Prema podacima Ministarstva financija, Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju 2012. godine pa do srpnja 2024. godine u europski proračun uplatila oko 5,76 milijardi eura. Istovremeno je povukla više od 21 milijarde eura, uključujući sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), čime je ostvarila neto plus od 15,24 milijarde eura, odnosno 11,58 milijardi ako se isključi NPOO. Riječ je o značajnom financijskom dobitku za državni proračun.

Svjetska tržišta

U fokusu ulagača politička kriza u Francuskoj, očekuje se stagnacija Crobexa, na Wall Streetu cijene dionica skliznule

Službeni podaci Vlade RH i Europske komisije često ističu Hrvatsku kao jednu od najuspješnijih članica u provedbi NPOO-a. Ipak, unatoč formalnim ispunjenjima i visokom postotku preuzetih sredstava, brojke o stvarnoj potrošnji pokazuju drugu stranu medalje. Prema Eurostatu, Hrvatska je među državama koje su potrošile manje od 30 % NPOO sredstava, što implicira da su brojni projekti još uvijek u fazi pripreme, javne nabave ili početne implementacije.

Budući da je sredina sedmogodišnjeg EU razdoblja iza nas, ostaje veliko pitanje stigne li Hrvatska potrošiti sva sredstva iz europskih fondova koja su joj na raspolaganju.

Tim povodom razgovarali smo s Krešimirom Budišom, direktorom i konzultantom za EU fondove iz splitskog ureda tvrtke UHY in Croatia, koji ove godine slavi 30 godina postojanja.

Smatrate li da je nakon 12 godina članstva u Europskoj uniji poduzetnička klima u Hrvatskoj drugačija u odnosu na razdoblje prije članstva? Što se promijenilo od 2013.?

Definitivno bih istaknuo da je došlo do promjene generacija, a samim time i stilova poduzetništva. Prije pristupanja Europskoj uniji, lokalni poduzetnici su usprkos značajnim projektima bili poprilično zatvoreni i malo su surađivali s inozemnim stručnjacima. Danas je naše tržište ubrzanije i integrirano s Europskom unijom, što znači da imamo mnogo inozemnih poduzetnika u malom i srednjem poduzetništvu, ali i u velikim grupacijama. To donosi nova znanja, kontakte i kapital potrebnih za dodatan poslovni iskorak.

U tom smislu, sigurno smo postali produktivniji, povezaniji s EU tržištem i ukupno otporniji na vanjske šokove. Nova generacija mladih poduzetnika moje generacije i mlađih, donosi vidljive promjene i u ponašanju. Danas više ne postoji toliki strah od neuspjeha, mijenjanja poslova i karijere, dok je za prijašnje generacije to predstavljalo veliki stres i šok.

Koliko su poduzetnici danas uspješniji u privlačenju EU sredstava?

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Kada smo počeli raditi s EU fondovima zaista je samo mali broj ljudi prepoznao koliko im fondovi Europske unije mogu promijeniti poslovanje, a rekao bih da je kod nekih postojala i određena skepsa. Oni koji su na vrijeme shvatili što im fondovi donose, danas imaju puno više dobrobiti i iskustva, dok su neki, tek deset godina nakon, uvidjeli brojne koristi EU fondova i danas aktivno rade na njima.

Dakle, istaknuo bih da smo danas nemjerljivo spremniji na projektno razmišljanje, odnosno na shvaćanje da je potrebno osmisliti projekt da bi ga netko financirao. Prije se puno više radilo stihijski, bez strukture, danas je toga puno manje. Baš zato su neke stare zgrade ostale nedovršene te postoje brojni napušteni objekti i slično.

Postoji li razlika u pristupu i korištenja EU sredstava u javnom i privatnom sektoru?

Generalno, rekao bih da postoji razlika u shvaćanju EU fondova, jer se poduzetnici danas zaista većinom upuštaju u projekte koji im nešto znače, budući da i dalje plaćaju 30-50 % iznosa svojim sredstvima.

S druge strane javni korisnici ne troše novac onih koji o tome odlučuju, a očekuju 100 %, odnosno, najmanje 85 % bespovratnih sredstava. To dovodi do toga da se prijavljuju i osmišljavaju projekte upitne kvalitete. Budući da imamo mnoštvo malih općina, sve rade iste, često besmislene i ponavljajuće projekte, samo zato jer su vidjeli neki natječaj. Koliko je to smisleno i ostvarivo i ima li potrebe za tim projektima, ostaje pitanje. Smatram da javni sektor treba hitno povezati u smislene i velike projekte.

Kasnimo li i stignemo li potrošiti novac koji nam je na raspolaganju do 2029. godine?

Razdoblje financijskog okvira od 2021.-2027. godine do danas je bilo specifično po tome što se trebalo potrošiti sredstva i koncentrirati na Nacionalni plan oporavka i otpornosti vezan za oporavak od COVID pandemije. To razdoblje se završava, tako da se intenzivnije počinju trošiti standardna sredstva iz strukturnih i kohezijskih fondova.

