U Saboru, simboličkoj i stvarnoj lokaciji hrvatske državnosti, gdje se odvija gotovo dnevna debata o sadašnjosti i budućnosti, povijesni zločin Jasenovca, kroz okrugli stol kojemu je cilj bio ideološki a ne kako je navedeno, znanstveni.

Teška vremena

U ovim EU državama ljudi jedva spajaju kraj s krajem, evo kako stoji Hrvatska

Cilj je bio kroz šokantno manipulativne primjere na rubu apsurda, na rubu nemoćnog smijeha, potpuno umanjivanje ustaških zločina sve do potpune, maksimalne trivijalizacije Jasenovca.

Ukratko, sudionici su konstatirali da je broj žrtava u Jasenovcu bio beznačajno malen, “ma niti Srebrenica”, ukratko, nevrijedan spomena, a život u Jasenovcu kao skoro poželjan, pun razbibrige i dokolice, pa tako spominju nogomet, sviranje gitare, obrazovanje kroz rad, visoke higijenske standarde kojima se posjetioci dive.

Sami ustaše nisu tako opisivali Jasenovac, nego su itekako znali da je bilo mjesto masovnih likvidacija Srba i Židova, no oni su opravdali takav Jasenovac.

No, sadašnji revizionisti, sudionici okruglog stola, negiraju zločin, usred Sabora.

Time što se taj okrugli stol, održao u Saboru, pa se i na youtube kanalu, na samoj snimci oglašava u gornjem desnom uglu kao “Hrvatski Sabor”, logor Jasenovac prošao je svoju institucionalnu normalizaciju. Pređen je prag. Prekršeno je nepisano pravilo, ono što je Hegel zvao običajnost, što se razumije kao samorazumljivi spoj zakona i morala.

Također, Sabor je bio i mjesto gdje je najavljeno da će za istraživanje Jasenovca u duhu ovog okruglog stola, tri donatora dati po milijun eura ili dolara, a među njima i Branko Roglić, osnivač i vlasnik Orbico grupe.

Generalno, svi zamjećujemo, Europa grabi ne samo prema desnom populizmu i normalizaciji postupaka i narativa koji se donedavno nisu mogli niti zamisliti, nego u dijelovima prema desnom ekstremizmu. Dakako da je Drugi svjetski rat bio toliko davno, da je taj nekadašnji veliki događaj, naprosto – prošlost. Tako, sigurno “NDH”, “ustaše”, “Hitler”, “holokaust” ne znače isto suvremenicima tih događaja koji uglavnom više nisu živi i onima koji sve to nisu doživjeli. Ali, iz tog vremena svi smo naslijedili ideologije i sustave vrijednosti, sada izmijenjene novim iskustvima. Dakle, okrugli stolu Saboru bio je pitanje skretanja ideološkog narativa od osude prema prihvaćanju ideologije ustaštva.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Moguće je čak neka vrst reprekusije iz EU-a. Okvirna odluka 2008/913/PUP obvezuje države članice EU-a da kriminaliziraju određene oblike rasističkog i ksenofobičnog izražavanja, uključujući poricanje ili umanjivanje genocida ili zločina protiv čovječnosti.

Evo kratkog pregleda po nekim državama oko rasta krajnje desnice, među kojima su političke snage kojima se inspiriraju stranke Domino i Suverenisti, organizatori okruglog stola u Jasenovcu u Saboru.

Njemačka

U Njemačkoj je najjača stranka Alternativa za Njemačku, koja je u ograncima, u tri savezne države u istočnoj Njemačkoj, Tiringiji, Saskoj i Saskoj-Anhalt, klasificirana kao ekstremno desna, prema podacima Verfassungsschutz-a., agencije njemačke obavještajene službe. Zbog destruktivne nacističke prošlosti koja je zahtijevala osobite, kompleksne okolnosti da bi se, nakon Drugog svjetskog rata, nekoliko saveznih država uopće moglo ujediniti u Zapadnu Njemačku te približiti ravnopravnom odnosu s drugim europskim zemljama, i ravnopravno ući u briselski državni blok – doneseni su zakoni koji sankcioniraju nacistički revozionizam. Ti su zakoni ostali na snazi i nakon ujedinjenja dvije Njemačke.

