Usred sve većih geopolitičkih napetosti, pritisak da se poštuju klimatske obveze sve više dolazi sa sudova. Ranije ove godine, i Međunarodni sud pravde (ICJ) i Međuamerički sud za ljudska prava (IACtHR) izdali su značajna savjetodavna mišljenja u kojima potvrđuju da se zemlje moraju pozabaviti klimatskim promjenama i da, ako to ne učine, to može imati ozbiljne pravne posljedice.

Ova obnovljena pravna jasnoća dolazi u ključnom trenutku. Prošla godina bila je najtoplija u povijesti mjerenja, s globalnim prosječnim temperaturama većim od 1,5 °C iznad predindustrijskih razina, no jaz između hitnosti klimatske prijetnje i odgovora politike i dalje se produbljuje.

U nedostatku političke volje, pravni sustav postao je ključni pokretač napretka u području borbe protiv klimatskih promjena. Kako se približavala Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Brazilu (COP30), postavljeni su temelji za snažnije, pravednije i odgovornije klimatske mjere. Sada je zadatak na vladama da prilagode svoje politike u skladu s međunarodnim pravom i potrebama zaštite okoliša.

Najneposrednija posljedica mišljenja Međunarodnog suda pravde i Međuameričkog suda za ljudska prava jest da nacionalni planovi za borbu protiv klimatskih promjena – poznati kao nacionalno utvrđeni doprinosi (NDC) – moraju odražavati “najveću moguću ambiciju” i biti u skladu s ciljem Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015. o ograničavanju globalnog zatopljenja na 1,5° Celzijevih stupnjeva.

Alarmantni porast

Alarmantno je da će od 2024. globalne temperature porasti i do 3,1°C do kraja stoljeća. Nakon rujanskog roka za nove nacionalno utvrđene doprinose, samo polovica emisija stakleničkih plinova (GHG) obuhvaćena je ažuriranim klimatskim obvezama, od kojih većina nije u skladu sa znanstveno utemeljenim ciljevima.

Međutim, odluke Međunarodnog suda pravde i Međuameričkog suda za ljudska prava pružaju neki razlog za nadu. Na COP30 pregovarači i predstavnici civilnog društva mogu se zalagati za ambiciozne mjere jer se nepoštivanje temperaturnih ciljeva Pariškog sporazuma može osporiti ne samo na diplomatskim forumima, već i na sudovima.

Brzo postupno ukidanje ugljena, nafte i plina i dalje je ključno za učinkovito djelovanje u području klime. No, unatoč takozvanom “konsenzusu UAE” o odmaku od fosilnih goriva, mnoge zemlje i dalje ometaju napredak. I ovdje Međunarodni sud pravde pregovaračima pruža nove alate, izričito priznajući da vlade mogu biti odgovorne za neuspjeh u smanjenju emisija stakleničkih plinova, uključujući proizvodnju, potrošnju, istraživanje i subvencioniranje fosilnih goriva.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Međunarodni klimatski režim mora se razvijati kako bi odražavao te promjenjive pravne stvarnosti. To nalaže stvaranje snažnijih mehanizama usklađenosti koji osiguravaju da zemlje ispune svoje ciljeve i obveze u pogledu financiranja borbe protiv klimatskih promjena.

Pravni pomak posebno je vidljiv u financiranju borbe protiv klimatskih promjena. Desetljećima su razvijene zemlje financiranje prilagodbe klimatskim promjenama te gubitke i štetu tretirale kao diskrecijsko. Slijedom toga, unatoč uspostavi Fonda za odgovor na gubitke i štetu na COP28, doprinosi su i dalje daleko ispod potrebnih.

Smjer daljnjeg djelovanja je jasan. Mišljenje Međunarodnog suda pravde potvrđuje da bogate zemlje imaju pravno obvezujuću dužnost podržati napore za ublažavanje, prilagodbu i gubitak i štetu diljem zemalja u razvoju. Da bi se ispunile ove obveze, najmanje 1,3 bilijuna dolara mora se mobilizirati godišnje do 2035., s namjenskim pričuvama za gubitke i štetu. Ključno je da privatni sektor nije oslobođen odgovornosti. Međunarodni sud pravde, Međuamerički sud za ljudska prava i Međunarodni sud za pravo mora priznali su da vlade moraju regulirati korporacije gdje je to potrebno za zaštitu okoliša, zaštitu klimatskog sustava i poštivanje ljudskih prava.

Istodobno, korporativna odgovornost razvija se na domaćim sudovima. U povijesnoj odluci, njemački Viši regionalni sud u gradu Hammu presudio je da se veliki zagađivači u načelu mogu smatrati odgovornima za utjecaje povezane s klimom. Slučaj, koji je pokrenuo peruanski poljoprivrednik Saúl Luciano Lliuya, pokazuje da pojedinci na prvoj liniji klimatske krize mogu prisiliti zagađivače da plate pravičan udio.

(Ne)povratna šteta

Ali parnica sama po sebi ne može donijeti pravdu u velikim razmjerima. Vlade moraju uspostaviti jasne pravne okvire kako bi glavni emiteri bili u potpunosti odgovorni za svoju ulogu u pokretanju klimatske krize prije nego što šteta postane nepovratna. Mehanizmi kao što su obvezne rezerve, pravila o objavljivanju, sheme osiguranja i kompenzacijski fondovi mogu pomoći u internalizaciji rizika odgovornosti i ugradnji odgovornosti u sustav, umjesto da to prepuštaju dobroj volji ili sudovima.

Takve mjere dobivaju sve veći zamah. U zemljama poput Filipina i Pakistana, kao i u američkim državama poput Vermonta i New Yorka, zakonodavci unaprjeđuju zakone “zagađivač plaća”. Zanimljivo je da se klimatske tužbe, od autohtonih skupina u Kanadi do poljoprivrednika u Koreji, već pozivaju na obrazloženje Međunarodnog suda pravde, a brazilski sud ga je izričito citirao kada je naredio prestanak rada fosilnog projekta.

Umjesto da čekaju sljedeću sudsku odluku, vlade bi sada trebale poduzeti korake za održavanje vladavine prava i preuzeti odgovornost za suočavanje s klimatskom krizom. To znači zacrtavanje vjerodostojnog puta prema drastičnom smanjenju emisija, ubrzavanje postupnog ukidanja fosilnih goriva i osiguravanje da je financiranje borbe protiv klimatskih promjena učinkovito, pravedno i svrsishodno. Na konferenciji COP30, međunarodni tvorci politika trebali bi iskoristiti trenutačni pravni zamah i predložiti globalni namet na dobit od fosilnih goriva i sektore s visokim emisijama, uključujući brodarstvo i zrakoplovstvo, kako bi se osiguralo održivo financiranje Fonda za prilagodbu i Fonda za gubitke i štetu.

Desetljeće nakon Pariškog sporazuma, svijet si više ne može priuštiti polovične mjere. Vanuatu je već najavio planove za provođenje nove rezolucije UN-a čiji je cilj provođenje mišljenja Međunarodnog suda pravde u konkretne političke mjere. Podržavanjem ove inicijative i odlučnim djelovanjem sada, tvorci politika mogu izgraditi globalni klimatski režim koji može pružiti stvarna rješenja brzinom i razmjerima koje nalaže ova kriza.

* Koautorica članka je Laura Schäfer, voditeljica Odjela za međunarodnu klimatsku politiku u NVO-u Germanwatch

© Project Syndicate, 2025.