AI se često prikazuje kao vjesnik prosperitetne i učinkovitije budućnosti, ali strojevi koji pokreću ovu revoluciju ovise o resursu koji je daleko stariji – i daleko sporniji – od podataka ili električne energije: vodi. Kao što je jasno navedeno u nedavno objavljenom Atlasu voda Zaklade Heinrich Böll, brzi rast umjetne inteligencije crpi lokalne rezerve vode diljem svijeta, od sušom pogođenog Čilea do Južne Afrike. Njezin fizički otisak odražava novi oblik kolonijalne ekstrakcije; umjesto srebra i soje, sada rashladna voda održava digitalnu ekonomiju.

Dozvole za crpljenje

Dok se rasprava o potrošnji energije umjetnom inteligencijom usredotočuje na snagu potrebnu za obuku i upravljanje velikim jezičnim modelima, često se zanemaruje ogromna količina vode potrebne za hlađenje podatkovnih centara, da i ne spominjemo vodu koja se rabi u proizvodnji energije i proizvodnji hardvera. ChatGPT je izvrstan primjer. Za obuku GPT-3 bilo je potrebno otprilike 700 tisuća litara vode samo za hlađenje. Studija Greenpeacea procjenjuje da će podatkovni centri trošiti 664 milijarde litara godišnje do 2030., u usporedbi s 239 milijardi litara 2024.

Prednosti umjetne inteligencije koncentrirane su na Globalnom sjeveru, ali njezine troškove zaštite okoliša sve više snosi Globalni jug. Godine 2023. u Urugvaju su izbili masovni prosvjedi zbog predloženog Googleova podatkovnog centra jer je ta zemlja pretrpjela najgoru sušu u posljednjih 70 godina. Kako su rezervoari presušili, vlasti su počele pumpati bočatu vodu iz ušća rijeke Río de la Plata u javne sustave, dajući Googleu dozvole za crpljenje iz preostalih rezervi slatke vode čak i dok su radničke obitelji iskuhavale slankastu vodu iz slavine za piće.

Sličan sukob odvijao se u Čileu, jednoj od zemalja Latinske Amerike koja je najsklonija suši. U okrugu Cerrillos u Santiagu predviđeno je da će Googleov podatkovni centar trošiti 7,6 milijuna litara vode dnevno – otprilike jednako godišnjoj potrošnji cijele zajednice. Aktivisti iz lokalne skupine MOSACAT reagirali su pokretanjem pravne i političke kampanje koja je dovela do preuređenja rashladnog sustava i novog pregleda okoliša.

Ove borbe zajednice naglašavaju poznati obrazac u kojem korporacije i vlade predstavljaju podatkovne centre kao pokretače modernizacije, umanjujući troškove za zaštitu okoliša. U meksičkoj regiji Querétaro, gdje se ruralne i autohtone zajednice već suočavaju s ozbiljnom nestašicom vode, problemi nadilaze prekomjerno crpljenje vode: dizelske emisije iz rezervnih generatora uzrokuju onečišćenje zraka i zagađenje bukom; elektronički otpad uvezen s globalnog sjevera i dalje se gomila; a sve veća potražnja za zemljištem, stanovanjem i električnom energijom povećava troškove i opterećuje lokalnu infrastrukturu.

Regulacija je imala mali utjecaj po pitanju usporavanja ovog širenja ili poboljšavanja ekoloških standarda. Iako Zakon Europske unije o umjetnoj inteligenciji iz 2024. nalaže transparentnost potražnje za energijom i računalne snage, ne kaže ništa o uporabi vode. Čak se i Direktiva o energetskoj učinkovitosti, koja zahtijeva od podatkovnih centara da prijavljuju potrošnju vode, odnosi samo na podatkovne objekte unutar EU-a. Štoviše, izvještavanje nije isto što i reforma: učinkovitost – ograničena tehnologijom i Jevonsovim paradoksom (koji se događa kada veća učinkovitost povećava potražnju za resursom) – prečesto odvlači pozornost od dubljeg pitanja dostatnosti.

Mnoga se gospodarstva u razvoju istodobno natječu za ulaganja u tehnologiju nudeći velikodušne porezne olakšice i ubrzane ekološke dozvole uz minimalan nadzor. Države to obično predstavljaju kao unaprjeđenje suvereniteta podataka, ali velike tehnološke tvrtke (Big Tech) u konačnici imaju moć. Štoviše, suprotno službenim obećanjima, podatkovni centri stvaraju malo radnih mjesta, a strukturne nejednakosti i dalje ometaju rast lokalnih industrija umjetne inteligencije.

Slabe karike

Primjerice, kritike brazilske politike podatkovnih centara naglašavaju njezinu usredotočenost na privlačenje velikih tehnoloških tvrtki, dok zanemaruju pošteno tržišno natjecanje za domaće tvrtke.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Procjene utjecaja na okoliš još su jedna slaba karika. Studije pokazuju da su često nepotpune, netočne ili skrivene od javnog nadzora. U Čileu su regulatori odobrili Googleov projekt unatoč neriješenim pitanjima koja se tiču prava na podzemne vode. U Meksiku su se aktivisti mjesecima borili za pristup dokumentima o uporabi vode, a u Južnoj Africi i Brazilu tvrtke često pregovaraju izravno s nacionalnim ministarstvima, potpuno zaobilazeći lokalne vlasti.

kao posljedica svega toga postavlja se ključno pitanje: tko ima pravo glasa kada digitalni rast ovisi o lokalnim izvorima vode? Poput njezinih prednosti, rizici umjetne inteligencije neravnomjerno su raspoređeni. Za mnoge latinoameričke i afričke zajednice protivljenje podatkovnim centrima nije odbacivanje napretka, već pokušaj da se on redefinira. Njihova obrana rezervi vode predstavlja izazov maštariji o beskonačnoj digitalnoj ekspanziji u svijetu ograničenih resursa.

Problem nije u inovacijama, već u distribuciji. Održivi sustavi hlađenja koji se koriste recikliranom vodom, slanom vodom i kišnicom već postoje, a sustavi temeljeni na zraku i povratu topline mogu dodatno smanjiti potrošnju slatke vode. Ali, tvrtke imaju malo poticaja za usvajanje ovih alternativa kada je voda jeftina, neregulirana i nevidljiva u bilancama. Drugi, dublji problem leži u samoj prirodi umjetne inteligencije: njezino intenzivno računalstvo iziskuje sve veću potrošnju vode. Za rješavanje tih izazova potrebno je uskladiti tehnološke ambicije sa stvarnošću današnje eskalirajuće klimatske i ekološke krize.

Hitni koraci

U suprotnom, nekontrolirani rast umjetne inteligencije riskira pretvaranje regija s nedostatkom vode u zone žrtvovanja. Ovaj zadatak – oblikovanje humane i održive tehnološke budućnosti – pojedinci i zajednice ne mogu postići sami. Politički čelnici moraju poduzeti hitne korake kako bi demokratizirali donošenje odluka, osigurali odgovornost i uskladili tehnološke inovacije s planetarnim granicama.