Stranka AfD ne zaziva Hitlerovu Njemačku, ali svakih toliko se zalijeće do ruba prihvatljivog, onda se njemačka javnost prestraši, pa se povuku. Svejedno, AfD omekšava ili kako se uvriježeno kaže, normalizira Hitlera. Primjerice, šefica AfD-a, Alice Weidel, u razgovoru s Elonom Muskom, odbacila je kritike da naginju neonacizmu i ustanovila da je Hitler bio komunist i socijalist, a da oni, AfD nisu komunisti i socijalisti. Dakle, nije se distancirala, nego je eskivirala, prebacila lopticu. Do prije nekoliko godina, istaknuti AfD-ovci dozvoljavali bi si antisemitske ispade, no, od tada, islamofobija je kao tip šovinizma zaminjenila antisemitizam, pa se toliko ne ističu.

No, AfD je predlagao i oružane milicije protiv migranata, u okviru svog glavnog cilja, koji se naziva remigracija, a to je čišćenje Njemačke od migranata. Od stranaca, osim ako nisu fini stranci, investitori i turisti. U svakom slučaju, u Njemačkoj su zakoni i sudovi tako čvrsta obrana, da AfD-u i ne preostaje drugi nego puzajuća realizacija svoje ideologije, koja naprosto ne vidi u nacizmu baš nešto tako strašno, da bi se sad svi trebali zgražati. Međutim, ako na narednim izborima za Bundestag se nastavi njihov pobjednički hod, sve što je sada intencija, provokacija, pokušaj, trzaj, postat će definiranije.

Francuska

Slično je u Francuskoj. Otac Marine Le Pen bio je cinični antisemit, koji “nije vjerovao” u postojanje Auschwitza i sličnih logora niti u progon Židova. Njegova kći Marine i unuka Marion Maréchal-Le Pen također su mržnju prema Židovima premjestile, preselile u mržnju prema muslimanima, najprije prema onima iz bivših fracuskih afričkih kolonija, a onda i na sve druge. Neugodno, ali među lepenovcima u Francuskoj ima i nekoliko istaknutih mladih Hrvata iz imigrantskih obitelji, koji se osjećaju boljima od nekih drugih imigranata. Ponovo – pravosuđe u Njemačkoj i Francuskoj je čelično nezavisno, i nastoji zaustaviti val šovinizma i huškanja, na što se svodi ovaj desni populizam.

Budu li ove dvije vodeće europske zemlje izabrale ove dvije stranke da sudjeluju u vlasti, vidjet ćemo hoće li njihovo pravosuđe izdržati. Njemačka je u dijelu Zapadne Njemačke prošla dugački put denacifikacije od kraja 1950-ih naovamo, kroz obrazovanje, časopise, okrugle stolove, medije, umjetnost, i to ne samo književnost, nego i likovnu i pogotovo film, i, vjerujem, održat će se. Francuska je previše dubinski demokratska, od Prosvjetiteljstva do danas, bilo bi još manje zamislivo da prevlada ekstremizam.

Benelux

Pogledajmo Nizozemsku. Nakon više od deset godina otklizavanja udesno, u teški šovinizam – a veliki je šok za nas odavde, kad u tako razvijenim demokracijama svjedočimo mračnom, teškom, odvratnom rasizmu, a navikli smo ih gledati kao zemlje koje ne padaju ispod nivoa – Nizozemska se vraća, odbacuje šovinizam i ekstremizam, birat će centar.

U Belgiji je malo kompliciranije, izmiješana je predivna tradicija liberalizma i poštivanja sloboda, po čemu je primjer u Europi, s izbojima šovinizma i rasizma. Belgijske službe i policija sprečavaju brojne incidente. Prijašnjih godina uglavnom su bili inspirirani islamizmom. U zadnje vrijeme, uz one povezane s hibridnim ratom koji se odvija htjeli mi to ili ne, vidjeli mi to ili ne, i s pokušajima desnog terorizma.

