Samodostatnost hrvatske proizvodnje hrane, posebno mesa, već je odavno tema koja zaokuplja domaću javnost, ne samo onu stručnu. Kako i ne bi znamo li da je samodostatnost u proizvodnji mesa na razini 63 posto.

Od ulaska u EU samodostatnost je u goveđem mesu pala s 90 na 58 posto, u svinjskom sa 67 na 50 posto, a u peradarskom s 81 na 73 posto. Posljedica je to smanjene proizvodnje, povećane potražnje, ali i povećane potrošnje mesa peradi. Značajno se smanjio i broj stoke, posebice rasplodnih grla, za 58, odnosno 48 posto, dok u peradarskoj proizvodnji bilježimo rast za 18 posto.

Najteže u svinjogojstvu

Konzultantica za prehrambenu industriju i poljoprivredu Zvjezdana Blažić upozorava na to da podaci o stočarskoj proizvodnji koja je temelj proizvodnje mesa upućuju na velike razlike u pojedinim proizvodnjama.

“Ukupni broj goveda od 2014. do 2024. godine smanjio se s 440.637 grla na 422.530, iz čega bismo mogli zaključiti da je proizvodnja relativno stabilna. To se u prvome redu odnosi na goveda koja služe za proizvodnju mesa. Mnogo veći pad je u kategoriji mliječnih krava, gdje se broj gotovo prepolovio. Broj mesnih goveda uglavnom je ujednačen kroz godine. Kod svinja se broj znatno smanjio tako da smo krajem 2014. godine imali 1.156.220 komada svinja, a krajem 2024 samo 873.666. Broj peradi se, dapače, povećava, 2014. imali smo 10.317.108 komada, a krajem 2024. imali smo proizvodnju od 11.300.041 komad peradi najviše piletine”, kaže Blažić. No, ti brojevi o stoci mogli bi zamagliti pravo stanje stvari, dodaje.

“Na sve manju samodostatnost u mesu na domaćem tržištu utječe, osim pada proizvodnje u pojedinim kategorijama mesa, posebno u proizvodnji svinjskog mesa, snažan rast potrošnje u svim kategorijama mesa, najviše piletini. Potrošnja po stanovniku svih vrsta mesa snažno je rasla u posljednjih deset godina – čak 47 posto, a pilećeg mesa za 58 posto. Sav taj rast potrošnje najvećim je dijelom namiren iz uvoza, tako da potrošnja svih vrsta mesa iz domaće proizvodnje kontinuirano pada.

Rekla bih da je najteža situacija u svinjogojstvu, gdje analiza trendova pokazuje kako potrošnja svinjskog mesa u Hrvatskoj raste, a proizvodnja se sve više smanjuje. To rezultira vrtoglavim rastom uvoza i pogoršavanjem vanjskotrgovinske bilance. U 2024. godini uvoz svinjskog mesa bio je gotovo devet puta veći od izvoza. Pokrivenost uvoza izvozom bila je tek 11,3 posto”, jasna je Blažić. Valja imati na umu da se kod nas poljoprivredom i stočarstvom i dalje većinom bave starije generacije, upozorio je nedavno Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore.

“Dok god u poljoprivredi prosječni dohodak bude 30 do 40 posto niži nego u drugim sektorima, nećemo moći privući mlade, bez obzira na pozive donositelja odluka i političara kako je to privlačno zanimanje. Privlačno je za one koji imaju dovoljno financija iz nekog drugog sektora. Moramo se dogovoriti hoće li poljoprivreda i dalje biti socijalna kategorija, a poljoprivrednici samo čuvari ruralnog prostora ili ćemo se usmjeriti prema tržišnim osnovama i preradi”, poručio je Jakopović.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Teško s konkurencijom

Kretanja u vanjskotrgovinskoj razmijeni pokazuju također da sve više namirujemo svoje potreba za mesom iz uvoza, ali istodobno kontinuirano povećavamo izvoz žive stoke. Tako smo u 2024. izvezli 96.121 tonu živih životinja, najviše goveda, a uvezli 70.184 tona žive stoke (uglavnom telad za tov jer domaće teladi nemamo dovoljno) i 202.331 tonu mesa, najviše svinjskog. U prvih deset mjeseci 2025 godine uvezli smo 154.672 tone mesa te 55.176 tona živih životinja, što je opet rast od deset posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

