Maniristička definicija suvremene politike glasi: kaos iz državnog rezona. Hrvatska verzija tu definiciju pervertira na svoj osebujan način: ne vlada kaos iz državnog rezona, nego je samo društvo u priličnom kaosu – ali se ne zna tko je metežnik. Drugim riječima: cui bono? Za čije se dobro sve to događa? Tko bi, primjerice, imao koristi od paljevine Vjesnikova nebodera?
Otpor promjenama
Je li to, dakle, kaos iz državnog rezona? Sve, samo ne to. Pod Plenkovićevim vodstvom HDZ se, možda i neočekivano za domaći politički krajolik, u trećem uzastopnom mandatu profilira kao stranka koja reforme ne shvaća tek kao prigodnu parolu. Modernizacija administracije, fiskalna odgovornost, jačanje pravne države i depolitizacija institucija nisu ovdje dekor u govoru, nego okvir kroz koji vladajući pokušavaju držati smjer. Godina 2025. tako je postavljena kao svojevrsna točka zgušnjavanja tih ambicija: Vlada naglasak stavlja na dizanje životnog standarda – kroz rast plaća, mirovina i socijalnih davanja – ali i na to da gospodarstvo bude dovoljno konkurentno da takve pomake dugoročno izdrži. U paketu dolaze i nove porezne prilagodbe, demografske i sektorske mjere, održavanje financijske stabilnosti te nastavak investicijskog ciklusa koji se, barem na papiru, čini prilično ambiciozan.
Tome pridolazi i stambena politika, uz ulaganja u digitalnu transformaciju, zelenu tranziciju i obrazovanje – tri poluge koje bi trebale definirati razvoj u idućem desetljeću. Posebno je naglašena demografija, vječna hrvatska rana: više potpore obiteljima, stabilniji mirovinski sustav i rast socijalnih naknada traže se kao protuteža dugogodišnjem iseljavanju i starenju stanovništva. A sve to prati i briga za energetsku sigurnost te za otpornost gospodarstva i društva, kao da se želi poručiti da iza dnevne politike postoji i neka dugoročnija konstrukcija na kojoj se ustrajno radi.
Dosadan program, regbi, nikako i nigdje ne računa na zeru kaosa. Dapače, kao metodičku pretpostavku zahtijeva stabilnost – zbog koje su građani, uostalom, većma i glasali za Plenkovića treći put zaredom – e da bi reforme uopće bile moguće i izvedive. Međutim, reforme nailaze na sustavni otpor. Ali, taj otpor nije ideološke naravi.
Politička interpasivnost
U hrvatskom javnom prostoru reforma je desetljećima prisutna kao obećanje, a rijetko ili nikada kao stvarnost. Govori o nesposobnim političarima, ideološkim podjelama ili mentalitetu, no ti čimbenici tek površinski dodiruju problem. Pravi razlog dugotrajne reformne stagnacije je politički jednostavan, ali strukturalno složen: postoje akteri kojima reforme nisu u interesu. To je interesna skupina koja je preživjela tranziciju, transformirala se kroz nju i danas, kroz intraprasivnu, parainstitucionalnu politiku, brani privilegije i status quo.
U Hrvatskoj se politička aktivnost, naime, u pravilu shvaća kao politička interpasivnost. Što to znači? Vrlo jednostavno: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Umjesto da se suočavamo sa sadašnjim trenutkom i njegovim izazovima, mi dopuštamo da prošlost i fikcija preuzmu prostor našeg iskustva. Povijesni konflikti – stvarni ili imaginarni – postali su rituali: proizvode se sami sebi, održavajući privid napetosti, dok stvarni život ostaje nepromijenjen.
U interpasivnom miljeu, sve je repriza, Groundhog Day. Suočeni smo s dramama koje se odigravaju izvan nas, ali mi ih pratimo kao publika – ili kao izvođači koji točno odrađuju svoju ulogu, ne bi li održali status quo. Napetosti i sukobi nisu sredstvo promjene, nego sredstvo potvrde da sustav ostaje nepromijenjen. Djelujemo da spriječimo djelovanje, reagiramo da bi se ništa ne promijenilo. Šarmantno i tragično u isto vrijeme je da takav status quo odgovara i građanima. Želja za promjenom postoji, ali samo u načinu da sve ostane isto – da se promijeni ne sustav, nego naš mali kutak u njemu. Život se svodi na rutinu, na naviku: život je još samo ružan porok. Privatne promjene se osjećaju nužnima, društvene promjene ne. Interpasivnost je ovdje gotovo instinktivna: svijet se promatra, reagira se ritualima i komentiranjem, a stvarno se ništa ne mijenja.