Rekao bih da kao i inače kasnimo s velikim projektima. Procedure su i dalje jako spore, pogotovo kada je riječ o prostornim planovima, izvlaštenjima i građevinskim dozvolama, što za cjelokupni proces planiranja predstavlja veliki problem. Kako za poduzetnike, tako i za gradove i državu.

Pomaci su napravljeni velikim investicijama u ponovljene geodetske i katastarske planove i izmjere, međutim, alati na raspolaganju su ostali isti, što prevedeno znači da su loše zakonski, podzakonski, pravno i organizacijski riješeni. Sve dok nam je sustav takav, sporo ćemo pripremati i trošiti sredstva za EU projekte.

Dakle, projekti se odrade i potroši se novac namijenjen za njih, ali se planiranje oduži u nedogled zbog čega još uvijek imamo projekte na kojima se radi desetljećima i koji se prenose između razdoblja, što dovodi do velikih troškova za poduzetnike i građane.

Koje smo greške napravili u dosadašnjem periodu u korištenju EU fondova i što nas čeka u narednom periodu?

Većina toga što je napravljeno iz EU fondova je neosporno donijelo pozitivne pomake u svojim sredinama, poduzetnički i javno gledano. Međutim, ima i puno primjera loših praksi, kao što su brojne zgrade u zabačenim mjestima, napravljene isključivo voljom pojedinih načelnika i željom da “donesu nešto svome selu”.

Problem je poprilična nedoraslost malih lokalnih jedinica samouprave takvim projektima, jer nemaju sredstava, znanja, profesionalnog kadra, kao ni potrebe za takvim objektima. Produkt toga je da te iste općine sada mole Županije i Državu da pomognu financirati redovno održavanje takvih objekata. To se doduše dogodilo i drugim državama prije nas.

Nadalje, žalosno je da je prošlo 12 godina od ulaska u EU, a da i dalje gotovo niti jedan veći grad nije adekvatno riješio zbrinjavanje otpada. Imamo situaciju da je svugdje razbacan glomazni otpad te se malo razdvaja i reciklira, nemamo centre za gospodarenje otpadom i nemamo nijednu spalionicu otpada u cijeloj državi. Problem je što se projekti mahom rade iz lokalne perspektive, a manjka projekata koji bi bili korisni Hrvatskoj u cjelini i svim njenim građanima.

Budući da se od 2012. godine bavite EU projektima, koja su iskustva vaše tvrtke u privlačenju i korištenju EU sredstava?

Kao tvrtka smo napisali više od 300 uspješnih projekata i osigurali našim klijentima preko 400 milijuna € bespovratnih sredstava, među kojima je bilo mnoštvo kvalitetnih, inspirativnih i korisnih projekata. Ja sam pored toga radio na EU projektima i u javnom sektoru u Gradu Splitu i na Sveučilištu u Splitu.

Izdvojio bih projekte znanstvene infrastrukture za Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije te za Sveučilište u Splitu jer su nam to bili prvi veliki projekti. Radili smo i studije za EU financiranje za Ministarstvo branitelja, veteranske centre te Gospodarski centar u Osijeku.

Što se tiče projekata u Splitu, najponosniji sam na izgradnju Tehnološkog parka Split, ticketing sustav javnog gradskog prijevoza (najmodernijeg u Hrvatskoj) te sustav inteligentnog transportnog sustava grada koji se još uvijek dovršava. Puno projekata kreirali smo i za poduzetnike iz sustava istraživanja i razvoja za klijente kao što su Infobip, Cemex, PiK Vrbovec i brojne druge. U recentno vrijeme javno smo najviše angažirani na izradi studija izvodljivosti za stadione Maksimir i Poljud, kako bismo osigurali i organizirali financiranje ovih dvaju sportskih objekata nacionalnog značaja.

Kakva su iskustva zemalja zapadnog Balkana koje se tek približavaju članstvu EU po pitanju korištenja pretpristupnih fondova? Jesu li manje ili više uspješne u odnosu na Hrvatsku u tom periodu?

U posljednje vrijeme radimo dosta izvan Hrvatske, na prostoru tzv. Zapadnog Balkana, tako da imamo zaista uvid iz prve ruke. Mogu reći da su na potpunom početku kao što smo i mi nekada bili. Nema tu neke velike razlike.

I oni se suočavaju s “dječjim bolestima” kao što su nepoznavanje procedura projekata, nepovjerenje da projekti postoje i što oni uopće predstavljaju, nepovjerenje da će novac ikada doći i slično. S druge strane to je i razumljivo jer je realno Europska unija potpuno zaboravila na ovaj dio Europe posljednjih petnaestak godina te se njime nije adekvatno bavila, već je ostavljen na milost i nemilost nekim drugim globalnim igračima, kao što su Rusija i Kina.

Europska unija je tek posljednje dvije do tri godine shvatila da financiranjem i političkom voljom može biti stabilniji akter na prostoru Zapadnog Balkana, slijedom čega je aktivnije počela investirati u taj dio Europe.

U tom smislu mi smo upravo tu da pomognemo susjedima na tom putu, prvenstveno razmišljajući da je to iznimno važno i za samu Hrvatsku. U tom smislu, možemo reći da smo i predvodnik EU fondova te da otvaramo vrata i nekim našim poduzetnicima u tim državama.