Nick Fuentes, bijeli nacionalist koji negira Holokaust, divi se Hitleru, nedavno je pozvao na autoritarnu “vladavinu katoličkih talibana” tj. radikalno konzervativnih katolika u SAD-u, i iako je primamljivo zanemariti takve provokacije, to bi bilo nepromišljeno.

Prema insajderima iz MAGA pokreta Donalda Trumpa, Fuentesov utjecaj među mladim republikancima velik je i samo raste. Razumni konzervativci, osobito katolici, moraju se biti spremni suprotstaviti njegovim otrovnim stavovima.

Miješanje u savjest

Takav odgovor mogao bi započeti Deklaracijom o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae) koju je papa Pavao VI. proglasio tijekom Drugog vatikanskog koncila, prije šest desetljeća. Taj dokument jasno je pokazao stav Katoličke crkve: svaka osoba ima pravo na vjersku slobodu, a vlade moraju osigurati da “nitko ne smije biti prisiljen djelovati suprotno vlastitim uvjerenjima, bilo privatno ili javno, bilo sam ili u društvu drugih, unutar odgovarajućih granica.” Štoviše, Koncil je izjavio: “Ovo pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba priznati ustavnim pravom kojim se društvo upravlja i stoga će postati građansko pravo.”

Crkva uči da ljudi imaju moralnu obvezu tražiti istinu. Da bi potraga bila autentična, ne može biti potaknuta političkom moći. Proces zahtijeva “imunitet od vanjske prisile kao i psihološku slobodu.” Ili kako je papa Ivan Pavao II. rekao: “Crkva predlaže; ne nameće ništa.”

Bog ne prisiljava na poslušnost. Već na prvim stranicama Biblije, Bog nije spriječio Adama i Evu da pojedu zabranjeno voće – čin kojim su uzurpirali Božju ulogu suca o tome što je ispravno, a što pogrešno. Bog je sklapao saveze s Izraelcima, ali ih nije spriječio da zastrane. Isus nije nastojao upotrijebiti političku moć ili prisilu za širenje svojih učenja.

Država se nema što miješati u pitanja savjesti koristeći se svojom moći prisile. Kao što je Ivan Pavao II. shvaćao, vjerska sloboda je “bedem protiv totalitarizma.” Oni, poput Fuentesa, koji žele nametnuti svoja vjerska uvjerenja drugima, otvoreno proturječe učenjima Crkve koju tvrde da predstavljaju. Ako Fuentes želi da se ljudi pridržavaju katoličkih učenja, trebao bi prvo naučiti što su ta učenja – počevši od stava Crkve o vjerskoj slobodi.

Nažalost, problem ne prestaje s Fuentesom. Postliberalizam dobiva sve više maha među katoličkim intelektualcima, komentatorima i političarima općenito. Iako postliberalni vođe za koje ja znam nisu rasisti i antisemiti, dijele, u određenoj mjeri, stav da je predanost liberalne tradicije vjerskim slobodama bila prepreka istinskom ljudskom boljitku.

Jednostavnija online kupovina

Velika promjena za online kupce u Hrvatskoj: Stiže nova opcija pri dostavi

Poslovno povezani

Poslujete preko granice? Evo što će u 2026. oblikovati suradnju između Hrvatske i Slovenije

Još jednom, primamljivo je odbaciti te osobe kao marginalnu skupinu učenjaka, komentatora i aktivista. No, istaknuti političari koketiraju s postliberalizmom, a neki idu i dalje od toga. Potpredsjednik JD Vance, primjerice, još nedavno, 2023. godine izričito se izjasnio kao “anti-režimski” i “post-liberalan”.

U dugom povijesnom razdoblju, malo je stvari važnije od ideja. Oštro se protivim tvrdnji da je liberalizam – vladavina prava, individualna prava, osobne slobode, slobodno tržište – bio pogreška od samog početka. Odbacujem argument da je prestao biti koristan i da sustav demokratskog kapitalizma (“režim”) treba zamijeniti. Ali imam donekle simpatiziram s kulturnom problematikom postliberalizma. Sekularni svijet doista je u posljednjim desetljećima postao manje susretljiv i neprijateljski nastrojen prema kršćanskom životu.

Dostojanstvo pojedinca

No ukidanje vjerskih sloboda ili zagovaranje oblika blage teokracije – korištenje političke moći za promicanje interesa Crkve ili kršćanskog načina života – nije rješenje. Korijeni kulturnih problema Zapada leže u neuspjehu da se u potpunosti cijeni i stavi na prvo mjesto inherentno i neprocjenjivo dostojanstvo svakog čovjeka. Ograničavanje vjerske slobode bilo bi još jedan napad na primat ljudskog dostojanstva, čime bi se taj temeljni problem pogoršao, a ne ublažio.

Umjesto toga, kršćani bi trebali jasno dati do znanja da se vjerska sloboda može u potpunosti zaštititi bez radikalne neutralnosti vlade u pitanjima morala. Kršćani mogu osnažiti ulogu koju Crkva ima u građanskom društvu – u domeni između države i pojedinca. I mogu se usprotiviti politikama koje zadiru u sposobnost bilo koje zajednice da prakticira vlastita religiozna uvjerenja – kao što su to, primjerice, činili rani pokušaji Zakona o pristupačnoj zdravstvenoj skrbi da provede odredbe o kontracepciji.

Važno je istaknuti da kršćani mogu – i trebaju – izaći u javni prostor i zalagati se za stavove oblikovane njihovom vjerom, uključujući političke i zakonodavne rasprave. Ali ako su njihovi stavovi autentično oblikovani vjerom, u središte će staviti opće dobro i dostojanstvo pojedinca. Neće pokušavati ukinuti vjerske slobode niti postavljati prepreke onima koji traže istinu. Neće se, riječima Ivana Pavla II., htjeti “nametati.”

Oni će odbaciti i vjerski fundamentalizam i ekstremni sekularizam kao očitovanja iste temeljne pogreške. Oba promiču suženu, nepotpunu sliku čovjeka, dok bi kršćani trebali inzistirati na puno cjelovitijoj slici.

© Project Syndicate, 2026.