Baš kao što je i ljepota u očima promatrača, tako i ocjena je li čaša polupuna ili poluprazna, ovisi o perspektivi onoga tko gleda. Upita li se makroekonomiste, koje priroda posla i gledanje duljih vremenskih ciklusa redom pretvara u optimiste, slika i prilika Hrvatske u zadnjem kvartalu 2025. ne izgleda nimalo loše.

BDP kontinuirano raste, ne doduše bog zna kako brzo, na krilima osobne potrošnje i investicija, turizam plovi po svome bez puno kormilarenja, europski novac uredno se slijeva u proračun, dug i deficit su pod kontrolom, nikad brže nismo išli prema europskom prosjeku… U usporedbi sa zemljama u okruženju, pa i šire u europskom kontekstu, ekonomski nema većih dubioza ni političkih potresa. Takva je slika na površini, ona na prvi pogled. Kad se zagrebe ispod površine, i najoptimističniji makroekonomisti reći će: “Da, ali…”.

“Hrvatsko gospodarstvo raste po stopi od oko tri posto, među najvišima u EU, no bez snažnog doprinosa javne potrošnje i javnih investicija iz EU fondova rast bi bio bliži dva posto, što ukazuje na slabost realnog sektora”, detektira glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Hrvoje Stojić.

Demografska erozija

Poslodavcima, preko čijeg se poslovanja i planova najočitije prelama dramatična demografska erozija i iseljavanje domaćeg stanovništva, nedostatak radne snage gorući je problem već godinama. Od 2016. više je slobodnih radnih mjesta nego nezaposlenih. Bez ljudi nema ni ekonomije: od konobara na terasi hotela, prodavača u trgovini, radnika na gradilištu ili na tvorničkoj traci… Bez ljudi nema ni uplata u zdravstveni ni mirovinski sustav, uplata poreza, doprinosa, trošarina u državnu blagajnu…

Vlada je tom problemu pristupila široko otvorivši vrata tržišta rada desetinama tisuća (nasušno potrebnih) radnika s Dalekog istoka, ponajviše Filipina i Nepala. U kratkom roku jedino moguće, no mnogi će upozoriti, slabo promišljenim mjerama, gotovo stihijski. Pitanje je može li Hrvatska ekonomija bez stranih radnika? Ne, jasno i glasno. U kolopletu kontinuiranog pada broja rođene djece i ubrzanog starenja stanovništva, Hrvatska se suočava s ozbiljnim izazovom održavanja gospodarskog rasta i društvenog razvoja. “Strani radnici postaju nužnost, ali pod uvjetom da se njihovo zapošljavanje uskladi s potrebama tržišta rada, da se osigura njihova zaštita i da se omogući kvalitetna integracija u društvo. Međutim, Hrvatska nema u potpunosti razvijenu migracijsku politiku koja bi strateški upravljala imigracijom u skladu s potrebama tržišta rada i demografskim izazovima”, kaže glavna ekonomistica Raiffeisen banke Zrinka Živković Matijević.

Najviše dozvola za rad i boravak stranih radnika izdano je da za sektore poput građevinarstva, ugostiteljstva, trgovine i turizma, no mnogi migranti dolaze bez odgovarajućih vještina, suočeni su s jezičnim i kulturnim barijerama, a često su izloženi riziku od iskorištavanja. Kako navodi izvješće Svjetske banke “Leveraging Immigration for Croatia’s Prosperity”, sustav upravljanja migracijama je fragmentiran. Ministarstva, agencije i lokalne jedinice djeluju odvojeno, bez jasne međusobne povezanosti, što dovodi do sporosti u obradi zahtjeva, nedovoljne zaštite prava migranata i neusklađenosti s potrebama tržišta rada. Takva nepovezanost otežava integraciju stranih radnika.

Izvješće upozorava da su integracijski mehanizmi u Hrvatskoj nedovoljno razvijeni, što otežava uspješno uključivanje stranih radnika u društvo i tržište rada. Migranti se suočavaju s brojnim izazovima – od jezičnih i kulturnih barijera, preko nedostatka informacija o pravima i uslugama, do ograničenog pristupa obrazovanju i zapošljavanju. Sustav priznavanja stranih kvalifikacija je spor, a koordinacija među institucijama slaba. Izvješće poziva na hitno jačanje institucionalne podrške, uključujući uspostavu centara “sve na jednom mjestu” (one-stop-shop), jezične tečajeve i bolje povezivanje obrazovnih i radnih politika s migracijskim strategijama.

