Čitao sam, dan nakon izbora u Mađarskoj, analizu jednog ovdašnjeg sućutnika – osobe koja snažno suosjeća i duboko proživljava gubitak druga do te mjere da je dvaput u istom tjednu ispisala opijelo za tog srpskog ambasadora u Rusiji i narodnog zastupnika bliskog vojnoobavještajnim strukturama Jugoslavije i Srbije.
oš uvijek ucviljeni, iz nekog je svog teksta – irelevantnog do te mjere da ga je valjalo apostrofirati već u prvom sljedećem vlastitom uratku – zamijenio ime države pa je na mjestu Orbánove Mađarske, osvanula Plenkovićeva Hrvatska; “tigrovska Hrvatska” o kojoj optimistično piše Forbes, koja se, kaže autor, nije dogodila zbog uspjeha politike, nego mimo nje.
Da nije bijedno…
Kako to neka država može biti uspješna mimo politike Vlade i premijera koji vladaju u kontinuitetu cijelo desetljeće – to znaju samo u investigativnim kružocima na karminama blagopočinuvših neimara KOS-a. No, time se, kao ozbiljan, distingviran svijet koji drži do sebe, zaista niti trebamo niti smijemo dalje baviti.
Tekst polazi od ocjena licenciranih recenzenata stanja demokracije u Hrvatskoj i jasno da ih interpretira na način koji implicira ozbiljno nazadovanje institucionalne kvalitete države. U skladu s pravilom službe autor naglašava probleme u vladavini prava, slabosti pravosuđa i nedostatak političke odgovornosti, uz tvrdnju da formalni demokratski okvir prikriva niz disfunkcionalnosti u praksi.
U središtu argumentacije nalazi se teza o raširenoj korupciji i netransparentnosti, osobito u području javne nabave, gdje se ukazuje na slabe mehanizme nadzora i kontrole trošenja javnih sredstava. I stanje je medijskih sloboda problematično jer postoje pritisci na novinare i ograničenja neovisnog novinarstva, čime se sužava prostor za kritičko propitivanje vlasti. Kako to da se 36 godina od obnove državnosti do dan-danas nije položilo računa o medijima nastalim izravno pod uplivom tehnologa režima bivše države i drugova narodnoga zastupnika iz uvoda, o tome nismo ništa saznali; to autora ne brine, već razumijete razloge.
Tekst također ističe slabljenje neovisnih institucija i smanjen utjecaj civilnog društva, što se opisuje kao erozija mehanizama “checks and balances”. Naročito je slab i smanjen utjecaj dobrotvora Soroša u Republici Hrvatskoj, na čijim je financijama ovo izvješće na koje se pamflet oslanja i nastalo. U tom kontekstu Hrvatska se implicitno smješta u skupinu država u kojima formalno demokratske institucije postoje, ali su funkcionalno oslabljene političkim utjecajem. Upravo u tom segmentu autor povlači paralelu s modelima “iliberalne demokracije”, sugerirajući sličnosti s praksama koje se često vežu uz vlast Viktora Orbána u Mađarskoj.
Na kraju, tekst oblikuje tezu o “rastu bez reformi”, prema kojoj gospodarski napredak Hrvatske nije praćen jačanjem institucija i demokratskih standarda. Takva interpretacija vodi prema implicitno normativnom zaključku da se Hrvatska kreće u smjeru institucionalne stagnacije ili čak regresije, pri čemu je usporedba s mađarskim modelom ključni retorički alat kojim autor pojačava dojam ozbiljnosti iznesenih tvrdnji.
Da nije bijedno, bilo bi groteskno. U svakom slučaju: zamorno i glupo. Očito vam je da tekst sažima, preuzima i prikazuje izvješće Libertiesa kao vjerodostojnu i ozbiljnu dijagnozu stanja u Hrvatskoj.
Kada bi bilo neke značajnije potrebe osporiti ga, moglo bi se to učiniti u nekoliko rečenica; recimo ovako: prije svega, cijeli taj tekst počiva na tipičnoj zamjeni teza i selektivnom čitanju međunarodnih izvješća, gdje se složeni pokazatelji institucionalne kvalitete i demokratskog razvoja reduciraju na politički pamflet s unaprijed zadanim zaključkom. Hrvatska je u proteklom desetljeću, pod stabilnim vodstvom Vlade Andreja Plenkovića, istodobno održala punu institucionalnu funkcionalnost, članstvo u EU jezgri, ostvarila ulazak u Schengen i europodručje te kontinuirano jačanje makroekonomske stabilnosti i investicijske kreditne sposobnosti.
