Vrhovni sud RH je u odluci Revt-268/2015 zauzeo stav u sporu radi zaštite zbog povrede prava intelektualnog vlasništva i poslovne tajne tužitelja, te zaštite od nepoštenog tržišnog natjecanja. Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva sudsku zaštitu utvrđenjem da je on nositelj prava intelektualnog vlasništva – tehnologije.

Ovom odlukom Vrhovni sud RH je ukinuo drugostupanjsku odluku kojom je preinačena prvostupanjska odluka kojom je bio usvojen tužbeni zahtjev bivšeg poslodavca zbog povrede poslovne tajne od strane tuženika kao bivših zaposlenika tužitelja, a nakon prestanka radnog odnosa, pri čemu pravna osnova za zaštitu poslovne tajne nisu odredbe Zakona o radu o zabrani tržišnog natjecanja.

Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka tvrdio da je on razvio novu tehnologiju i raspolaže tajnim informacijama koje predstavljaju njegovu poslovnu tajnu komercijalne vrijednosti, te da je poduzeo razumne korake radi zaštite i kontrole pronalazaka, informacija te posebnih znanja i vještina.

Tužitelj traži da sud utvrdi da su II. i III. tuženik nezakonito prisvojili i otkrili I-tuženiku poslovnu tajnu, prenijeli I-tuženiku kompletnu tehnologiju, stečena znanja i tehnička unapređenja koja su u vlasništvu tužitelja i koji predstavljaju poslovnu tajnu tužitelja, te da su svi tuženici nezakonito koristili poslovnu tajnu, a I-tuženik da je nepošteno konkurirao tužitelju na tržištu nuđenjem visoke tehnologije u vlasništvu tužitelja kao vlastitu tehnologiju.

Što se tiče zaštite tehnologije nije bilo sporno da do 2005. tužitelj nije zaštitio svoje intelektualno vlasništvo putem patenta, žiga i industrijskog dizajna, jer se radi o kompleksnoj tehnologiji koju pretežito nije ni moguće zaštiti na taj način. Međutim sud je zauzeo shvaćanje da je u ovom slučaju pravna zaštita osigurana putem poslovne tajne i zakonske zaštite poštenog tržišnog natjecanja jer se radi o tzv. „know-how“ koji ima faktički i tehnički karakter, tajan je i prenosiv. Samim time je zaštićen nacionalnim pravom a također i međunarodnim Ugovorom o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva S. (T.).

U okolnostima konkretnog slučaja sud trebao prvenstveno izjasniti: je li tužitelj doista izvorno, stvaranjem novih tehnoloških rješenja, postao nositelj prava na tehnologiju.

Pri ocjeni o postojanju tužiteljevih prava nije odlučno radi li se o tehnologiji za koju je moguće prijaviti patent, industrijski dizajn, žig i slično. Naime neotkrivena znanja i iskustva te poslovne informacije (poslovne tajne) uživaju sudsku zaštitu od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja, prvenstveno u skladu s odredbama Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) koji sporazum je nastao u okviru Svjetske trgovinske organizacije).

Trebalo je također ocijeniti radi li se u ovom slučaju o informacijama koje nisu u svojoj ukupnosti, strukturi i sastavnim dijelovima općenito poznati ili lako dostupni osobama iz krugova koji se bave takvom vrstom informacija, radi li se o informacijama koje imaju komercijalnu vrijednost zbog toga što su tajne, kao i je li osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela potrebne mjere da bi sačuvala njihovu tajnost. Pri tome treba imati na umu da su u ovom slučaju II. i III. tuženik bili zaposlenici tužitelja na razvojnim poslovima, i bile su im dostupne informacije za koje tužitelj drži da su njegove zaštićene poslovne tajne.

Inovativna platforma

Hrvatska želi više gostiju visoke platežne moći

ključni rokovi

Bez licence nema poslovanja: Novi rokovi za kripto tvrtke u Hrvatskoj

Za rješenje ovoga spora nije odlučno od kada je tužitelj za svoju tehnologiju „službeno“ koristio naziv I.-ova tehnologija, odnosno je li tehnologiju bilo kako službeno nazvao, jer sam naziv tehnologije je nebitan za uspostavu prava vlasništva na novostvorenoj tehnologiji. Jedino je u ovom slučaju odlučno radi li se doista o novoj tehnologiji, tko ju je stvorio i je li tužitelj tu tehnologiju zakonito kontrolira kao poslovnu tajnu, a s druge strane je li došlo do povrede tužiteljevih prava od strane I-III-tuženika.

Tužitelj u ovom sporu ne traži zaštitu po osnovi zakonske ili po osnovi ugovorene zabrane utakmice zaposlenika poslodavcu po osnovi odredaba Zakona o radu, niti je na bilo koji način osporavao pravo II. i III. tuženiku zaposliti se kod trećega i na novom radnom koristiti svoja stručna znanja i iskustva, stečena dugogodišnjim radom. Tužitelj je osporio njihovo pravo odnijeti novom poslodavcu mehaničke dijelove, nacrte, procedure i računalne programe koji su osmišljeni i izrađeni za vrijeme dok su II. i III. tuženik radili kod tužitelja.

U ovom slučaju se dakle radi o zaštiti od povrede poslovne tajne i to u onom segmentu koji je zaštićen općim aktima tužitelja.