“Možemo zaključiti da je pad samodostatnosti u proizvodnji mesa nakon ulaska Hrvatske u EU rezultat kombinacije strukturnih i tržišnih, ali i institucionalnih čimbenika. Otvaranje jedinstvenog tržišta dovelo je do snažnog porasta uvoza jeftinijeg mesa i mesnih prerađevina iz velikih proizvođačkih sustava država članica koje imaju znatno višu produktivnost i niže jedinične troškove proizvodnje. Hrvatska proizvodnja, opterećena malim farmama, zastarjelom tehnologijom i slabom organizacijom proizvođača, teško se mogla nositi s takvom konkurencijom”, poručuje Blažić. Domaći stočarski sektor ušao je u EU bez snažnije modernizacije. Broj farmi se smanjivao, a i dalje najveći broj farmi ima vrlo mali broj stoke.

“Ulaganja u genetiku, hranidbu, biosigurnost i logistiku bila su nedostatna i sve se to odvija presporo. Posebno su pogođeni svinjogojstvo i govedarstvo koji su vrlo osjetljivi na bolesti. Cijene su snažno fluktuirale, dok su troškovi hrane za životinje i ostalih inputa u proizvodnji rasli jače od tržišnih cijena, uz prisutnost cikličnih poremećaja na tržištu. Proizvodnja je i dalje fragmentirana, s velikim udjelom manjih gospodarstava koja teško ulažu u modernizaciju, genetiku i tehnologiju. Iako postoje stručna znanja i tehnološka rješenja za povećanje učinkovitosti proizvodnje, njihova primjena ostaje ograničena, dok je povezanost primarne proizvodnje s preradom i tržištem slaba i nestabilna”, govori Blažić.

Poljoprivrednu komoru zabrinjava i nastavak povećanja uvoza, posebno u sektoru mlijeka, voća, povrća, vina. U HPK i dalje inzistiraju na tome da se konačno krene u izmjene Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu.

Programi i akcijski planovi

“Temeljni zahtjev je da državna zemlja dođe u ruke pravih proizvođača i bude u funkciji proizvodnje jer rast cijena hrane na tržištu, prevelik uvoz i ovisnost o njemu pokazuju da je potrebno povećavati proizvodnju i preradu zato što je to temelj prehrambene suverenosti”, ističe Jakopović. Produktivnost hrvatske mesne industrije na samo je 56 posto prosjeka Europske unije, a to je odraz strukturne fragmentiranosti sektora. Velik dio proizvodnje odvija se na malim ili srednjim farmama koje nemaju dovoljno kapitala za ulaganja u suvremenu opremu, digitalizaciju i automatizaciju. Istodobno, slabija organiziranost proizvođača znači slabiju pregovaračku moć prema otkupljivačima i trgovini, upozorava Blažić.

“Drugi važan razlog je nedostatak integriranih proizvodnih lanaca – od stočne hrane do gotovog proizvoda. U zemljama s visokom produktivnošću, mesni je sektor često organiziran kroz jake kooperantske sustave ili vertikalno integrirane kompanije, dok je u Hrvatskoj veza između farmi, klaonica i prerade često slaba i nestabilna. Nužno je podizanje genetskog potencijala stada, učinkovitija hranidba i smanjenje gubitaka na farmama, što bi bilo olakšano uz digitalno praćenje proizvodnje. Sve to zahtijeva znatno unaprjeđenje obrazovne i dobne strukture naših proizvođača. Stočari bi morali prihvatiti neminovnost udruživanje i jačanju proizvođačkih organizacija kako bi ojačali svoju tržišnu poziciju i lakše ulagali u razvoj domaćih klaoničkih i prerađivačkih kapaciteta”, kaže Blažić.

Izvoz živih grla je strukturni element, znatno utječe na domaću ponudu mesa. Kad se značajniji dio proizvodnje realizira kroz izvoz žive stoke, dio dodane vrijednosti (tov, klanje, obrada, pakiranje, brendiranje) preseljava se izvan Hrvatske – što dugoročno slabi i primarni sektor i industriju. U cilju jačanja poljoprivrede, povećanja samodostatnosti i stvaranja održivog okvira za razvoj stočarskih sektora Vlada je u lipnju usvojila razvojne programe u vrijednosti od 740 milijuna eura, uz pripadajuće akcijske planove do 2027.