Dakle, dok su poslodavci “pokrpali” nepopunjena radna mjesta (iako je definiranje optimalnog broja stranih radnika jedan od najvećih izazova tržišta rada), eklatantni izostanak sustavnih mjera za integriranje stranih radnika imao je svoju paprenu društvenu cijenu. Tako je Hrvatska u rujnu 2025. doživjela bizarne, ali ništa manje sramotne, prosvjede “protiv uvoza stranih radnika”, s porukama o zamjeni stanovništva i govorom mržnje prozirno umotanim u priču o “dobrobiti naroda”. S obzirom na to koliko je porazna demografska dinamika, čini se da je priča o rastućim društvenim tenzijama zbog imigracije tek na svom početku.

Volej za ‘minimalac’

Osim stranih radnika, politka je posegnula duboko u proračun za povećanje plaća u javnom sektoru. Slučajno ili ne, poklopilo se to sa superizbornom prošlom godinom, ali će se valovi posljedica preliti i na zahtjeve i u aktualnoj godini, pa i nakon nje. Za domaće poslodavce, navikle na interveniranje države u tržišne procese, to je “majka svih intervencija”.

“Snažan rast minimalne i javnih plaća, neusklađen s produktivnošću, narušava troškovnu konkurentnost i profitabilnost poduzeća, a time i ulaganja. Nema sumnje i da država enormnim povišicama svojim zaposlenima samo nabacuje ‘volej’ za podizanje minimalca, čime cijeli proces njezina usklađivanja sve više gubi doticaj s realnošću u privatnom sektoru. Hrvatska pritom mora prestati umjetno podizati trošak rada jer time dodatno smanjuje konkurentnost i odvraća privatne investicije. Posljedice su stagnacija marži i investicija, pad izvozne sposobnosti te otežana modernizacija gospodarstva”, kaže Stojić.

Održivog rasta nema bez konkurentnosti, i to privatnog sektora, a nju je potrebno jačati “kroz porezno rasterećenje rada, smanjenje troškova energenata, modernizaciju poticaja za ulaganja i inovacije te reforme obrazovanja i tržišta rada”. ‘Podebljavanje’ plaća u javnom sektoru i povećanje minimalne plaće podižu pritisak i na plaće u ostatku (realne) ekonomije, s tim mehanizmom spojenih posuda poslodavci imaju problem.

Smatraju da je nužno “depolitizirati” institut minimalne plaće i vezati ga “uz inflaciju i/ili realni rast produktivnosti”. Prostor za promjene vide i u zakonskom tretmanu stanke za odmor, nižem trošku bolovanja za poslodavce, uvođenju jasnijeg instituta minimalne satnice zbog varijacija u broju radnih sati te rasterećenju srednjih i viših plaća u djelatnostima s višom dodanom vrijednosti. “Samo jačanjem produktivnosti i profitabilnosti tvrtki Hrvatska može zadržati dinamiku rasta i osigurati stabilna radna mjesta”, podcrtava Stojić.

Druga strana medalje izdašnijih plaća, osim što je usrećio birače, osnažio domaću potražnju i ubrzao rast BDP-a (posljedično smanjivši udio deficita i javnog duga), bilo je podgrijavanje inflacije, koja s 4,6 posto u kolovozu tvrdoglavo ostaje dvostruko snažnija nego u eurozoni.

S daljnjim rastom inflatornih pritisaka, pitamo glavnog prvog ekonomista Hrvatske gospodarske komore Gorana Šaravanju prijeti li nam inflatorna spirala ili je to ipak presnažna ocjena? “Rast cijena nakon svih izazova s kojima se gospodarstvo nosi je neupitan, no inflatorna spirala ipak je malo presnažna ocjena. Inflacija u Hrvatskoj iznad je prosjeka EU prvenstveno zbog relativno snažne domaće potražnje, ali nepoticajno inozemno okruženje upućuje na rizike za gospodarski rast. Ukoliko se smanje ti rizici, oni će smanjiti inflatorne pritiske”, kaže.

Glavna ekonomistica RBA ističe da je, za razliku od šokova na strani ponude uzrokovanih pandemijom Covida-19 ili početkom rata u Ukrajini, inflacija ove i prošle godine uvelike određena snažnom domaćom i solidnom inozemnom potražnjom – turizmom.

“Relativno visoka stopa inflacije i njezin utjecaj na realni efektivni devizni tečaj imaju nepovoljan utjecaj na konkurentnost realnog sektora (industrije) koji se, uz to, u mnogim segmentima i dalje suočava sa starim strukturnim problemima

(niska produktivnost u odnosu na prosjek EU-a, slaba ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D), zastarjela tehnologija u mnogim industrijskim granama, slaba integracija u globalne lance vrijednosti te nizak udio proizvoda srednje do visoke dodane vrijednosti”, kaže Živković Matijević.

A sad malo matematike, odnosno ekonomije. U uvjetima relativno visoke inflacije, nominalne kategorije i relativni omjeri pod snažnim su utjecajem deflatora, pa i fiskalna metrika (javni dug i proračunski saldo u odnosu na BDP) naizgled izgleda sasvim dobro, objašnjava. Štoviše, izgledaju solidno ako ih usporedimo s ostalim državama Unije, ali i prolaznim vremenom iz prethodnih godina.

