Nakon godina vođenja velikih sustava u privatnom i javnom sektoru shvatila sam da je najveća umjetnost liderstva znati kada čvrsto držati kormilo, a kada se prepustiti životu. Posao mi je bitan i zauzima velik dio mog vremena, a preostalo vrijeme posvećujem svojoj kćeri, mužu, obitelji i prijateljima. U posljednje vrijeme sve više učim odvajati vrijeme i za sebe jer sam shvatila da je vrijeme najdragocjenija valuta koju imamo.
Prostor za povjerenje
Kako sam relativno kasno postala majka, u svim mojim odlukama – i dnevnim i životnim – središnje mjesto zauzima moja kći. Važno mi je biti prisutna, ne propuštati važne trenutke i aktivno sudjelovati u njezinu odrastanju. Kada putujemo, najčešće biramo destinacije koje želimo istražiti do kraja. Ja sam zadužena za planiranje, a rasporedi su često ambiciozni jer ne volim ništa propustiti. Tjedan najčešće završavam pićem s prijateljima u malom kafiću pokraj parka u kojem smo nekad živjeli. To je naša konstanta – trenutak u kojem se ponovno povezujemo. Volim i duge šetnje, odlazak na Sljeme, ali i vrijeme koje provodim sama sa sobom. I u poslu, kao i u privatnom životu, najviše cijenim odnose u kojima se povjerenje gradi kroz vrijeme i zajednički rad te timove u kojima svi imaju prostor za rast i međusobno učenje.
Upravo iz takvih odnosa proizlazi i moj “hidden gem” koji zapravo nije mjesto, nego iskustvo – i osoba. Odnosi se na mog muža i na spoznaju da svaki doživljaj dobiva svoj puni smisao tek kada ga s njim proživim ili mu ga prepričam. Ako bih ipak morala imenovati mjesto, onda je to balkon našega stana. Na kraju dana, ponekad uz čašu vina ili pelinkovca, prolazimo kroz događaje i dojmove. Tek tada se dan zaokruži, misli se slegnu, a stvari dobiju svoju puninu i smisao. U tim trenucima mira često se okrećem i onome što me inspirira. Volim čitati i čitanje mi je važno.
Posebno bih izdvojila “Tjeskobni ljudi” autora Fredrika Backmana. To je bila moja prva Backmanova knjiga i tijekom čitanja često sam se pitala što zapravo čitam – likovi su mi se činili neobičnima, struktura gotovo filmska – sve do samog kraja, koji me doslovno dotukao svojom ljepotom i porukom. Knjiga vrlo nježno, ali snažno govori o svijetu u kojem živimo i podsjeća da svi, kroz vlastita djela i ponašanja, sudjelujemo u njegovu oblikovanju. Koliko god mislili da je naš utjecaj malen, dobrota i svijest imaju snažan multiplikativni efekt. Čitala sam je u razdoblju koje mi je bilo poslovno vrlo izazovno, osobito u kontekstu rada na promjenama u javnom sektoru, i podsjetila me na svrhu te borbe.
Na sličan način dotiče me i moj omiljeni film “About Time” – i film i knjiga na prvi pogled djeluju kao priče “ni o čemu”, a zapravo su o životu i vrijednostima koje nosimo. Upravo je stvarni život najteže prenijeti na papir ili platno, a to uspijeva samo najvećim autorima. Trenutačno čitam Backmanovu knjigu “Moji prijatelji” i svjesno ne žurim – uživam u atmosferi koju stvara. Najviše ljepote pronalazim u situacijama i događanjima u kojima vidim da je uloženo puno duše i emocije. Često je više nalazim na koncertu u glazbenoj školi nego na velikim koncertima poznatih umjetnika. Volim doživjeti neizbrušene talente u nesavršenoj okolini jer daju puniji okus životu i snažnije osvješćuju prisutnost u trenutku.
Ta prisutnost i autentičnost vode me i prema mom životnom motu u kojem se često referiram na ples. Ima ljudi koji vole standardne plesove i onih koji biraju slobodan stil. Vjerujem da plesač slobodnog stila mora dobro poznavati standardne plesove jer su oni temelj svega. Prava čarolija nastaje tek kada su ti temelji savladani, a umjetnik tada koristi imaginaciju, unutarnji ritam i kreativnost kako bi prenio emociju i dao najbolje od sebe. Tako je i u poslu – bez pravila nema strukture, ali bez želje za iskorakom, bez strasti i cilja nema smisla. U vođenju ljudi to za mene znači stvarati okruženje u kojem su temelji jasni, ali uvijek mora postojati prostor za povjerenje, prostor za odgovornost i prostor za individualni i zajednički rast.
Jasan sustav vrijednosti
Vođena tim principima, kroz život sam promijenila više branši i poslova, a gotovo cijelu profesionalnu karijeru provela sam na rukovodećim pozicijama. Radila sam podjednako u privatnom i javnom sektoru, što me dovelo u situaciju da imam osjećaj kao da sam proživjela nekoliko profesionalnih života.
Svaki novi početak bio je intenzivan, ali i uzbudljiv – prilika da uđem u potpuno druge cipele uvijek mi je nosila posebnu dozu adrenalina i dječje znatiželje. Uvijek sam bila izrazito usmjerena na rezultat i mjerljive ciljeve. Davala sam sebe u velikim količinama kako bih ih ostvarila, vjerujući u jasan sustav vrijednosti u kojem je nagrada proporcionalna uloženom radu. Posebno sam se dokazivala u situacijama koje su zahtijevale dubinsku transformaciju – u sustavima koji su bili neuređeni, inertni ili u krizi, gdje je trebalo brzo uspostaviti red, prioritete i smjer. Nakon uspješnog razdoblja u privatnom sektoru, otvorila mi se prilika za rad u javnom sektoru. Već na početku postalo mi je jasno koliko se razlikuju konteksti, dinamika i očekivanja u odnosu na privatni sektor.
U istome mjesecu u kojem sam potpisala ugovor za do tada najveći projekt financiran iz EU fondova, bila sam smijenjena. Neposredno prije toga, otvorila se mogućnost da postanem predsjednica najvažnijeg strukovnog udruženja u Europi. Našla sam se pred izborom: boriti se ili otići. Iako sam cijeli život vjerovala da se uvijek treba boriti i dati sto posto sebe, tada sam prvi put odlučila – odustati. Najveće lekcije naučila sam upravo iz onoga što se može smatrati neuspjehom. Prva je da ne možemo kontrolirati sve u životu.
Druga je da treba imati vjere. Treća – da kada se prepustimo životu, imamo osjećaj gubitka kontrole, ali upravo tada zapravo počinjemo živjeti. Te su me lekcije kasnije učinile mirnijom u vođenju ljudi i jasnijom u razlikovanju onoga što vrijedi braniti od onoga što treba pustiti. Danas to smatram temeljem svog načina vođenja. Neuspjeh sam doživjela kao prolaznu fazu i iz tog razdoblja izašla osobno ispunjenija nego ikad. Uspjeh i neuspjeh relativni su pojmovi, ali s padovima dolaze empatija, otpornost i drukčiji pogled na svijet. Pad nas često i pročisti – izolira od pogrešnih ljudi i površnih odnosa te vraća samima sebi, podsjećajući nas tko smo kada sve ostalo utihne.