“Vlada RH donijela je program za tri stočarska sektora: Program razvoja sektora svinjogojstva za razdoblje do 2030. i Akcijski plan za provedbu Programa razvoja sektora svinjogojstva za razdoblje do 2027., Program razvoja sektora mesnoga govedarstva do 2030. i Akcijski plan za provedbu Programa do 2027. te Program razvoja sektora mesnog ovčarstva i kozarstva s Akcijskim planom. Programi razvoja stočarskih sektora vrijedni oko 740 milijuna eura mogu pomoći, ali samo ako budu usmjereni na strukturne slabosti proizvodnje, a ne na kratkoročno saniranje gubitaka.

Pozitivno je što obuhvaćaju cijeli lanac od uzgoja i proizvodnje do klaoničkih kapaciteta i prerade. Fokus mora biti na povećanju broja rasplodnih grla, rastu produktivnosti po životinji, razvoju domaće proizvodnje prasadi i teladi te jačanju domaće prerade. Nije dovoljno imati više životinja, nego cilj mora biti povećanje proizvodnje mesa, da su i obrada i prodaja unutar Hrvatske. U tom smislu programi mogu biti korak prema stabilizaciji sektora, ali ne i jamstvo uspjeha”, naglašava Blažić.

Hrvatska je i prije imala niz strategija i programa za stočarstvo, ali se njihova provedba često pokazala slabom, sporom ili fragmentiranom. Bez jasnog fokusa na investicije, rast produktivnosti i jačanje domaće prerade, postoji opasnost da ovi programi ostanu deklarativni dokumenti s ograničenim učinkom na stvarnu proizvodnju i samodostatnost, dodaje.

Robne zalihe

Cilj ne bi smio biti samo “više životinja”, nego više mesa iz domaćeg sustava uz veću dodanu vrijednost u Hrvatskoj, naglašava Blažić. Bez jače povezanosti primarne proizvodnje s preradom i tržištem rast proizvodnje može ponovno završiti izvozom žive stoke i uvozom mesa.

“Ako se programi doista provedu kao razvojni, a ne krizni instrument, mogu usporiti pad i postupno povećati samodostatnost. No, čak i tada treba biti realan: riječ je o višegodišnjem procesu jer stočarstvo ne reagira brzo na mjere politike. Učinak se neće vidjeti za godinu dana, nego tek sredinom ili krajem desetljeća. U tom smislu programi su nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Bez paralelnog rasta produktivnosti, ulaganja u znanje i tehnologiju te jačanja tržišne organizacije sektora, ni 740 milijuna eura neće biti dovoljno da se dugoročno preokrene trend pada domaće proizvodnje mesa”, kaže Blažić.

Nedavno smo čuli i tezu da bismo u scenariju zatvorenih granica za tjedan dana ostali bez hrane. Mnoge države su u prethodnom razdoblju iz sličnih razloga punile robne rezerve. Od Švedske i Norveške do Indije i Indonezije, države u zalihama gomilaju sve veće količine riže, pšenice i drugih osnovnih namirnica kao osiguranje od svijeta kojeg sve više doživljavaju nestabilnim, posebno u kontekstu logistike. U Hrvatskoj je Ravnateljstvo za robne zalihe nedavno osiguralo gotovo 500 tona hrane, uz ukupni iznos od približno 2,1 milijun eura s PDV-om.

“Jačanje robnih zaliha ima smisla kao kratkoročni sigurnosni mehanizam za krizne situacije. Međutim, robne zalihe ne mogu zamijeniti domaću proizvodnju. One mogu ublažiti poremećaje na nekoliko tjedana ili mjeseci, ali ne rješavaju temeljni problem niske samodostatnosti. Dugoročna sigurnost opskrbe hranom ne proizlazi iz skladišta, nego iz stabilne domaće proizvodnje i funkcionalnih lanaca opskrbe”, zaključuje Blažić.