Živimo u ključnom trenutku za globalnu sigurnost. Norme, pretpostavke i sustavi koji su podupirali relativnu globalnu stabilnost od kraja hladnog rata nalaze se na prekretnici. Odluke koje svjetske demokracije donose u ovom desetljeću oblikovat će međunarodni sigurnosni krajolik za generacije koje dolaze, određujući hoće li budućnost biti definirana većom demokratskom otpornošću ili daljnjim napredovanjem autoritarizma.

Ovu transformaciju pokreću tri pomaka. Za početak, svijet je prešao iz pasivnog rivalstva u izravni sukob. Ruska potpuna invazija na Ukrajinu, kojom se rat vratio na europski kontinent i njezina koordinacija s drugim autoritarnim režimima doveli su u pitanje dugogodišnje pretpostavke o odvraćanju i stabilnosti.

Odvraćanje se gradi

Kina se koristi vojnom prisilom, ekonomskim utjecajem i kibernetičkim operacijama kako bi preoblikovala Indo-Pacifik. U međuvremenu, odnosi između SAD-a i nekih njegovih tradicionalnih saveznika nailaze na turbulencije, što je mnoge od tih saveznika navelo da povećaju izdvajanja za obranu, a neke da preispitaju dugogodišnje pretpostavke. Istovremeno, umjetna inteligencija počinje transformirati gospodarstva, društva i nacionalnu sigurnost, obećavajući da će donijeti odlučujuće ekonomske i strateške koristi zemljama koje je primjenjuju najučinkovitije. A ratovanje postaje sve više usmjereno na podatke i definirano brzinom, preciznošću i fleksibilnošću umreženih sustava. Sada akterima najveću stratešku prednost pruža prilagodljivost, a ne sirova sila.

Umjesto da se drže starih sustava i svjetonazora nauštrb svoje sposobnosti oblikovanja sigurnosnog krajolika, zemlje moraju prepoznati te promjene – i pripremiti se u skladu s tim. Srećom, demokracije u Europi i Aziji nedavno su počele činiti upravo to. Tijekom posljednjih nekoliko godina, te su zemlje sve više napuštale samozadovoljstvo koje je potaknula poslijeratna mirovna dividenda, ažurirale svoje sigurnosne strategije i proširile proračune za obranu.

Nakon što je 2022. priznala da je dosegla Zeitenwende (“prekretnicu”), Njemačka je osnovala poseban fond za modernizaciju oružanih snaga vrijedan 100 milijardi eura (118 milijardi dolara). Do 2024., vojna potrošnja dosegla je 88,5 milijardi dolara, čime je Njemačka po prvi put od ujedinjenja postala najveći potrošač po pitanju obrane u srednjoj i zapadnoj Europi, a četvrta u svijetu. Poljska, pak, izgrađuje jednu od najvećih i najsuvremenijih kopnenih snaga u Europi i planira ove godine povećati izdatke za obranu na 4,7 posto BDP-a.

Izvan Europe, Japan je obećao udvostručiti izdvajanja za obranu ove godine i steći kapacitete za protunapad što je do relativno nedavno bile politički nezamislivo. Australija restrukturira svoju obrambenu poziciju kako bi naglasila kapacitete udara na velikim udaljenostima, podvodne operacije i naprednu industrijsku suradnju sa svojim strateškim partnerima iz AUKUS-a (Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om).

Ove inicijative i ulaganja odražavaju razumijevanje da se odvraćanje mora graditi i održavati, te da je vjerodostojna vojna moć preduvjet za stabilnost i slobodu. No nisu svi obrambeni izdaci jednaki, i prečesto su takvi izdaci korišteni manje za jačanje vojnih kapaciteta, a više za podršku domaćoj proizvodnji i zapošljavanju.

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude

Sve više žena ulazi u sektor koji je donedavno bio zatvoren za njih

važnije nego ikad prije

Jedna vještina sve više odlučuje o financijskoj stabilnosti građana

Najveći rizik odgađanje

Primjerice, planovi Belgije i Nizozemske za pretvaranje zatvorenih tvornica automobila u vojne proizvodne pogone stavljaju zaposlenost ispred operativne relevantnosti. Slično tome, francuske i talijanske tvrtke koje ističu svoja ulaganja u brodogradnju čini se jednako usmjerenima na otvaranje radnih mjesta i industrijske koristi kao i na poboljšanje učinkovitosti u ratovanju.

Jednako zabrinjavajuće, europske vlade nastoje preklasificirati ulaganja u NATO infrastrukturu, pa čak i obnovljive izvore energije, kao troškove na obranu, tvrdeći da napredak u tim područjima jača otpornost. No u vrijeme kada autoritarne sile moderniziraju svoje vojne snage i pokazuju sve veću spremnost na prisilu, zastrašivanje i prijetnje drugima, obrambeni proračuni moraju služiti jednoj svrsi: izgraditi najubojitije, najizdržljivije i najsposobnije vojske koje mogu.

Takve vojske ne mogu se vezati za sustave, pristupe i strukture snaga 20. stoljeća, uključujući velike platforme sa sporim ciklusima nabave i industrijske koncepte mase. Baš kao što se etablirane korporacije koje se suočavaju s izazovima inovativnih startupa moraju prilagoditi ili propasti, vojske se moraju stalno obnavljati kako bi sačuvale svoju kvalitativnu prednost u dobu intenzivne tehnološke konkurencije. Ne radi se o napuštanju starog – naslijeđeni sustavi i dalje imaju važnu ulogu – već o brzom uzdizanju novog. To znači prihvaćanje novih načina rada i ulaganje u tehnologije u razvoju, kako bismo razvili i usavršili napredno oružje i kapacitete koji mogu pobijediti u ratovima budućnosti. Nema vremena za gubljenje: u dobu definiranom brzinom, prilagodbom i inovacijama, najveći rizik nije disrupcija, već odgađanje.

Diljem demokratskog svijeta, vlade prepoznaju da se moraju pripremiti za novo doba obilježeno pojačanim sigurnosnim rizicima. U ovom rijetkom trenutku političkog usklađivanja, strateške jasnoće i zajedničkog cilja, SAD i njegovi saveznici imaju ključnu priliku postaviti temelje za sigurniji i stabilniji svijet, a tom bi pothvatu koristilo veće jedinstvo od ovog danas. Ako to prokockaju, brzo će izgubiti prednost pred protivnicima koji se pripremaju za ratove sutrašnjice.

© Project Syndicate, 2026.