U toj dinamici sve političko i društveno djelovanje postaje ceremonija. Kao u Lampedusinu “Il Gattopardu”, sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto. “Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi.”, kaže Tancredi. U toj frazi leži srž hrvatske interpasivnosti: aktivnost ne vodi promjeni, nego očuvanju. “Underground overlords”, elita koja je egzistencijalno zainteresirana za očuvanje privilegija i paraliziranje bilo kakve promjene nikako nije formalna organizacija, nema manifest, program ni ideologiju. To je neformalna koalicija moći koja se oblikovala u kasnim godinama socijalizma, preuzela ključne resurse u ranoj tranziciji i zatim učvrstila pozicije kroz privatizaciju, kontrolu javnih poduzeća, posredne ili izravne utjecaje u medijima te segmentima obavještajnog i sigurnosnog aparata. Hrvatska je dobila institucije, ali je njihov stvarni sadržaj ostao nedovršen: forma je bila nova, ali logika djelovanja ostala je stara, prilagođena interesima onih koji su iz kaosa ranih devedesetih izašli kao pobjednici.
Reforme u takvom sustavu nisu neprovedive zato što su prekomplicirane, nego zato što bi bile opasne. Njihovo provođenje bi razgradilo upravo onu mrežu koja je izgradila paralelni sustav vladanja – sustav koji ne djeluje kroz transparentne procese, nego kroz kadrovske utjecaje, kontrolirane pristupe resursima, selektivnu upotrebu pravosuđa i stalnu manipulaciju javnim narativima. Hrvatska je tako dobila dvostruku strukturu: formalnu državu koja postoji na papiru i neformalnu strukturu koja u mnogočemu upravlja praksom. Mehanizmi kojima se reforme blokiraju nisu dramatični, već tihi i precizni. Postoje tihi mehanizami neutralizacije reformi.
Bez skandala i spektakla
Reforme se ne zaustavljaju spektakularnim vetoima ili javnim skandalima. One se guše polako i precizno, kroz pet mehanizama koji su se tijekom tri desetljeća usavršili do razine umjetnosti:
(a) Kadrovi sve rješavaju, učio je drug Koba! Na ključne pozicije dolaze ljudi koji “duguju” – lojalnošću, poslušnošću ili kompromitirajućim dosjeima. Kadrovska vertikala tako postaje kanal kontrole, a ne profesionalizma.
(b) Kontrolom medijske agende. Javni prostor se preplavljuje pseudokonfliktima, dnevnim dramama i ideološkim farsama. Strukturni problemi nikada ne dolaze na dnevni red; dopušteni su samo incidenti i spektakl.
(c) Stranačkim inženjerstvom. Umjetno stvaranje i financiranje stranaka, kontrola leadershipa, promocija kompromitiranih ili politički neozbiljnih figura – sve kako bi se spriječilo pojavljivanje stvarno neovisnog i opasnog političkog aktera.
(d) Inhibicijom pravosuđa. Pravni sustav se koristi kao instrument sporosti i selektivne neodlučnosti. Istrage traju godinama, optužnice se gube, presude su rijetkost. Bez funkcionalne pravne države nema ni tržišne konkurencije ni reforme.
(e) Fragmentacijom i paralizom javnosti. Umjetno održavani identitetski sukobi (crveni protiv crnih, “naši” protiv “njihovih”, ustaše protiv partizana) služe kao dimna zavjesa i psihološka blokada. Društvo troši energiju na ritualizirane sukobe umjesto na zahtjeve za stvarnim promjenama.
Ideologija je scenski rekvizit
Dakle, ti akteri nisu jednog svjetonazora niti jedne boje. Oni se mogu deklarirati kao lijevi ili desni, domoljubi ili eurofili, modernizatori ili tradicionalisti – svejedno je. Ideologija je tek scenski rekvizit koji se koristi po potrebi u društvenopolitičkoj farsi. Njihovo jedino jedinstveno polazište jest zgoljni interes: da institucije ostanu dovoljno slabe da se njima može upravljati neformalno, da konkurencija ostane ograničena, da pravosuđe ostane inhibirano, a medijski prostor kontroliran ili kaotičan. U tom smislu Hrvatska ne živi u stanju bez reforme, nego u stanju permanentne najave reforme. Najave se ponavljaju, strategije pišu, akcijski planovi predstavljaju, ali provedba ostaje odsutna. Time se stvara konstanta: reforma je uvijek tema, ali nikada događaj. To je tipičan simptom blokirane tranzicije – stanje u kojem se glasno govori o promjeni kako bi se spriječilo da se ona zaista dogodi.
