Ima u holivudskom srednjostrujaškom filmu neke latentne prijetvornosti: lažnog humanizma, pretjerane suosjećajnosti, kičerske artificijelnosti i društvenog konformizma. Gibson tu nije iznimka. Dapače. Čini se da on za svakoga ima drugačiju priču. Kad ga policija ulovi u pijanoj vožnji, on policajcima – misleći valjda da je to njihova razina – nudi nešto za pojebati, lupetajući usput o tome kako su Židovi krivi za sve suvremene ratove. Kada se pak obraća liberalnoj Americi, onda ritualna žrtvovanja starih Maya provokativno uspoređuje sa žrtvovanjem američkih vojnika u Iraku. To je takav tip: starim gospođama sa zanosom opisuje drvored u ulici svog djetinjstva, a dečkima u baru priča vulgarne viceve… A kada snima film, onda ga snima onako kako se to uklapa u holivudsku predodžbu velikog povijesnog spektakla (Hrabro srce, Pasija). No Apocalypto, povijesni spektakl o dekadenciji i kraju civilizacije Maya – odličan je film. Izrazito mučan i izrazito upečatljiv. Gibson je film opasno kontaminirao svojim antisemitskim ispadom. Nakon njega, teško je Apocalypto gledati kao iskrenu osudu rata u Iraku i dekadentne, imperijalne Busheve politike – što bi trebala biti stvarna “poruka” filma. Ovo je tek njegov show za Akademijine glasače i za holivudske liberale. Ali kakav show! Izuzevši sam početak filma, u kojem Gibson fabricira jednu utopijsku zajednicu lovača i skupljača (na način na koji bi mi danas zamišljali jednu utopijsku primitivnu zajednicu) Apocalypto je jedan veliki, neumorni zamašnjak užasa propadajuće civilizacije. (www.net.hr)