Američka sveučilišta prolaze kroz ozbiljnu krizu. Ona je ekonomska, politička, ideološka, a dobrim dijelom i kriza povjerenja. Gotovo da nema aktera u američkom društvu koji zbog ovog ili onog razloga nije bacio kamen kritike u smjeru američkih fakulteta, i to s dobrim razlogom. U žestoko podijeljenoj zemlji, mediji s ljevice i desnice uglavnom ističu političke i ideološke razloge što je sa sveučilištima pošlo po zlu, no čini se da bi pravi problemi za visoko obrazovanje u SAD-u mogli biti mnogo dublji i dobrim dijelom neideološki.
Mladim se Amerikancima, prije svega, naprosto manje isplati studirati nego što im se ranije isplatilo, financijski i na svaki drugi način.To vrlo pokazuju i brojke. Broj studenata koji pohađaju američka sveučilišta pada od 2010. godine, nakon što je od 1970-ih stalno rastao. Konkretno, 2010. je bilo 18 milijuna studenata u SAD-u, dok ih je 2021. bilo 15,4 milijuna (radi se o najrecentnijim sveobuhvatnim podacima koje je objavila američka vlada). To znači ozbiljan pad broja studenata, 15 posto u samo desetak godina.
O čemu se radi? Nekada su američka sveučilišta bila pojam, ulaznica za svijet visokoplaćenih zanimanja, predstavljala su poveznicu prema privatnom sektoru i najboljim kompanijama.
No, s time je došlo do znatnog povećanja cijene studiranja pa studenti i njihove obitelji već desetljećima uzimaju velike kredite kako bi mogli upisati ta sveučilišta. A jednom kada ih završe, dotadašnji studenti shvate da njihove diplome na tržištu ne vrijede dovoljno ni kako bi otplatili te kredite. Taj je vrtlog razloga, kao i još neki faktori, usmjerio Amerikance prema nekim drugim rješenjima, umjesto fakulteta. Visoko obrazovanje naprosto nije više toliko privlačno. U podijeljenoj zemlji važan je i politički, odnosno ideološki aspekt studiranja. Magazin The Atlantic u tekstu iz 2024. to je dobro opisao: “Praktički je svatko u Americi ljutit na visoko školstvo. Kongres je ljutit. Ljute su vlade saveznih država. Donatori su ljutiti. Roditelji su ljutiti jer su fakulteti toliko skupi, a studenti jer ne dobiju ono što su platili”.
Istraživanja potpuno potvrđuju te dojmove novinara ovog magazina. Prema istraživanju Gallupa, objavljenom 2024., samo 36 posto Amerikanaca reklo je da ima znatno povjerenje u sustav visokog školstva, dok je samo desetak godina ranije, 2015., to isto govorilo 57 posto ispitnika. Pad u samo jednom desetljeću s gotovo tri petine na tek nešto više od trećine ljudi koji vjeruju obrazovnom sustavu govori mnogo sam po sebi. Štoviše, danas se Amerikanci dijele na tri približno jednako velike kategorije – 36 posto njih ima znatno povjerenje u visoko školstvo, 32 posto ih ima određeno povjerenje, a također 32 posto uopće nema povjerenje u sveučilišni sustav.
Kao i mnoga druga područja, američki su fakulteti postali dio kulturnog rata između ljevice i desnice koja svaka na svoj način promatra glavne probleme na američkim fakultetima. Za konzervativce, sveučilišta su hiperpolitizirana mjesta na kojima se studentitma gotovo “pere mozak” ljevičarskom ideologijom, a s druge su strane potpuno neprijateljski raspoložena prema čak i umjerenim centristima, a kamoli desničarima. Upravo je to i bio razlog zbog kojeg je toliko brzo rasla politička organizacija ubijenog aktivista Charlieja Kirka “Turning Point USA” kojoj je cilj bio predstavljati konzervativne studente na američkim sveučilištima, pa je ona funkcionirala kao neka vrsta pokreta otpora prema “dominantnoj ljevičarskoj dogmi”. I sam je Kirk na kraju tragično ubijen tijekom debate s neistomišljenicima na fakultetu u državi Utah.
S druge strane, za ljevicu je izravni napad trenutačne administracije Donalda Trumpa na sveučilišta pokazatelj da je iliberalna desnica ta koja želi potpuno skršiti neovisnost sveučilišta. Otpor prema Trumpu udahnuo je malo života u sveučilišta koja se inače nalaze u krizi. Ta se dva ideološka postulata kao klatno njišu čas ulijevo, čas udesno, pa tako i ljevica i desnica stalno osjećaju da su u pravu, i da imaju dovoljno argumenata na svojoj strani. Možda i glavni argument u korist konzervativnih kritičara obrazovnog sustava jest zapanjujući ideološki disbalans između ljevice i desnice. Studentske novine Harvard Crimson 2023. su provele istraživanje među profesorima koje je pokazalo da na Harvardu radi 77 posto liberala i samo 3 posto konzervativaca, dok se petina profesora izražavaju kao centristi, odnosno “umjerenjaci” kako se ta pozicija naziva u SAD-u.
Taj disbalans, gdje na svakog konzervativnog profesora na Harvardu dolazi 26 liberala, vrlo dobro pokazuje što desnicu smeta u tom pogledu. Konzervativci također tvrde da fakulteti podučavaju većinu predmeta s eksplicitnih i implicitnih ljevičarskih perspektiva, te da su prosvjedi iz 2024. i 2025. na kojima su studenti tražili kraj rata u Gazi na kampusima američkih fakulteta zapravo bili dio rastućeg antisemitizma na sveučilištima. Također su se konzervativci okomili na urede za promicanje raznolikosti na fakultetu koji su u SAD-u poznati pod kraticom DEI (“Diversity, equity, inclusion”) čija je uloga zaštita manjinskih skupina, ali su po kritičarima postali glavna metoda diskriminacije većinskog stanovništva i promoviranja radikalnih ideologija.
