlastitu električnu centralu, 14 kilometara ceste, 24 kilometra nogostupa i pješačkih staza, 10 kilometara električne mreže, javnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju.

Bili su tu i radnički restoran, stadion, kinodvorana, škole, čak i policijska postaja. Uz naselje, koje je prožimala moderno uređena cesta, izgrađen je i maleni privatni aerodrom obitelji Bata, jedini privatni aerodrom u Kraljevini Jugoslaviji. Od 1932. imao je i vlastite novine – Borovo, što su bile prve tvorničke novine u bivšoj državi. Tomaš Bata je, piše u povijesti obitelji, završio je samo osnovnu školu, a uz urođeni trgovačko-poslovni stav, čitav se život educirao o inovacijama u poslu kojim se bavio, tako da je u svim radničkim naseljima koja su građena uz tvornice inzistirao i na gradnji škola te obrazovanju budućih radnika.

U radničkom naselju kod Vukovara, današnjem Borovu naselju, sve je imalo svoj red pa se znalo tko gdje i kako živi. Samci su imali svoj hotel s 200 ležaja, obitelji kuće ili stanove, a smještaj su mogli dobiti samo vrijedni i disciplinirani radnici, nakon što bi prikupili godinu dana staža u Bati. Stanarina je tada bila 120 dinara, režije nisu plaćali, a drva su mogli kupiti po niskim cijenama u skladištu tvrtke. U novinama koje je tvornica imala i koje su bile Batin glasnik, svaki je dan objavljen jelovnik za sljedeći dan, a marende su tada koštale od dva do pet dinara. Novine su čak objavljivale i članke kako oprati čarape, kako urediti stan, koje boje koristiti za zidove, zavjese, posteljinu…

Nije prijatelj čekanja

U Batinu gradu radnici su imali i odlično organiziran društveni život za čitavu obitelj, tada nevjerojatan za ostale gradove u Kraljevini. Imali su svoj sportski stadion, mjesta za okupljanja i druženja, a u obiteljskoj zračnoj luci, koja je šefove povezivala s Beogradom, Zagrebom, Bečom i Grazom, mladi su radnici, ako su htjeli, mogli naučili pilotirati. U Batinu gradu bila je i ambulanta, vrtić za mališane od jaslica pa sve do škole, organizirali su posjete kazalištu, koncerte poznatih izvođača, proslave, od kojih je tijekom godine najveća bila Praznik rada. Sve su to organizirali kako bi opravdali njihov moto; nakon dobra rada, dobra zabava. Imali su kulturno-umjetnička društva, sportska društva, poticali su odgovornost i natjecateljski duh, organizirali ribolov, odbojku, streljaštvo, nogomet, boks i tenis.

Radnici su mogli na sve te proslave i događanja povesti i svoje obitelji, a često su organizirali i balove, čajanke i priredbe kako bi se povezivali, razmjenjivali iskustva i razvijali dobrosusjedske odnose. Dobri odnosi među ljudima, zadovoljstvo radnim uvjetima i obrazovanje budućih radnika Tomašu Bati bilo je važno i poticao je to kako u Zlinu tako i u Vukovaru. U Zlinu je osnovao Trgovačku akademiju i bio je autor priručnika “Svi koji su se obogatili”. Poginuo je u 57. godini u avionskoj nesreći pri odlasku na sastanak 1932. godine. Naime, Tomaš je inzistirao da unatoč gustoj magli odleti privatnim avionom na važan sastanak. Na upozorenja pilota da uvjeti za letenje nisu dobri i da bi trebali pričekati da se magla digne, Tomaš je navodno rekao da nije prijatelj čekanja. Avion je ubrzo nakon polijetanja udario u dimnjak tvornice i srušio se, a putnici su poginuli. Tomaš Bata iza sebe je ostavio sina Tomika, odnosno Tomaša juniora, no u oporuci je pisalo da su prethodne godine sve dionice tvrtke Bata AD prodane Tomaševu bratu Janu pa je vođenje kompanije nastavio Jan Bata.

Tomaš J. Bata kompaniju preuzima nakon smrti strica 1965. godine i vodi je do 2008. godine, kada je umro u 93. godini. On će, pak, u povijesti ostati zapamćen po takozvanim “Batinim cijenama”. Navodno je upravo on prvi uveo cijene koje se ne zaokružuju na okruglu brojku kako bi se proizvod činio jeftinijim, a priča se da je na tu ideju došao u Indiji. Tamo je u svojoj tvornici odredio cijenu od 124,99 rupija kako bi izbjegao plaćanje poreza za robu iznad 125 rupija. Oni koji su ga poznavali intimnije, piše u njegovu životopisu, kažu da je bio poseban po tome što ljude nije dijelio na visokopozicionirane i one koji su “obični šljakeri”, već je na sve zaposlenike gledao s istim poštovanjem.

No vratimo se godinama u kojima su mu otac i stric vodili i razvijali kompaniju. Naime, svatko je od njih pridonio razvoju kompanije. Jan je omogućio širenje poslovnog carstva, kako u Zlinu tako i u Vukovaru. Naime, nakon Tomaševe smrti, brat Jan širi tržište i na Afriku, a tvrtka se globalno razgranala i proširila poslovanje i na proizvodnju pneumatika, tehničkih guma, umjetnih vlakana, igračaka, mašina za šivanje, aviona, bicikala i niz drugih proizvoda od kojih su se neki proizvodili i u tvornicama izvan Zlina.