Austrija

Za razliku od Njemačke, Austrija nije prošla odvajanje od prošlosti kao bivša Zapadna Njemačka. Imaju još od 1947. Verbotsgesetz zakon protiv veličanja nacističkog naslijeđa, revizionizma i tsl, koji se nadopunjavao vremenom, tako da se za veličanje zločina nacizma može otići u zatvori i do deset godina ili platiti 20 tisuća eura kazne.

Austrija je zabranila aktivnosti Hrvata oko Bleiburga pozivajući se na duh zakona. Austrijski su zakoni koji ciljaju revizionizam najstroži u Europi, a tu i tamo nekog i kazne, primjerice, prije dvije godine, šef jedne male neonacističke stranke kažnjen je na pet godina zatvora zbog ilegalnog posjedovanja oružja i nacističke propagande. Kažnjavaju svastike, hitlerovski pozdrav rukom, neprimjereno skandirane po stadionima itd. Policija je više puta prepadala neonacističke grupe i plijenila zastave i priličnu količinu oružja. Svejedno, još od sredine 1990-ih naovamo, velik broj Austrijanaca i prolaskom godina sve više njih, glasa za krajnju desnicu, i partije centra akrobatski se postavljaju da izbjegnu da ih imaju u vladi.

Mađarska

Mađarska je slična Hrvatskoj kad je riječ o patnji dijela javnosti za filonacističkim režimom, s tim da su sve male zemlje što su se našle na krivoj strani u Drugom svjetskom ratu, kao Slovačka, kao Norveška, ili veće čak, kao Italija, kao Španjolska, pod sretnom zvijezdom rođene jer nisu imale Jasenovac.

No, Mađarska je imala Miklósa Horthyja, koji je pak izrastao na podlozi frustracije zbog gubitka teritorija nakon Prvog svjetskog rata. (Zato Orban ima na zidu geograsku kartu koja uključuje i Baranju). Plus im je da su u Drugom svjetskom ratu bili manje krvoločni prema Židovima nego što su mogli biti, makar ih je tamo likvidirano preko 550 tisuća. Uglavnom, Orbanova vlada također provodi normalizaciju Hortijevog režima, u čemu je prisutna i žal za Mađarskom prije gubitka teritorija 1920.godine – dakle, prije više od sto godina.

Najprijemčivija prema povijesnom revizionizmu je vjerojatno Italija, gdje se već desetljećima odvija mekana varijanta normalizacije fašizma, neka vrst omekšavanja teških grijeha Mussolinija. Tamo je stil “svi su isti”, “svi su isti zločinci”, “nije bilo tako strašno”, “život je normalno tekao”, itd. Konačno, tamo neke stranke, pa i Fratelli d’Italia, iz koje je premijerka Meloni, ne skrivaju da su dijelom inspirirani Mussolinijevim fašizmom.

To su šire okolnosti u kojem je u Saboru – a to je najviše sporan moment – održan okrugli stol o Jasenovcu. Sabor je sporan zato jer je simbolički centar i države i državnosti, simbolički centar nacionalnog i društvenog identiteta, simbolička reprezentacija kolektivne volje naroda. To je mjesto gdje se donose zakoni, i u kojem se, kroz vrlo različita politička uvjerenja i stil i način prezentacije, manifestira jedinstvo društva. Sabor nosi i odgovornost. Unutar sabornice, za govornicom, može nastupati svaka šuša i svatko tko zna govoriti, ima riječ. to stalno i rade.

Ali, koristiti snažno simbolični nabijen prostor Sabora za promociju ideologije koja opravdava zločin Jasenovca kroz negiranje postojanja zločina nije se nikada trebalo dogoditi. Predsjednik Sabora, iako je prao ruke da s time nema veze, dozvolio je masovnu normalizaciju masovnih zločina Jasenovca. Teška pogreška. Nepopravljiva.

Ovaj okrugli stol isticat će se kao sramotan moment u povijesti Sabora, i ujedno, u cijelom spektru teških posrtaja u Europi koja odbacuje norme koje su je stvorile, jedan od najvećih sramota.