Sudjelovanje radnika u odlučivanju vraća se u raspravu o europskoj konkurentnosti. “Policy brief” Europskog sindikalnog instituta (ETUI) tvrdi da EU, fokusom na deregulaciju i “rasterećenje” poduzetnika, zanemaruje vlastitu, često podcijenjenu prednost – europski socijalni model i participaciju radnika.

ETUI polazi od Europskog indeksa sudjelovanja (EPI), koji mjeri u kojoj mjeri zaposlenici sudjeluju i utječu na odluke u poduzećima u EU27 i Ujedinjenom Kraljevstvu. Nordijske zemlje – Danska, Finska i Švedska – nalaze se na vrhu ljestvice, dok su na dnu baltičke države te Bugarska, Cipar i Ujedinjeno Kraljevstvo. Hrvatska je, prema tom indeksu, deveta u EU, ispred brojnih starijih članica.

Službeni statistički podaci za razdoblje od 2009. do 2024., na koje se pozivaju analitičari ETUI-a, pokazuju snažnu povezanost između participacije i produktivnosti rada, mjerene BDP-om po satu, kao i između participacije i inovacija, uključujući ulaganja i broj patenata.

Također, zemlje s višom razinom participacije imaju nižu inflaciju i stabilnija kretanja cijena, osobito u razdoblju inflacijskog vala od 2021. do 2023. godine. Istodobno, veza između participacije i zaposlenosti pokazuje se slabijom nego ranije. Dok je 2009. bila relativno izražena, do 2024. značajno je oslabila, dijelom zbog smanjenja razlika u stopama zaposlenosti među državama članicama.

Ulaganje u ljude

Za autore “policy briefa” zaključak je jasan: europski socijalni model, uključujući participaciju radnika, nije prepreka konkurentnosti, već njezin potencijalni izvor. U tom smislu kritiziraju aktualni fokus Europske komisije na deregulaciju i smanjenje administrativnih opterećenja. “Da bi istinski uspjela u utrci za vrh, EU mora preusmjeriti fokus s deregulacije na ponovno ulaganje u svoje ljude”, poručuje ETUI.

Na takav optimističan prikaz Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, Zagreb gleda znatno opreznije. “Nije lako razdvojiti učinke participacije radnika od drugih čimbenika, kao što su obrazovanje, institucionalna kvaliteta, digitalna pismenost, razina korupcija, čak i na razini poduzeća, a kamoli na razini cijelih gospodarstava. Dokument ETUI-ja ne daje dovoljno uvjerljive odgovore niti čvrstu podlogu za preporuke ekonomske politike”, ističe.

Po njemu, dio pokazatelja koje ETUI koristi “ne pogađa srž problema” i ne nudi čvrstu podlogu za preporuke politike konkurentnosti. Slične povezanosti s produktivnošću moguće je naći i za niz drugih varijabli, pa izdvajanje participacije kao ključne poluge djeluje analitički preambiciozno.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Nestić predlaže da se uz razine produktivnosti promatraju i promjene kroz vrijeme – tko je zapravo brže rastao. Primjeri koje navodi pokazuju da su neke zemlje s niskom participacijom (poput Litve, Bugarske, Rumunjske) u posljednjem desetljeću snažno popravljale svoj relativni položaj BDP a po stanovniku i bilježile snažniji rast plaća od nordijskih zemalja s visokom participacijom.

“Osim realnog BDP-a stanovniku, mogli bismo promatrati i rast plaća. I dobili bismo rezultat da je rast plaća bio osjetno manji u zemljama s većom participacijom radnika. Na primjer, od kraja 2019. prosječne plaće su u Danskoj, Švedskoj i Finskoj porasle za blizu 20 posto, ali su zato one u Estoniji porasle 50 posto, Litvi 90 posto, a u Bugarskoj sto posto”, kaže Nestić.

Ipak, dodaje da bi bilo jednako pogrešno iz toga izvoditi zaključak da je participacija prepreka rastu. Za njega je radnička participacija primarno element europskog socijalnog modela i zaštite radnika, a ne instrument “brzog popravljanja” konkurentnosti.

“Europski model možda i svjesno može prihvatiti određeni oblik gubitka konkurentnosti u odnosu na SAD, Kinu ili druge rastuće globalne ekonomije, a sve kako bi osigurao zaštitu ljudskih i radničkih prava. Europa je po tome globalno prepoznatljiva”, podsjeća Nestić. No upozorava: “Ako se pokaže da pojedini oblici suodlučivanja dugoročno narušavaju konkurentnost, u pitanje može doći i održivost samog socijalnog modela”.

Sindikati, s druge strane, vide participaciju kao nedovoljno iskorišten potencijal. Darko Šeperić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske smatra da Europa ne može graditi konkurentnost odustajanjem od vlastitog modela razvoja. “Visoka razina radničkih prava i participacija dio su modela na kojem je Europa gradila svoj razvoj. Teško je očekivati da će kopiranje drugih modela donijeti bolje rezultate”, kaže Šeperić.

Hrvatska jaka na papiru

U hrvatskom kontekstu ističe da zakonski okvir omogućuje relativno razvijene oblike participacije, ali da njihova primjena često ostaje ograničena. Radnička vijeća najčešće sudjeluju u pitanjima organizacije rada i uvjeta rada, dok su strateške odluke i dalje koncentrirane u upravljačkim strukturama. Po njemu postoji “puno neiskorištenog potencijala”: radnici i sindikati mogli bi postojeće instrumente koristiti aktivnije, dok poslodavci participaciju često vide kao smetnju, umjesto kao izvor informacija iz prve linije proizvodnje.

“Naravno da bismo željeli vidjeti i promjenu u odnosu poslodavaca prema radničkoj participaciji, no za tu se promjenu u konačnici moramo sami izboriti, kao što je u povijesti bio slučaj i sa svim drugim radničkim pravima”, kaže Šeperić.

Sličan stav iznosi i Izabela Delfa Mišić iz Nezavisnih sindikata Hrvatske, koja naglašava da se sudjelovanje radnika u praksi često svodi na minimalne zakonske obveze, bez stvarnog utjecaja na ključne poslovne odluke. “Radnici raspolažu znanjem o stvarnom funkcioniranju poslovanja, ali to znanje često ostaje neiskorišteno u procesima odlučivanja”, upozorava.

Prema sindikatima, problem nije samo u zakonodavnom okviru, već prije svega u načinu upravljanja i poslovnoj kulturi. Uključivanje radnika u donošenje odluka, smatraju, može poboljšati organizaciju rada, smanjiti neučinkovitosti i dugoročno doprinijeti produktivnosti. Dok sindikati pregovaraju o plaćama i ključnim uvjetima rada, participativni mehanizmi mogu, tvrde, unaprijediti kvalitetu odluka na razini poduzeća.

Rasprava o participaciji radnika tako otvara šire pitanje modela razvoja. Dok sindikati naglašavaju njezin potencijal kao izvora konkurentnosti, stručnjaci za tržište rada upozoravaju na potrebu opreznijeg tumačenja podataka i dubljih analiza.

Rasprava o participaciji radnika sve se manje može svesti na pitanje “još jednog regulatornog zahtjeva”, a sve više postaje test koliko su hrvatske i europske kompanije spremne graditi konkurentnost na kvaliteti upravljanja, a ne samo na snižavanju troškova rada.