Bijeg pred ratnom stihijom

Kompanija je imala i građevinsku proizvodnju i osiguravajuće društvo Atlas, a 1938. godine imali su i 63 društva izvan Češke, zatim vlastitu željezničku prugu, turističku agenciju, prijevozničku tvrtku, robne kuće, prodavnice; njih oko 8000 u Češkoj i više od 8000 u inozemstvu, stambeni fond, vlastita polja i šume. Kompanija je zapošljavala više od 67 tisuća radnika, a od toga više od 25 tisuća u inozemstvu. U toj je priči i Vukovar napredovao, razvio se iz poljoprivrednog i upravnog grada u jako industrijsko središte, čiji je značaj već tada prelazio granice bivše države. Osim proizvodnje cipela, tvornica Bata je proizvodila i druge proizvode od kože i gume i tako je stekla svjetsku slavu.

Zanimljiv je podatak da je, kada je Bata pokrenuo tvornicu obuće i kože kod Vukovara, dakle 1931. godine, tek svaki treći stanovnik Jugoslavije uopće imao cipele. Zbog toga mu je i tržište Kraljevine Jugoslavije, koja je tada bila agrarna zemlja sa željom da se razvija uz strane investicije, bilo zanimljivo. Ubrzo su posao u Bati pronašle tisuće ljudi; 1939. Bata je zapošljavao 4650 radnika u samoj tvornici u Borovu i još 1640 u prodavaonicama širom Jugoslavije.

Početkom Drugog svjetskog rata Batina tvornica posluje pod novim imenom; umjesto Bata – jugoslavenska tvornica gume i obuće, 1941. postaje Bata – hrvatska tvornica gume i obuće Borovo. Promjena naziva odražava promjenu države; Kraljevina Jugoslavija u Travanjskom ratu prestaje postojati, a osnovana je NDH. Zbog ratnih djelovanja tvornica prestaje raditi 1944. godine, a obitelj Bata bježi iz Zlina, dakle iz čitave Europe, najprije u Brazil, a potom u SAD i Kanadu, u koju je Tomaš prebacio vodstvo kompanije. Naime, Jan je 1939. godine pred ratnom stihijom pobjegao u SAD, jedno je vrijeme živio i u Brazilu, dok je Tomašev sin Tomik, odnosno Tomas s majkom bio u Kanadi.

Od Borosana do startasica

Njihovu tvornicu u Zlinu nacionalizira nova socijalistička Čehoslovačka, dok u pogone tvornice Bata u Borovu naselju 1945. ulazi JNA. I ovdašnja tvornica Bata doživljava sličnu sudbinu kao i ona u Čehoslovačkoj, budući da je nove vlasti nacionaliziraju, pa tvornica od 1946. posluje pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo, što je naziv koji nosi sve do 1991. godine.

Unatoč teškim poslovnim vremenima nakon Drugog svjetskog rata, uvođenje radničkog samoupravljanja, koje je upravo u Borovu uvedeno među prvima u bivšoj državi, pred tvornicom je novi poslovni zamah. Ubrzo su od 2000 radnika, koliko ih je bilo 1945. godine, za pet godina imali čak 5000 zaposlenih. Borovo u širenju poslovanja preuzima brojne druge tvrtke u nekadašnjoj državi pa nastaje veliki kombinat koji je 80-ih godina prošlog stoljeća zapošljavao oko 23 tisuće radnika, po čemu je spadao među industrijske divove u bivšoj državi. Širi se i proizvodni asortiman pa je 1968. pokrenuta proizvodnja radne obuće Borosana, a 1976. i tenisica Startas. Oba su proizvoda postala zaštitni znakovi Borova. Na vrhuncu poslovanja, na prijelazu iz 70-ih u 80-e godine 20. stoljeća, Borovo je kombinat u sastavu kojeg posluje 14 tadašnjih radnih organizacija.

Bilo je to najveće poduzeće u proizvodnji obuće i gume ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u ovom dijelu Europe. Iz njegovih je proizvodnih pogona godišnje izlazilo više od 20 milijuna pari obuće, tisuću tona autoguma i gumeno-tehničke robe, a u sastavu kombinata bila je i maloprodajna mreža s više od 600 trgovina. Vrhunac popularnosti Borova vjerojatno je Univerzijada u Zagrebu 1987. godine, kada tenisice Startas, kojih se prodavalo oko pet milijuna pari godišnje, postaju službena obuća tog globalnog natjecanja. Zanimljivo je i da je 1985. godine više od 36 posto ukupne proizvodnje Borova išlo u izvoz. Nakon 1991. godine promijenili su se uvjeti poslovanja pa danas u tvornici radi oko 600 radnika, s mrežom od 80-ak maloprodajnih trgovina. Izvozni aduti Borova danas su Borosana, Startas, Boromina, Rubber i My Ballerinas.

Odlaskom obitelji Bata iz Europe njezino poslovno carstvo nije se ugasilo, nego se širi i učvršćuje status svjetskog brenda cipela. U Torontu, iz kojeg posluju, osnovali su i muzej cipela u kojem se ogleda i povijest obitelji Bata i inovacije kojima su proizvodnju cipela modernizirali tijekom godina.