Slijepi ste, a želite čitati knjige? Možete! Gleda vam se film u kinu, a da nikom ne smetate? Zašto ne! Radili biste i pridonosili društvu? Možete i morate! Zašto sve ovo pišemo i o kome se tu radi? Naime, prema podacima HZZ-a, osobe s invaliditetom čine oko 17 posto stanovništva Hrvatske, što je oko 624 tisuće osoba, a i dan-danas bore se za svoje radno mjesto.

Kakvo je stanje uistinu

Tu u priču ulazi Poslovni dnevnik koji od 2013. godine provodi projekt “Iskustvo zlata vrijedi” čime proširuje svijest u poslovnoj i široj zajednici o važnosti uključivanja osoba s invaliditetom, posebno mladih, na tržište rada. U projekt je tijekom godina uključeno više od 200 studenata te više od 50 kompanija i institucija visokosenzibiliziranih za temu zapošljavanja.

Statistika kaže i da se broj zaposlenih osoba s invaliditetom u posljednjih nekoliko godina znatno povećao, a ministar rada je krajem 2025. izjavio da se broj udvostručio u tri godine, dosegnuvši oko 22 tisuće. Kakvo je stanje uistinu, porazgovarali smo sa Svjetlanom Marijon, predsjednicom udruge Zamisli.

“U Hrvatskoj se osobe s invaliditetom najviše moraju osloniti na sebe, raditi na sebi te koristiti svaku priliku. Naša suradnja s projektom ‘Iskustvo zlata vrijedi’ potvrđuje koliko je ovo pitanje važno. Neke osobe su tako došle na praksu, ostale raditi i dan-danas rade. Najveća podrška u pitanju zapošljavanja je Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, a najviše osobe mogu postići ako se samozaposle.

Mi kroz karijerno savjetovanje usmjeravamo osobe s invaliditetom da pronađu svoj potencijal, da koriste svoju sposobnost, da su samostalni i neovisni te da uz poticaj države i sustava održe radno mjesto. No, među njima i dalje vlada strah da neće uspjeti”, kaže nam Marijon pa dodaje da je prema izvještaju Eurostata o socijalnoj slici Europe, Hrvatska u crvenom kada je u pitanje zapošljavanje. Ipak, u to se sve više ulaže.

Pomoć pruža i udruga Zamisli koja postoji posljednjih 20 godina. Inicijator je mnogih edukacija i projekta te zapošljava četiri osobe s invaliditetom. “Interes naših korisnika je na individualnoj razini. Kada je udruga počela s radom, bili smo skupina, ekipa, a danas su korisnici individualci. Imam osjećaj da je svatko u svom filmu. U naše se aktivnosti uključuju ovisno o temi, ali nama je važno da kroz te aktivnosti uspijemo zaposliti nekoliko osoba s invaliditetom, a oni i kreiraju te aktivnosti. Najviše radimo na individualnoj podršci, to je karijerno savjetovanje da oni sami pronađu svoj cilj”, kaže pa dodaje da je to proces koji traje nekoliko godina, a ne mjeseci jer osoba se mora osnažiti i promijeniti svoj pogled prema okolini.

“Kada pričamo o predrasudama, one ne dolaze samo iz okoline, već oni sami stvaraju predrasude koje ih koče. Važna su jačanja samopouzdanja, šira vizija i obiteljski utjecaj.” Marijon ističe da veliku ulogu u svemu igraju i roditelji jer ponekad osobe s invaliditetom imaju volju i krenu u poduzetnički smjer, ali roditelji su ti koji ističu da su rizici veliki pa neke stvari i stopiraju. Sve to može se i promijeniti tako da se roditeljima da veća važnost od najranije dobi. Sugovornica kaže da je najveći problem i dalje reakcija u ranoj intervenciji.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

Energetska samodostatnost

Zarađujte na vlastitoj energiji: Nova platforma osvaja tržište

‘Dijete mora naučiti’

“Nemamo proces pripreme. Primjerice, kada želimo dijete s teškoćama poslati u vrtić, odemo kod stručnjaka, platimo pregled, a on utvrdi nalaz i mišljenje i s tim se ide dalje. U Njemačkoj je prijateljica rodila dijete s oštećenjem sluha i s njegovih deset mjeseci morala je ići učiti znakovni jezik. U Hrvatskoj toga nema, puno je prava, a gotovo nijedna obveza, roditelji ništa ne moraju.” Osim toga, ističe da je cilj poslije dijete naučiti da bude samostalno, a ne da mu se sve ‘daje na pladnju’. “Nije rješenje dati pomoć, dijete mora naučiti.”

Osobe s invaliditetom danas se ipak susreću s raznim problemima, a Marijon ističe da su najveći potreba i mogućnost te da se radi na razvoju njihova potencijala. “Ključ je izvući maksimum samostalnosti u čovjeku, da kroče u život samostalno. Sustav im služi i sustav time olakšava sebi.”

Pitamo je stoga, da ima čarobni štapić, koje bi bile tri stvari koje bi odmah promijenila da se osobama s invaliditetom popravi svakodnevni život? “Uvela bih ranu intervenciju, dala jasnu ulogu i odgovornost roditeljima i iz pojedinca izvukla maksimum potencijala”, rekla je kratko i jasno. Vratimo li se ponovno na pitanje zaposlenja, pitamo je i kako gleda na suradnju s privatnim sektorom? Postoje li dobri primjeri kompanija koje su stvarno shvatile inkluziju ili je to još uvijek uglavnom “samo za javnost”?