No, tada se u siječnju 2025. na vlast vratio Trump, i pokazao da je ozbiljno shvatio te konzervativce i odlučio ispuniti im sve želje – obračunat će se sa svim ili gotovo svim problemima koji ih muče u visokom školstvu. Naredio je zatvaranje tih DEI ureda, naredio je obračun sveučilišta s antisemitizmom, ukinuo je vize nekim studentima iz inozemstva te fakultetima redovito prijeti da će im uskratiti milijune dolara koje im država plaća iz proračuna. U listopadu je sveučilištima dao ponudu – isplatit ću vam sav novac kao i dosad ako ćete promovirati ideje koje su dosad bile zapostavljene na sveučilištima, što u praksi vrlo jasno znači konzervativne ideje. Za američke konzervativce, Trump tek ispravlja višedesetljetne nepravde, dok za liberale, njegovi potezi predstavljaju najsnažniji koordinirani politički napad na neovisnost sveučilišta u modernoj američkoj povijesti.
Pa je li istina negdje u sredini? Kada o temi govore stručnjaci, ispada da ona ne samo da nije u sredini između ljevice i desnice, već je dobrim dijelom izvan politike. Naime, za krizu sveučilišta odgovorni su brojni drugi faktori koji su mnogo više bili povezani s time kako se sveučilišta nisu uspjela, a možda ni pokušala, prilagoditi na tehnološke i društvene promjene oko njih. Zbog toga je danas model “Fakultet za sve” većinom krahirao. Taj je model u 1960-ima uspostavljen u SAD-u kada se počelo podrazumijevati da će većina maturanata upisati fakultete. Model je funkcionirao do otprilike 2011. dokad se broj studenata u SAD-u učetverostručio. No, s vremenom su se pojavile pukotine u sustavu koje su ga na kraju i srušile, kako je to opisao prošle godine u svojoj priči Wall Street Journal (WSJ). Upravljanje fakultetima bilo je stvoreno za analognu eru, i nije se dobro snašlo usred digitalne revolucije.
Studenti su sve češće počeli upisivati informatičke i inženjerske studije jer su procijenili da će im ta zanimanja biti lukrativnija, što je dovelo do pada interesa za studijima engleskog ili povijesti. No, čelnici fakulteta koji su htjeli uvrštavanje upravo tih tehnoloških, sada popularnih smjerova, naišli su na veliki otpor unutar sveučilišta. Zato su odustali od transformacije. Usto su profesori dolazili u redovno zvanje zbog kvalitete istraživanja, dok su im predavanja bivala sve manje važna. Zatim su profesori ispregovarali pozicije u kojima će imati sve manju predavačku normu, koju su zatim popunjavali različiti vanjski suradnici fakulteta. Zanimljivo, danas takvi profesori izvan redovnog zvanja čine čak tri četvrtine svih zaposlenika na američkim fakultetima, dok su prije 50 godina bili samo četvrtina.
No, kako to obično biva, cijeli je sustav proizvodio i daljnje neželjene posljedice, kako nastavlja WSJ. Ti profesori izvan redovitog zvanja, zaposleni na kratkoročnijim ugovorima, ovisili su zapravo o dobrim ocjenama studenata (koji opisuju i ocjenjuju rad profesora). Sasvim očekivano, ti profesori su od studenata zbog toga tražili sve manje, i sve je više studenata dobivalo petice (ili “A” u američkom sustavu). No, peticama unatoč, četvrtina onih koji su diplomirali na fakultetima ne posjeduju osnovnu razinu vještina u matematici, a petina njih nema ih ni u čitanju i pisanju.
No, sve to vrijeme znatno je rastao trošak studiranja. U realnom iznosu (dakle, uz uračunatu inflaciju) između 1980. i 2020. trošak četverogodišnjeg studija porastao je za 180 posto. Nadalje, među američkim je studentima postalo rašireno varanje na ispitima i tijekom zadataka. Pojava sve većeg broja onih koji su diplomirali, a koji pritom imaju sve slabije vještine, dovela je do inflacije diploma, a usto su se brojne obitelji opteretile velikim dugovima koje moraju otplaćivati godinama. Nije čudno da raste broj onih koji misle da im se više ne isplati studirati.
Prije samo desetak godina, 2016. je 70 posto maturanata išlo na fakultet, dok je taj udio sada pao na 62 posto. Očito je gotovo svima u lancu palo povjerenje u fakultete koji su financijski i na druge načine sve manje isplativi. To su shvatili i poslodavci pa tako raste broj kompanija koje, prilikom objavljivanja natječaja za posao, više ne traže završeni fakultet. Umjesto toga, fokusiraju se na određene vještine i znanja koje bi osoba trebala imati. Tvrtka Intelligent provela je 2024. anketu među 800 poslodavaca, i njih čak 45 posto reklo je da više neće tražiti završen stupanj bakalaureata (odnosno, više stručnje spreme, prema hrvatskoj terminologiji). Čak 80 posto poslodavaca veći naglasak stavlja na iskustvo od formalnog obrazovanja, a dvije trećine njih testira kandidate, kako bi procijenili njihovo znanje i vještine. Sve to pokazuje razmjere krize sveučilišta, ali i kako su slabo ona reagirala na tu krizu.