Govor o “iliberalizmu”, “eroziji demokracije” ili “slabljenju institucija” pritom ignorira činjenicu da upravo europski mehanizmi nadzora, sudska praksa i redovite političke smjene vlasti u Hrvatskoj demantiraju tezu o sustavnom demokratskom nazadovanju. Kritika se ovdje ne bavi realnim institucijama, nego ideološkim konstrukcijama koje Hrvatsku guraju u isti narativni koš s državama koje nemaju usporedive standarde pravne stečevine EU-a.
Drugi sloj problema je retorička zloporaba pojmova poput korupcije, medijskih sloboda i civilnog društva, gdje se pojedinačni izazovi i strukturne slabosti svake tranzicijske demokracije pretvaraju u sliku sustavne propasti. U stvarnosti, Hrvatska ima aktivne antikorupcijske institucije, višestranački politički sustav, konkurentne izbore i medijski pluralizam koji je često glasniji i oštriji nego u mnogim starijim članicama EU-a. Teza o “rastu bez reformi” zanemaruje upravo ključne reforme provedene u posljednjem desetljeću – od fiskalne konsolidacije do pravosudnih i upravnih prilagodbi EU standardima. U konačnici, problem takvih tekstova nije kritika vlasti, nego odsustvo mjere: umjesto analize dobivamo ideološki filtriranu interpretaciju koja političku stabilnost i institucionalni kontinuitet tretira kao dokaz problema, a ne kao dokaz funkcionalnosti države.
Zakleti proeuropski stav
No, s argumentima toga teksta ne treba raspravljati. Razlog je za to snažan i neprijeporan. Problem takvih interpretacija nije samo u onome što tvrde o Hrvatskoj, nego u obrascu mišljenja koji otkrivaju. Jer, isti analitički refleks – reduciranje složenih političkih procesa na unaprijed zadanu tezu – ne pojavljuje se samo u domaćem kontekstu, nego, vidjet ćemo, i u širem europskom prostoru, često s potpuno suprotnim političkim predznakom.
Razlog je suvišnosti bilo kakve rasprave očit: budući da se Andreja Plenkovića ne može pobijediti na demokratskim izborima, sada se pokušava, u krugu medija koji kompradorski posreduju volju specifičnih međunarodnih adresa, nametnuti narativ o autoritarnom vladanju premijera koji je – kao biva – gotovo Orbán, i stranke koja je uzurpirala državu, pa je Hrvatska “kao Mađarska”. Spomenute adrese, kao i u slučaju potpore Viktoru Orbánu, nisu nepoznate: još je veleposlanik Azimov objašnjavao kako Rusija uvijek lakše surađuje s desnim nego s lijevim hrvatskim vladama, ali, zbog angažmana na ukrajinskoj strani, to s Plenkovićem neće ići.
Plenkovićev zakleti proeuropski stav i posvemašnje fokusiranje na briselsku perspektivu, uz snažno pozicioniranje Hrvatske u samom središtu Europske unije – s naglaskom na integraciju u ključne europske strukture – žaloste i one naše atlantske prijatelje koji bi Europsku uniju najradije vidjeli smrvljenu, raspalu i propalu; ako su je do jučer i mogli podnijeti kao tržište slabo uvezanih, ali snažnih nacionalnih država, onda se, dakle, te adrese podjednako mogu svesti na Valdaj i Mar-a-Lago.
Naizgled oprečan primjer
Zato Plenković kao zvijezda europskog političkog parketa simetrično uzrujava i zapadne i istočne demontažnike, da odmah prevedemo: EU dismantlere.
I tu bi priči bio kraj jer upravo je jedan favorit Donalda Trumpa i Vladimira Putina dvotrećinski upokojen – pri čemu još nitko nije napisao smislenu analizu fascinantne činjenice da je u srcu Mitteleurope do jučer bio režim oko čijeg očuvanja su se zdušno trudili i Amerikanci i Rusi, i njegov lider kojemu su podjednako pomoć pružali Trump i Putin, baš kao da je samorazumljivo da u Europi Amerikanci i Rusi surađuju, ako baš ne zamislimo do dogovorno nastoje oko restitucije statusa quo ante, a ante je murus, Zid, dakako onaj Berlinski; ako ne nastoje oko podjele Europe. Ja se kladim u sve na svijetu da bi Trump i Putin Europu najradije smjestili u 1989. godinu, u vrijeme kad je Mauer još bio Antifaschistischer Schutzwal.