Tko, dakle, koči reforme? Koči ih strukturirana, iako neformalna elita koja je nastala iz ranog tranzicijskog kaosa i koju bi stvarno funkcionirajuća država lišila monopola nad resursima i procesima odlučivanja. Nije to ni ljevica ni desnica, unatoč njihovom ritualnom perpetuiranju vlasti održavanjem lažnog pratemeljnog konflikta crvenih i crnih. To je skup interesa koji djeluje iznad tih simbola i koristi ih kao alate. Ogroman problem Hrvatske odatle leži u dubokom antagonizmu između privilegiranih i isključenih. Oni koji su društveno bogatstvo prisvojili mahom na nezakonit način i dalje kontroliraju institucije, dok su društveno marginaliziran građani pasivizirani i nesposobni artikulirati stvarni interes u procesu odlučivanja. Taj antagonizam nije samo ekonomski; on je politički i socijalni, i definira cjelokupnu dinamiku države.
Politička scena je, formalno gledano, bipolarna, ali ta je bipolarnost prividna. Sukobi između političkih blokova često su replika historijskih antagonizama – projekcija nepostojećih ideoloških sukoba – dok se stvarni interesni mehanizmi održavaju izvan dosega građana. Takav privid demokracije stvara iluziju izbora, a građani su primorani tražiti “treći put” – izlaz koji je u praksi nemoguć jer ne demontira stvarne strukture moći. Konzekvenca je travestija političkog sustava znanog kao “two-and-a-half party system”; to je tip stranačkog sustava u kojem postoje dvije velike, dominantne stranke, ali uz njih djeluje i treća, manja stranka koja je dovoljno jaka da često postane ključni koalicijski partner. U nas se travestija toga sustava nahodi u artificijelnosti treće stranke, koja je redovito parapolitička: prigodno osnovana aglutinacija disparatnih političkih ideala, motiva, interesa, s jedinom svrhom da uzurpira politički prostor neke izvorne alternative. Jednom su pokrovitelji takvih fenomena pripadnici opisane elite, drugi put je – što je naročito skaredno i ponižavajuće – riječ o stranim franšizama.
U takvom miljeu nastaju politički projekti koji se deklarativno pozicioniraju kao reformistički, ali u stvarnosti služe kao osigurači protiv stvarnih promjena. Oni djeluju kao tampon između javnog zahtjeva za promjenom i otpora postojećih elita. Njihova misija nije otvaranje društva, nego održavanje statusa quo: kontrola nad ključnim institucijama i simulacija demokratske dinamike. Privid promjene ujedno blokira istinsku liberalnu demokraciju. Reforma se dekontekstualizira do šiboleta: ritmično ponavljanje riječi “reforma” postaje ritual, a ne proces. Svaka inicijativa koja bi mogla ugroziti postojeće interese odmah se neutralizira, bilo kroz medijski spektakl, financijsku potporu, parapolitičku travestiju ili institucionalnu koordinaciju.
U takvoj stvarnosti politički akti često ne služe građanima, nego zaštiti elita. Pseudoreformističke inicijative djeluju poput mosta između prividnog i stvarnog: formalno spajaju, suštinski razdvajaju. One su generator krize jer stvaraju kaos, podižu napetost, ali ne adresiraju temeljne probleme hrvatskoga društva.
Privid reforme
Drugim riječima, politički metež nije rezultat ideoloških nesuglasica, nego racionalne kontrole nad procesom promjene. Privid reforme omogućuje eliti da pokaže inicijativu, dok u stvarnosti sprječava svaku istinsku depolitizaciju i transformaciju društva. Građani dobivaju osjećaj da se nešto događa, ali sustav ostaje inertan, privilegije netaknute, a demokracija simulirana.
Hrvatska 2025. stoga se nalazi u stanju iznuđene napetosti: između deklarativne reforme i pasivno-sabotažnog sustava interesa. Ta dinamika reproducira interpasivnost, simulira demokraciju i perpetuira kontrolirani kaos, dok temeljne transformacije države ostaju nedovršene. Sve dok ta mreža ostane netaknuta, Hrvatska će nastaviti živjeti u paradoksu: zemlji u kojoj se o reformama najviše govori upravo zato što ih se najmanje želi provesti. Institucionalna modernizacija ostat će stalna najava, politička retorika i društvena čežnja – ali nikada dovršeni projekt.
