Financijska javnost u srijedu se probudila uz vijest koja je, unatoč pokušajima demantija iz Frankfurta, pokrenula duboke analize o budućnosti europske monetarne stabilnosti. Izvješće Financial Timesa o mogućem prijevremenom odlasku Christine Lagarde s čela Europske središnje banke nije izazvalo potres, ali je svakako nametnulo pitanje o političkim motivima koji stoje iza ovakvog, naizgled ishitrenog, strateškog manevra.

Ovo je drugi put u manje od godinu dana da se pojavljuju nagađanja o ranijem završetku mandata predsjednice Europske središnje banke.

Trgovci su u srijedu nervozno pokušavali dešifrirati što bi to značilo za monetarnu politiku druge najveće svjetske središnje banke. Zasad se drže oklada da će ECB zadržati kamatne stope na dva posto dulje vrijeme, u stabilnom okruženju gdje je inflacija pod kontrolom, a gospodarstvo raste.

Prinosi na njemačke dvogodišnje obveznice, koji tradicionalno najbrže reagiraju na svaku promjenu u očekivanjima kretanja cijene novca, u porasli su tek za jedan bazni bod, dosegnuvši 2,06 posto. Istodobno, prinos na desetogodišnje obveznice zadržao se na razini od 2,74 posto, dok je euro oslabio prema dolaru za svega 0,3 posto, trgujući na razini od 1.1821 dolara.

Vijest o mogućem prijevremenom povlačenju Legarde iz ESB-a ponovo stavlja u fokus utrku za nasljednika Lagarde i donosi potencijalnu neizvjesnost ECB-u.  No analitičari i investitori zasad smatraju da bi rani odlazak Lagarde imao mali utjecaj na financijska tržišta.

„Ne mislim da Lagardein mogući odlazak značajno povećava nesigurnost na tržištu… Ovo nije kao era (Maria) Draghija kada je kreativna i nekonvencionalna politika bila stalna značajka“, rekao je Ross Hutchison, voditelj tržišne strategije eurozone u Zurich Insurance Groupu.

Politička kalkulacija u sjeni Frankfurta

Iako glasnogovornici ESB-a naglašavaju kako je Lagarde potpuno usredotočena na svoje trenutačne zadatke i kako nikakva odluka o kraju mandata nije donesena, analitička zajednica već čita između redaka. Ključni motiv ranijeg povlačenja krije se u želji da o nasljedniku odlučuju aktualni francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz. Time bi se osiguralo da vodeće mjesto u europskoj monetarnoj arhitekturi popuni osoba od povjerenja sadašnjeg političkog mainstreama, prije nego što francuski predsjednički izbori u proljeće 2027. potencijalno dovedu na vlast desne populiste.

Ovakav potez, iako strateški promišljen radi zaštite institucije od političkih ekstrema, sa sobom nosi i značajne rizike za kredibilitet same banke. Ako se ESB počne percipirati kao tijelo podložno interesima nacionalnih vlada i njihovim izbornim ciklusima, njezina neovisnost mogla bi biti dovedena u pitanje. Pojedini analitičari, poput Frederika Ducrozeta iz Pictet Wealth Managementa, upozoravaju kako bi takvu odluku bilo teško opravdati bez narušavanja ugleda institucije, pitajući se je li to rizik koji se isplati poduzeti.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

ESB danas funkcionira na temelju snažnog unutarnjeg konsenzusa, što znači da će bilo koji od vjerojatnih nasljednika nastaviti putem koji je već utaban. Kao najizgledniji kandidati u fokus dolaze Pablo Hernandez de Cos, bivši guverner španjolske središnje banke te Klaas Knot, bivši guverner nizozemske središnje banke. Dok se De Cos smatra umjerenijim profilom koji bi osigurao stabilan kontinuitet, Knot uživa ugled „pragmatičnog jastreba“ koji zagovara strožu disciplinu.

Ono što se u diplomatskim krugovima sve glasnije spominje jest mogućnost da se imenovanje novog predsjednika spoji u veliki paket dogovora koji bi obuhvatio i popunjavanje mjesta Philipa Lanea i Isabel Schnabel, članova Izvršnog odbora ESB-a. Njemačka, Francuska i Španjolska nastoje zadržati svoje neformalno pravo na stalno mjesto u Izvršnom odboru, što dodatno komplicira kadrovsku križaljku.

S obzirom na to da je Europska središnja banka već imala dva predsjednika iz Francuske, šanse za treći mandat francuskog kandidata praktički ne postoje. To utrku uvelike sužava na španjolske i njemačke kandidate, pri čemu bi njemačko predsjedanje moglo biti otežano činjenicom da je na čelu Europske komisije također njemačka predstavnica. U tom kontekstu, Klaas Knot ostaje ozbiljan kandidat iz drugog plana, posebno ako bi Nizozemska pristala na određene ustupke unutar Izvršnog odbora.

Bez obzira na to hoće li Christine Lagarde doista otići ranije ili će ostati do kraja mandata u listopadu 2027., jasno je da se u Frankfurtu ne donose samo odluke o kamatnim stopama, već se igra duga politička igra u kojoj su stabilnost eura i povjerenje tržišta jedini pravi ulog.