Upravo zato vrijedi pogledati jedan naizgled oprečan primjer. Ne zato što donosi uravnoteženiju sliku, nego zato što pokazuje koliko se lako ista logika može primijeniti u obrnutom smjeru. Proverbijalni poštar uvijek zvoni dva puta, i u rano sam popodne istog tog dana pročitao tekst nekog slovenskog pobratimskog kadra u svemiru dosjea. Tekst polazi od tvrdnje da politički pad Viktora Orbána nije toliko “pobjeda demokracije”, koliko rezultat usklađenog političkog, medijskog i ideološkog pritiska Europske unije. Autor time sugerira da se iza službenog narativa o demokratskoj pobjedi zapravo krije pragmatičan cilj Bruxellesa: disciplinirati neposlušnu članicu i vratiti je u okvir vanjskopolitičke poslušnosti koji se smatra prihvatljivim. U tom smislu novi politički akter Magyar ne predstavlja stvarni prekid s dosadašnjim sustavom, nego njegovu blažu verziju – osobu koja neće mijenjati unutarnje strukture moći, ali će korigirati geopolitički smjer zemlje.
Središnja kritika odnosi se na selektivno tumačenje demokracije. Prema autoru, ona za Bruxelles nije univerzalno načelo, nego alat koji se primjenjuje ovisno o političkoj lojalnosti, posebno kada je riječ o odnosu prema Rusiji. Tako se promjena Orbánova statusa – od toleriranog “teškog partnera” do gotovo politički izolirane figure – objašnjava poglavito njegovim udaljavanjem od zajedničke linije prema Vladimiru Putinu. Dok je bio funkcionalan unutar europskog političkog i ekonomskog okvira, njegove su se autoritarne tendencije uglavnom prešućivale; problem postaje tek kada odstupi od očekivane vanjskopolitičke pozicije.
Tu se logiku dodatno ilustrira primjerom Poljske: dok je vlast bila ideološki udaljenija od Bruxellesa, svako odstupanje nailazilo je na oštre kritike, dok se dolaskom politički usklađenijeg vodstva slične nepravilnosti povlače iz fokusa. Sličan obrazac prepoznaje i u odnosu prema Volodimiru Zelenskom, koji se, s jedne strane, prikazuje kao problematičan politički akter, ali istodobno uživa snažnu zaštitu zbog svoje usklađenosti sa širim europskim i zapadnim prioritetima.
U tom okviru financijska i politička podrška Ukrajini opisuje se kao gotovo dogmatska i nedovoljno propitivana, dok se sankcije Rusiji predstavljaju kao ekonomski štetne i strateški kratkovidne. Tovariš pritom smatra da Europa zanemaruje širu geopolitičku sliku – nastanak novog odnosa snaga u kojem važnu ulogu imaju Rusija, Kina i Iran – te da se ponaša kao zatvoren sustav koji reagira više ideološki nego racionalno.
Ista metodološka matrica
Na prvi pogled riječ je o posve drukčijem interpretativnom okviru: ondje gdje prvi vidi autoritarni zaokret, drugi vidi disciplinirajuću silu Bruxellesa. No, ispod razlike u političkom predznaku krije se ista metodološka matrica – svođenje složenih političkih procesa na unaprijed zadanu interpretaciju. U tom preklapanju suprotnosti otvara se i šira poanta koja nadilazi konkretne primjere.
U tom širem kontekstu valja primijetiti kako se i domaće i susjedske interpretacije političkih procesa često prelamaju kroz unaprijed zadane predpomišljaje, pri čemu se kompleksna stvarnost reducira na shematske sukobe između “poslušnih” i “neposlušnih”, “demokratskih” i “iliberalnih”. Takva optika, koliko god bila privlačna za publicističku upotrebu, nerijetko zanemaruje ključnu činjenicu: da je suvremena europska politika prije svega prostor pregovaranja, prilagodbe i balansiranja interesa, a ne binarnih podjela. U tom prostoru opstaju i uspijevaju akteri koji razumiju dinamiku institucija i dugoročnu logiku integracije, a ne oni koji se oslanjaju na kratkoročne ideološke impulse.