“Kada je u pitanju zapošljavanje, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom nešto je najbitnije što se dogodilo. Poslodavci nisu sretni, a uplatu kompenzacije ako ne zapošljavaju osobu s invaliditetom doživljavaju kao lošu stvar. No, moramo ih osvijestiti da ih ne mogu svi zaposliti, a kvote su potrebne da osiguramo novac da ih zaposlimo tamo gdje mogu biti i time ih potičemo na zapošljavanje. Neki sektori tražili su izuzeća, a uvode se i nova, to je pogrešan smjer. Moramo graditi sustav za podršku zapošljavanja osoba s invaliditetom, tko ne može zaposliti, može uplatiti.”

Ističe da je princip zapošljavanja u Hrvatskoj dobro postavljen, ali možda nije uhodan. Mi je pitamo stoga koje su njihove prednosti i što poručiti poslodavcima, zašto ih zaposliti? “Osobe s invaliditetom su motiviraniji i fokusiraniji radnici. One kada dobiju jasan zadatak, napravit će sve da ga odrade do kraja, da postignu taj cilj koji je dogovoren. Ponekad posao naprave i brže nego prosječan zaposlenik. Ipak, naša mentalna kultura je takva da se to ne razumije. Moramo to mijenjati i graditi drukčiji pristup. Važno je osvijestiti da među osobama s invaliditetom postoji potencijal, a ako ona dođe motivirana, neće se demotivirati u tri mjeseca”, kaže nam Svjetlana Marijon pa se osvrće na samu udrugu Zamisli i projekte na kojima rade.

“Svaki projekt je 90 posto administracija, a deset posto aktivnosti i gušta. Radimo prilagodnu literaturu za slijepe i slabovidne studente, imamo trogodišnji program s ministarstvom nadležnim za socijalnu skrb ‘Centar podrške, neovisan život’, sada smo potpisali ugovor s Ministarstvom zdravstva za psihosocijalne usluge pa ćemo naše programe nadograditi individualnim savjetovanjima i profesionalnim usmjeravanjem. Osim toga, korisnici će snimati podcaste, sami će raditi produkciju i pronalaziti sugovornike, a planiramo i karijerno savjetovanje.” Udruga Zamisli radi već 20 godina, a počela je s ciljem da se da podrška studentima s invaliditetom, da se izgradi samostalnost i da im se pomogne da pokažu potencijal. Nekoliko godina nakon osnivanja djelatnost se proširila sa studenata na općenito mlade i osobe s invaliditetom. Danas udruga ima 150 osoba u bazi.

“S vremenom nam se profilirao projekt podrške za neovisan život u smislu da kada se zaposle i primaju plaću, pridonose zajednici. Velika inspiracija nam je bio španjolski pokret koji se 80-ih godina prošlog stoljeća zauzimao za dostupne usluge. Primjerice, nije rješenje dati besplatnu kartu za nešto, već to prilagoditi pa da osobe s invaliditetom plate kao i svi drugi. Htjeli smo da sudjeluju, da imaju pristupačnost, da participiraju…”

Sve to uspjeli su postići pa javnost, ali i službe osvijestiti o tome kako i zašto. “Kažu mi da idemo previše naprijed, da smo tri koraka ispred, da je teško shvatiti što komuniciramo. Shvatila sam da neke institucije ne žele promjenu, da se boje nepoznatog. Recimo, kada smo radili projekciju filma 2005., što je bila prva naša akcija, u kinu je bio ‘Oliver Twist’ i htjeli smo pokazati da ga mogu gledati i slijepe osobe. Redakcija nekih bila je da želimo zaraditi na tome jer je nemoguće da oni gledaju film. Sada, mnogo godina kasnije, vidimo da je sve to moguće. Nije nam cilj skupljati novac i iskrštavati invaliditet, nego osigurati sredstva za normalan rad i životne okolnosti.”

Od kampa do ideje

Prepričala nam je i kako je udruga u svojim počecima organizirala ljetne kampove pa su korisnici radili sve od postavljanja šatora do kuhanja, a baš iz tog jednog kampa je i krenula priča o prilagodbi filma.

“Jedna kolegica rekla je da bi u kino, a slijepa je. Objasnila je kako ona gleda, odnosno da joj sestra objašnjava sve, a ekipa u kinu komentira da neka izađu van na kavu pa pričaju. Onda smo počeli tražiti način. Kako sam bila na nekoj konferenciji u Bratislavi, govorili su i na ruskom pa smo dobili slušalice za prijevod i nikome nismo smetali pa smo se pitali zašto to ne bi moglo funkcionirati i u kinu. Slijepe osobe danas tako gledaju filmove i to su te neke radosti kada vidimo da nešto može funkcionirati.”

No, dok su se neke stvari standardizirale i poboljšale, još je jedno goruće pitanje koje se povlači, a to je ono osobne asistencije. Sugovornica ističe i kako princip ljudskih prava nalaže da se ljude ne treba razlikovati, ali dodaje da se treba razlikovati uslugu koju trebaju jer ne trebaju svi isto. Poanta cijele ove priče je da smo svi ljudi i imamo pravo na rad i normalan život u kojemu ćemo biti punopravni i doprinositi sustavu ako već možemo. Strah od zapošljavanja osoba s invaliditetom ne bi trebao postojati, a tome je posvjedočio i projekt “Iskustvo zlata vrijedi”. Mnogi poslodavci iz njega izašli su itekako zadovoljni, a novi zaposlenici motivirani jer tko želi – nađe način, tko ne – nađe izgovor.