Rivalstva istoka i zapada danas su najvidljivija širom EU i njegovih susjeda. Nedavni izbori u Rumunjskoj, Gruziji i Moldaviji pokazali su da Rusija i njezini posrednici ne štede ni na čemu kako bi utjecali na glasače, manipulirali izborima i utjecali na smjer vanjske politike. U većini su slučajeva neuspješni. Uz jaku, vidljivu podršku svojih institucija i lidera, EU je odlučno odgovorila, podržavajući prozapadne igrače i suprotstavljajući se ruskim dezinformacijama.

Rezultati, iako impresivni, dolaze s velikim ograničenjima. Dok su Rumunjska i Moldavija izabrale proeuropske čelnike, težnje Gruzije za članstvom u EU su zastale. Također ostaje nejasno mogu li nove vlade premostiti unutarnje podjele ili će se budući izbori pretvoriti u žestoko natjecanje između EU i Rusije.

Za EU, suočavanje s tim izazovima ponekad može zahtijevati pristup “manje je više”. U slučajevima Mađarske i Srbije, konkretno, proaktivan pristup može se obiti o glavu. Otvorena podrška demokratskim pokretima i političarima EU može stvoriti iluziju da su oni “zapadne marionete” – što je upravo ona slika koju neliberalni vođe nastoje stvoriti kada prozapadne protivnike nazivaju “stranim agentima”. Prikrivanje, rad iza zatvorenih vrata i zauzimanje reaktivnijeg stava mogu ublažiti ove izazove.

Zarobljavanje države

Od 2010-ih, mađarski Viktor Orbán i srbijanski Aleksandar Vučić progresivno su konsolidirali zarobljavanje države. Nekada postsocijalistička priča o uspjehu, Mađarska je sada među najsiromašnijim članicama Unije.

Srbija, sa svojim naslijeđem oružanog sukoba i trnovite demokratske tranzicije, najniže je rangirana među zemljama kandidatkinjama za EU sa Zapadnog Balkana po demokratskim rezultatima. Obje dijele ideologiju izolacije, proruske i anti-EU stavove te neuhvatljivu retoriku zaštite suvereniteta “pod svaku cijenu”.

Ipak, oba režima suočavaju se s dosad najtežim domaćim izazovom: porastom snažnih, vjerodostojnih protivnika i pokreta. Korijeni nezadovoljstva također su slični: ekonomska stagnacija, rastuća inflacija i korupcija. Skandali su poslužili kao katalizatori: u Mađarskoj je predsjedničko pomilovanje u slučaju pedofilije potaknulo stvaranje nove stranke koju je predvodio bivši insajder Péter Magyar; u Srbiji je urušavanje nadstrešnice u Novom Sadu pokrenulo masovne prosvjede protiv vlade. Po prvi put u gotovo deset godina oba se režima suočavaju s potencijalno terminalnim izazovima.

Međunarodni igrači pomno prate situaciju. Rusija, naravno, čini više od pukog praćenja situacije, kako to EU naziva. Moskva aktivno financira političke stranke i stručnjake u objema zemljama, a istovremeno širi dezinformacije o Orbanovim i Vučićevim protivnicima putem državnih medija i Srpske pravoslavne crkve.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Zapanjujuće je da su institucije kojima upravlja Kremlj objavile gotovo identične analize politike u Budimpešti i Beogradu, optužujući EU da želi svrgnuti aktualne vlasti i instalirati “marionetske kabinete” lojalne “liberalnim europskim elitama”. Osuđuju neovisne medije, srpske prosvjednike i mađarskog Pétera Magyara kao pijune u zavjeri za poticanje “obojenih revolucija” nalik Majdanu diljem europskog susjedstva.

Priručnik za dezinformacije

Ove teze slijede ruski priručnik za dezinformacije. Obično bi imale mali utjecaj, ali u Mađarskoj i Srbiji, provladini ih mediji stalno ponavljaju kao sveto pismo. Mjera u kojoj ruske dezinformacije prodiru možda nije jasna, ali to se događa. U polariziranom mađarskom društvu, proruski narativi koje pojačava Orbán jačaju stavove njegove baze.

Slučaj Srbije je složeniji. Duboke povijesne i kulturne veze čine je plodnim tlom za utjecaj Kremlja, često jačajući Vučićevu vladavinu. Pa ipak, prosvjedi koje predvode studenti sada ujedinjuju Srbe preko podjele, čak i one koji simpatiziraju Rusiju. Moskva, kako stvari stoje, ima malo prostora da namami razočarane građane natrag u Vučićev tabor.

Europska unija, s pravom, mora ostati budna i proaktivna protiv ruskog miješanja, ali Mađarska i Srbija mogle bi testirati ovo načelo. U Mađarskoj, gdje je Orbán neprijateljstvo prema Bruxellesu učinio središnjom temom kampanje, svaka vidljiva podrška EU riskira da ide izravno njemu na ruku. Njegova propagandna mašinerija već Mađara naziva “psićem” EU čelnika; javna bi podrška samo pojačala ovu sliku.

U Srbiji se prosvjedi ne tiču ​​izbora između Rusije i EU, već borbe protiv korupcije i autoritarizma. Snažne intervencije EU samo jačaju Vučićev narativ da su prosvjednici “strani agenti” koje podržava Bruxelles. Snaga pokreta leži u njihovoj širokoj, međusektorskoj privlačnosti; ako ih se označi kao “pro-EU” moglo bi otuđiti dijelove njihove baze. Na čast EU-u je do sada djelovao oprezno. No, s približavanjem mađarskih izbora i nasiljem srbijanskih vlasti protiv prosvjednika, treba imati na umu da bi pretjerani proaktivizam mogao učiniti više štete nego koristi.

* Koautor članka je Ferenc Németh, stručnjak za Zapadni Balkan sa sjedištem u Budimpešti i doktorand na Sveučilištu Corvinus u Budimpešti

© Project Syndicate, 2025.