Iran se suočava s rastućim ekonomskim pritiskom u trenutku kada istodobno prijeti blokadom Hormuškog tjesnaca, jednog od najvažnijih svjetskih pomorskih koridora za transport nafte i plina. Takav potez Teherana imao bi snažan geopolitički odjek i mogao bi ozbiljno poremetiti globalno tržište energenata, ali bi istodobno nosio i značajne rizike za samu iransku ekonomiju, koja je u velikoj mjeri oslonjena na izvoz sirovina – ponajprije na prodaju nafte Kini, svom najvećem kupcu, piše Deutsche Welle.

Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian više je puta upozoravao na stratešku važnost pomorskih ruta u Perzijskom zaljevu. “Ako energija ne može prolaziti kroz Perzijski zaljev, svijet će stati”, poručio je, naglašavajući ključnu ulogu tog područja u globalnoj opskrbi naftom i plinom.

LNG i kerozin

Prema procjenama američke energetske agencije EIA-e, oko 20 posto svjetske potrošnje sirove nafte transportira se morem upravo kroz Hormuški tjesnac. Više od 80 posto tih isporuka završava na azijskim tržištima, prije svega u Kini, Indiji i Japanu. Uz naftu, kroz taj prolaz između Perzijskog zaljeva i Omanskog zaljeva prolaze i velike količine ukapljenog prirodnog plina (LNG), kao i značajan dio globalne trgovine kerozinom.

Iako Iran povremeno prijeti zatvaranjem tog ključnog pomorskog koridora kao odgovorom na pritisak Sjedinjenih Država i Izraela, većina analitičara smatra da bi dugotrajna blokada Hormuškog tjesnaca bila ekonomski neracionalan potez za sam Teheran. Naime, približno 70 posto iranske trgovine koja se ne odnosi na naftu odvija se preko luka koje ovise o pristupu tom tjesnacu, što znači da bi svako dugotrajnije zatvaranje izravno pogodilo iransku vanjsku trgovinu. Posljedice bi se posebno osjetile u uvozu ključnih proizvoda, uključujući hranu, industrijske sirovine, tehnologiju i druge robe nužne za funkcioniranje gospodarstva, čime bi se dodatno produbili postojeći ekonomski pritisci na zemlju.

Istodobno bi bila ugrožena i najvažnija izvozna tržišta zemlje. Većina iranske nafte danas završava u Aziji, a Kina je uvjerljivo najveći kupac. Prema podacima analitičke platforme Kpler, koja prati globalne tokove energije i brodski transport na temelju satelitskih i trgovinskih podataka, više od 80 posto iranskog izvoza nafte završava na kineskom tržištu. Ta ovisnost rezultat je dugogodišnjih zapadnih sankcija koje su znatno suzile krug potencijalnih kupaca.

Sankcije protiv Irana traju još od Islamske revolucije 1979. godine, a dodatno su pooštrene zbog iranskog nuklearnog programa između 2006. i 2015. Privremeno ublažavanje uslijedilo je nakon sklapanja nuklearnog sporazuma poznatog kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA), koji je stupio na snagu 2016. godine. Međutim, situacija se ponovno promijenila kada su Sjedinjene Države 2018. odlučile napustiti sporazum i ponovno uvesti stroge ekonomske sankcije.

Upravo su te mjere snažno preusmjerile iranski izvoz prema Kini. Budući da mnoge zapadne države i kompanije izbjegavaju trgovinu s Iranom zbog rizika od sekundarnih sankcija, kineske rafinerije postale su ključni kupci iranske sirove nafte. Kina tako danas kupuje značajne količine sankcionirane nafte ne samo iz Irana, nego i iz Rusije i Venezuele.

Kibernetski napadi

Kibernetički napadi ne biraju metu – birajte zaštitu na vrijeme

Regulatorni okvir

Podaci kao temelj povjerenja: zašto je upravljanje podacima postalo strateško pitanje za banke

Takav odnos, međutim, dolazi uz cijenu za Teheran. Zbog sankcija Iran svoju naftu mora prodavati uz znatne popuste u odnosu na tržišnu cijenu. Osim toga, transport je skuplji i logistički složeniji jer se često odvija putem tzv. “flota u sjeni”, mreže tankera, posrednika i neformalnih trgovinskih kanala koji omogućuju zaobilaženje sankcija. Kina u takvom aranžmanu ima jasnu ekonomsku korist.

Sankcije protiv Irana, Rusije i Venezuele omogućile su Pekingu da osigura velike količine nafte po povoljnijim cijenama i istodobno diversificira svoje izvore opskrbe energentima. Time Kina smanjuje ovisnost o dobavljačima koji su snažno povezani sa sigurnosnim i financijskim sustavom predvođenim Sjedinjenim Državama, poput nekih država Perzijskog zaljeva.

Minimalni priljev deviza

Analitičari smatraju da je zbog toga stanje kineske ekonomije za Iran danas važnije od potencijalnih novih sankcija Ujedinjenih naroda. Dok god kinesko tržište ostaje otvoreno za iransku naftu, Teheran može održavati minimalni priljev deviza i stabilizirati državni proračun. Ipak, dugoročne posljedice sankcija sve su vidljivije. Ograničen pristup međunarodnom financiranju, modernim tehnologijama i stranim ulaganjima postupno slabi iranski energetski sektor. To se posebno odnosi na proizvodnju nafte i plina, gdje su potrebne velike investicije u infrastrukturu i tehnologiju kako bi se održala ili povećala proizvodnja.

Zbog toga mnogi stručnjaci smatraju da će Iran i dalje ostati prisutan na globalnom tržištu energenata, ali u bitno oslabljenoj poziciji. Umjesto stabilnog izvoza uz tržišne cijene, zemlja sve više ovisi o prodaji nafte uz značajne popuste i kroz ograničen broj trgovinskih partnera. Prema pisanju Deutsche Wellea, taj proces postupno smanjuje prihode iranske države i dodatno povećava ekonomsku ovisnost o Kini. U takvom kontekstu, svaka ozbiljna destabilizacija pomorskog prometa kroz Hormuški tjesnac predstavljala bi rizik ne samo za globalno tržište energije, nego i za već ionako krhku strukturu iranske ekonomije.