Prvi čovjek resora, ministar turizma, novi zakon o ugostiteljskoj djelatnosti najavljuje kao snažan alat za iskorjenjivanje iznajmljivanja na crno. Koliko je to realno, gdje sve u turizmu čuči siva ekonomija i, među ostalim, što nam je pokazala lanjska turistička godina, razgovaramo s Josipom Mikulićem, redovitim profesorom Ekonomskog fakulteta Zagreb i znanstvenim savjetnikom na Institutu za turizam.

“Novi Zakon je važan jer je vezan uz EU okvir koji ide na ključnu polugu, tj. registracijski broj kao uvjet oglašavanja i prodaje preko platformi, uz digitalnu razmjenu podataka. No, ako inspekcija, naplata i sankcioniranje ne funkcioniraju, sve ostane samo na papiru.

Država npr. u e-savjetovanju vezano uz turističku pristojbu otvoreno navodi da prisilna naplata nekih obaveza zapinje zbog manjka kadra i preopterećenosti. Dakle, u praksi to znači da Ministarstvo turizma postavlja pravila, ali stvarni učinak ovisi i o Poreznoj i Državnom inspektoratu. Efektivnima se čine pristupi gdje se neregistrirani objekti jednostavno de-listaju (npr. u Bostonu) ili odgovornost dijeli i na platforme (npr. kazne Airbnb-u u Španjolskoj).”

Službenih podataka nema, a vi planirate sivoj ekonomiji u turizmu posvetiti i poseban rad. O čemu se radi i što biste rekli ovako općenito, koliko je siva ekonomija prisutna u našem turizmu?

Prvo treba razdvojiti neregistrirane kapacitete i registrirane koji ne prijavljuju sve goste ili noćenja. Uz to postoje i druge sive zone, od neprijavljenog rada i “kuverti” do prometa bez računa. U radu želim spojiti podatke platformi i registara i tražiti rupe gdje listing postoji, a registracije ili prijava nema, ili su prijave očito preniske. Ne bih volio iznositi procjene bez uporišta u pouzdanim podacima. Općenito mogu reći samo ovo: u sustavu gdje je privatni i nekomercijalni bazen ogroman, i dobrim dijelom izvan fiskalizacije, siva zona sigurno nije mala. Vezano za neprijavljivanje, moj lakmus-test je jednostavan, možda i neugodan: koliko ste se puta kod rodbine i prijatelja u vikendicama stvarno prijavili? I jeste li ikada platili smještaj a da niste i boravišnu pristojbu?

Hrvatska uz šestotinjak tisuća ležajeva u registriranom smještaju u domaćinstvima ima otprilike još toliko kreveta u vikendicama i stanovima za odmor, je li to i glavni bazen rada na crno u turizmu?

Prema eVisitoru smo lani imali 670 tisuća kreveta u domaćinstvima i 703 tisuće u kućama i stanovima za odmor. Upravo je taj nekomercijalni i najbrže rastao, gotovo 40 posto od 2019. I da, to je najveći bazen potencijalne sive zone. Ali treba biti fer, nekomercijalno ne znači automatski “na crno”. Problem je što se bez digitalnih tragova teško što može dokazati, i iluzija je da se sve može pratiti klasičnim inspekcijskim metodama i po prijavama susjeda. Dobro je ići na model gdje je registracijski broj preduvjet za oglašavanje, a kroz podatke platformi i sustava prijava može se ciljati nadzor prema najrizičnijim slučajevima, umjesto da se lovi igla u plastu sijena.

Hrvatska je neslavna predvodnica na Mediteranu po kapacitetu obiteljskog smještaja u odnosu na hotele, znači li to da je predvodnica i po sivoj ekonomiji?

Ne bih to automatski izjednačavao. Visok udio privatnog smještaja znači veći rizik i veću izloženost, ali tvrdnja da smo prvi po sivoj ekonomiji tražila bi usporedive pokazatelje, a njih kronično nedostaje. Upravo zato EU ide na standardizaciju: registracije, jedinstvena razmjena podataka i usporedivost među zemljama. Kad to profunkcionira, moći ćemo govoriti o razmjerima. Do tada je najpoštenije reći da u Hrvatskoj imamo strukturu koja zahtijeva jaču regulaciju i bolju provedbu, i da značajne sive zone sigurno ima.

Lani je evidentirano 10 tisuća kreveta manje u smještaju u domaćinstvu, a 3600 poreznih obveznika djelomično je ili u potpunosti prešlo s kratkoročnog na dugoročni najam. Je li to zadovoljavajuća dinamika reforme turizma?

Struktura smještaja koju imamo je naša realnost i naš unikatan model turizma. Od privatnog smještaja mnogi imaju koristi, što je dobro, i nije on problem, nego njegov nekontrolirani rast zadnja dva desetljeća. Zato je pozitivan pomak da napokon vidimo lom trenda i djelomičan prijelaz na dugoročni najam, koji nam kronično nedostaje. Ne treba očekivati dramatične promjene, pogotovo ne preko noći – ključno je da rast više ne eskalira. Istovremeno, ostaje činjenica da u nekim većim gradovima privatni kapaciteti nauštrb stanovanja i dalje rastu, što zahtjeva ciljane mjere. I još nešto, uz reforme, i tržište odrađuje svoje. Sve je veća konkurencija među iznajmljivačima, potražnja usporava, više cijene i viši troškovi poslovanja mijenjaju računicu i guraju dio ponude prema pauzi ili prema dugoročnom najmu.

Intervju

„Društvena odgovornost počinje iznutra – kroz način na koji se odnosimo prema ljudima, poslu i zajedničkim vrijednostima“

Nagrada ESG rating

Održivost na papiru i u stvarnosti: Nužan zaokret od forme prema sadržaju

Prvih devet mjeseci 2025. službeno je donijelo tek 1,7 posto više eura od stranih gostiju nego u istom razdoblju 2024., a u trećem tromjesečju i blagi minus od 0,2 posto. Što vam to govori o prošloj, ali i ovogodišnjoj sezoni?

Nominalno idemo prema stagnaciji, ali realno padamo, jer su cijene opet značajno rasle, brže od prihoda. Dosegnuli smo cjenovni plafon, možda i probili. No to ne znači da nismo imali uspješnu turističku godinu, već da će poslovanje biti sve zahtjevnije, i da stari model “više kreveta + više cijene” više ne generira realan rast. U ovoj godini očekujem tvrđe tržište: gosti će biti još osjetljiviji na vrijednost za novac i konkurencija jača. Lani smo imali sjajnu predsezonu zbog dobrog rasporeda praznika – ove godine je nešto manje povoljan.

S druge strane najavljene su nove aviolinije što je veliki plus. Ako stabiliziramo cijene i dignemo vrijednost ponude, sezona će biti solidna, ponoviti 2025. bio bi uspjeh. Pritom ne smijemo zaboraviti da ne rastu samo cijene turističkih usluga već i troškovi poslovanja poduzetnika, pa se dobit sve više brani produktivnošću i boljom organizacijom. Ili se treba zadovoljiti manjom dobiti. Isto, iznenađenja su uvijek moguća, pogotovo u nesigurnim vremenima – sindrom blizine doma nam je često išao na ruku, a mnogim važnim tržištima smo jako blizu.