Hrvatska se, upravo zahvaljujući takvom pristupu, profilirala kao država koja ne traži izvanredne interpretacije vlastitog položaja, nego ga gradi kroz dosljedno sudjelovanje u zajedničkim politikama i mehanizmima. To nije spektakularan put, niti je osobito pogodan za dramatične narative, ali jest jedini koji u konačnici donosi mjerljive rezultate. Stabilnost, institucionalna predvidljivost i međunarodna vjerodostojnost nisu nuspojave, nego preduvjeti bilo kakvog ozbiljnog političkog i ekonomskog uspjeha. Zato i pokušaji da se Hrvatsku smjesti u istu analitičku kategoriju s državama koje otvoreno problematiziraju temeljne postulate europske suradnje djeluju promašeno. Ne zato što u Hrvatskoj nema problema – ima ih, kao i u svakoj demokraciji – nego zato što je način njihova adresiranja bitno drukčiji. Sustav koji funkcionira unutar europskog pravnog i političkog okvira, uz stalnu izloženost nadzoru i korektivima, jednostavno ne može biti uvjerljivo opisan istim pojmovima kao sustavi koji te okvire dovode u pitanje.
Upravo tu dolazimo do ključne razlike između političke retorike i političke prakse. Retorika voli velike riječi: erozija, regresija, iliberalizam. Praksa se, međutim, mjeri kroz sposobnost države da ostvaruje ciljeve, održava stabilnost i povećava vlastiti kapacitet djelovanja. U tom smislu hrvatsko iskustvo posljednjeg desetljeća teško se uklapa u pesimistične dijagnoze koje mu se izvana ili iznutra pokušavaju nametnuti. Ono prije govori o postupnom, ali konzistentnom jačanju države unutar jasno definiranog civilizacijskog okvira. Nije stoga pretjerano reći da je najveći problem takvih tekstova njihova analitička nepreciznost, a ne politička intencija. Kritika vlasti nužna je i poželjna, ali ona mora počivati na stvarnim pokazateljima i usporedivim standardima. Kada toga nema, kritika se pretvara u samopotvrđujući diskurs koji više govori o vlastitim pretpostavkama nego o predmetu kojim se bavi.
Stoga posezanje za tekstom susjednog, “pobratimskog” autora nije nikakav hir ni digresija: nakon što smo vidjeli kako se iz domaće perspektive Hrvatsku pokušava ugurati u shemu navodne iliberalne devijacije, vrijedilo je pokazati kako se iz druge, tobože suprotne perspektive, jednako mehanički osporava i sama legitimnost europskog političkog procesa. Razlika je samo u smjeru optužbe: ondje gdje prvi vidi autoritarnu aberaciju, drugi vidi disciplinirajuću ruku Bruxellesa – u oba slučaja stvarni institucionalni i politički odnosi nestaju pred unaprijed postavljenom tezom.
Selekcija činjenica
Zato taj “drugi glas” dolazi kao nužna dopuna, kao potvrda obrasca. Pokazuje se, zapravo, da različite ideološke perspektive često proizvode istu vrstu redukcije stvarnosti. U jednom slučaju politička se dinamika svodi na priču o autoritarnom klizanju i prikrivenoj eroziji demokracije; u drugom na narativ o centraliziranoj briselskoj prisili i geopolitičkom discipliniranju. No, u oba slučaja složeni institucionalni i politički procesi nestaju pred unaprijed postavljenim zaključkom.
Razlika je, dakle, manje u analizi, a više u smjeru interpretacije. Jedan pogled vidi devijaciju ondje gdje drugi vidi korekciju; jedan vidi slabost institucija, drugi njihovu instrumentalizaciju. Ali, oba počivaju na istom postupku: selekciji činjenica koje potvrđuju početnu tezu i zanemarivanju onih koje je dovode u pitanje. Upravo u toj simetriji leži stvarni problem. Jer, kada se politička stvarnost sustavno prevodi u zatvorene interpretativne obrasce, nestaje prostor za razlikovanje nijansi – a s njime i mogućnost ozbiljne analize.
Na kraju ostaje jednostavna, gotovo trivijalna činjenica: države se ne ocjenjuju prema dojmu, nego prema rezultatima i smjeru kretanja. Taj smjer, u hrvatskom slučaju, unatoč svim manjkavostima i otvorenim pitanjima, ostaje jasno usmjeren prema dubljoj integraciji, većoj otpornosti i snažnijoj poziciji unutar europskog političkog prostora. Sve drugo pripada sferi interpretacije – legitimne, ali ne nužno i uvjerljive.
