Tko je bio gore, sada je dole. Ovom parafrazom Gundulićeva stiha mogli bismo opisati događaje koji su se dogodili na geoenergetskom tržištu u dijelu Europe u kojemu je smještena Hrvatska. Naime, dok je prije agresije na Ukrajinu važno energetsko čvorište, kroz koje su prolazili ključni plinovodi i naftovodi, bila Mađarska, nakon početaka ratnih operacija, ali i 19 valova zapadnih sankcija Rusiji, nametnutih kako bi se financijski usporio ruski ratni stroj, tu je ulogu preuzela Hrvatska i njena infrastruktura.

Kako niti jedna zemlja u energetskom infrastrukturnom smislu nije otok, ta će se činjenica krizom oko sankcioniranog vlasništva Naftne industrije Srbije (NIS) dodatno nastaviti, čak i pod pretpostavkom (u vrijeme pisanja ovog teksta odvijaju se ključni sastanci u tome smjeru) ulaska Mol Grupe, iako iz Mola odbijaju komentirati spekulacije na tržištu, u njenu vlasničku strukturu, kako bi se vlasništvo Gazproma spustilo ispod 50 posto, što bi moglo dovesti do popuštanja sankcija.

Jer, iako je Viktor Orban prije nekoliko dana trijumfalno iz Washingtona donio produženje izuzeća od sankcija na uvoz ruskih energenata, ostaje nepobitna činjenica kako se tako uvezeni energenti ne smiju izvoziti u treće zemlje, čak niti pretvoreni u druge proizvode. Vjerojatni je to motiv trenja na relaciji Jadranski naftovod (Janaf) – Budimpešta, što je počelo dobivati obrise epiloga, u dogovoru oko daljnjih koraka koji imaju dovesti do novog ugovora. Od iznimne je to važnosti za Janaf, kojem su upravo zbog tih izazova, u prvih devet mjeseci sniženi prihodi.

Spojene posude

Spojene posude susjednih energetskih tržišta dokazuje još jedna nezaobilazna točka hrvatske energetike, a to je dakako Ina, koja je pod povećalo javnosti ovih dana došla baš zbog vrlo izgledne mogućnosti ulaska Mola u vlasništvo NIS-a. Nije potrebno biti energetski analitičar, a imati mišljenje dioničarima i upravljačkim pravima u Ini. Ta je tema pod stalnom hipotekom dva arbitražna procesa koje je Hrvatska vodila s Molom (i izgubila), ali i razmimoilaženja stručne javnosti oko nekih poslovnih odluka i njihovih provedbi unutar same kompanije.

Međutim, javni prostor ne bi trebalo opterećivati poluistinama ili navijačkim izjavama koje je vrlo lagano označiti kao netočne. Ovih smo dana, tako, u hrvatskim medijima, ali i u izjavama pojedinaca za medije susjednih država, čuli kako je Ina svedena na ostatke naftne kompanije, kako su njene benzinske postaje neprofitabilne, kako rafinerija u Rijeci ne radi te njena modernizacija stoji već petnaestak godina, kako u kompaniji nema dovoljno stručnosti za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika i kako je kompanija zauvijek izgubljena.

Pravo je stanje bitno drugačije. Ina je u prošloj godini ostvarila četiri milijarde eura prihoda i imala dobit prije oporezivanja od 469 milijuna eura, a podaci za prva tri kvartala ove godine pokazuju dobit od 141 milijuna eura. Kompanija je, dakle, vrlo daleko od ostataka kompanije, nego se pokazuje kao stožerna hrvatska energetska kompanija.

Kompanija je ostala vertikalno integrirana, u čemu je maloprodaja vrlo važan dio, a što se može jasno iščitati iz poslovnih rezultata. Tako Inina maloprodaja sudjeluje u ukupnim prihodima protekle godine s 30 posto, a to je u prvih devet mjeseci ove godine raslo za dodatnih 16 posto. Koncept Fresh Cornera Ini je donio poziciju trendovskog vodstva na tržištu i značajno povećanje profitabilnosti.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Otpornija nego prije

Izazovi rafinerijskog poslovanja postoje na gotovo svim tržištima u Europi, mnoge rafinerije su se proteklih desetljeća gasile ili smanjivale svoje volumene prerade. Ali, zabrinutost za hrvatsku energetsku sigurnost ne bi trebala rezultirati neistinitim tezama o tome kako rafinerijski posao u Rijeci stoji. Službeni podaci govore kako je Rijeka, primjerice u ovoj godini, radila konstantno, preradivši tri milijuna tona nafte uz profitabilno poslovanje. Pristup mediteranskom tržištu čini je vrlo važnom točkom za cijelu grupu. Stoga je modernizacija rafinerije bila strateški projekt, a njen završetak se očekuje uskoro. Dapače, “upućeni” analitičari, čini se, ne prate medijske napise. Iz otvorenih se izvora moglo saznati kako je modernizacija u fazi ispitivanja novoizgrađenog kompleksa koji će, kada bude u punom pogonu, značajno smanjiti potrebu za uvozom dizela.

Istraživanje nafte i plina i dalje kompaniji donosi preko polovine prihoda, a vrlo često se pokreću novi projekti i ulaganja. U izvješćima o poslovanju vidljivo je kako je Ina u ovaj sektor u pet godina uložila više od 450 milijuna eura. I ne samo to, čini se kako u Ininom portfelju osim nafte i plina ima sve više obnovljive energije, pa i zelenog vodika i geotermalne energije. Svi ti projekti dokazuju kako je relevantna stručnost i dalje vrlo zastupljena u ovoj kompaniji.

Na kraju, ako promotrimo sva ova velika ulaganja u Hrvatsku, korist koju kroz njih kompanija donosi svojim dioničarima, poglavito Republici Hrvatskoj kao veliki porezni obveznik, veliki poslodavac, a ne treba zaboraviti niti kontinuiranu isplatu dividende, možemo sigurno zaključiti kako Inu i njenu korist za društvo nitko nije odnio u Budimpeštu, kako su nas od 2000. godine, kada je počelo prodavanje njenih dionica strateškom partneru, kontinuirano uvjeravali “upućeni” (su)autori studija i energetski analitičari. Štoviše, kompanija se čini puno otpornija nego li je bila tada.