“I dok inflacija kratkoročno pogoduje punjenju proračuna, koji se oslanja poglavito na oporezivanje potrošnje, i stvara privid velikih mogućnosti rasta rashodne strane, ona vrlo često zamagljuje stvarnu sliku i odgađa potrebne reformske mjere koje je uvijek bolje provoditi u uzlaznoj fazi ekonomskog ciklusa”, kaže. Napominje da već ova godina pokazuje daljnje pogoršanje fiskalnog salda uz brži rast rashoda, osobito već ionako razmjerno visokih naknada zaposlenima te nužnog rasta socijalnih i obrambenih troškova. Stoga ne čudi da se s dolaskom jeseni, kako je to već uobičajeno politički “vruće”, sve glasnije spominje ozbiljni rebalans državnog proračuna za ovu godinu, ali i njegovo pažljivo planiranje za 2026. Kad se govori o domaćoj ekonomiji, turizam je nezaobilazna tema jer “percepcija Hrvatske kao sigurnog utočišta, njezina geografska blizina (autodestinacija), bogata kulturna baština i prirodne ljepote, kao i podizanje kvalitete usluge, još uvijek omogućavaju solidne turističke rezultate”. Na turizam se, izravno, neizravno i inducirano, oslanja oko četvrtine hrvatskoga gospodarstva. Važan je, ne samo za izvoz usluga, već i zbog svoje strukture, kao dodatni izvor raspoloživog dohotka prosječnog kućanstva u Hrvatskoj, napominje naša sugovornica.

Euri od mora i sunca

Premda ubiranje prihoda od geografske rente, kako će ekonomisti tepati zaradi od “mora i sunca”, kotira po prilično visoko u domaćim prioritetima (unatoč izostanku strateškog upravljanja turizmom), ekonomist Velimir Šonje u intervjuu u ovom izdanju Top 505 kompanija poručuje da turizam trebamo – demistificirati.

“Preduboko ukorijenjeno mišljenje da je turizam generirao rast proteklih godina i da mi zavisimo o turizmu”, kaže Šonje, no ne osporava važnost te grane. Presudan je bio kad je ekonomija rasla na “steroidima” nakon pandemije, no već 2023. izvoz usluga, u kojem on dominira, doprinosio je BDP-u s jednom trećinom ukupne stope. Lani je doprinos izvoza usluga ukupnom ekonomskom rastu bio negativan iako je stopa rasta ukupnog BDP-a ubrzala na 3,9 posto što je potvrda “odvajanja rasta turizma i rasta ukupnog gospodarstva”.

Za Gorana Šaravanju neodrađene “domaće zadaće” stalna su tema na kojoj moramo ustrajno raditi kako bismo izgradili kvalitetniji sustav odlučivanja koji će snažnije poticati gospodarstvenike. Ipak, za njega najveći izazovi za hrvatsko gospodarstvo dolaze iz međunarodnog okruženja od geopolitičke nestabilnosti i sigurnosnih rizika do trgovinskih napetosti i poremećaja u dobavnim lancima, a dodatni teret stvaraju usporavanje rasta naših ključnih partnera u EU. Za mnoge je as u rukavu bio set reformi i investicija posložen u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Utjecaj na BDP, u odnosu na inicijalne procjene kad se donosio, dramatično je ublažen, a u međuvremenu dogodio se i rat u Ukrajini i energetska kriza koje su uzele svoj danak. Ne pomaže ni percepcija da su mnoge reforme kozmetičke prirode ili naprosto loše zamišljene i propale u startu, poput spajanja lokalnih jedinica.

“Hoće li predviđene reforme i investicije provedene u okviru NPOO-a donijeti dugoročnu korist u smislu povoljnijeg poslovnog okruženja, jačanja institucija i vladavine prava, ostaje za vidjeti. Štoviše, ključnim se smatraju reforme velikih javnih sustava, od obrazovnog i zdravstvenog, preko pravosuđa i javnih poduzeća, kako bi se stvorili preduvjeti za kvalitetniji i održiviji rast i razvoj te društvo temeljeno na znanju i inovacijama”, kaže Živković Matijević.

Gospodarske izglede do 2027. godine ocjenjuje povoljnima uz prosječne stope rasta između 2,5 i 3 posto – dakle oko potencijalne stope rasta. Potom, do 2030. godine, unatoč završetku Plana oporavka i otpornosti, treba imati na umu da se europska sredstva iz Višegodišnjeg financijskog okvira EU-a za razdoblje 2021. – 2027. mogu koristiti još tri godine (n+3), što osigurava podršku nastavku investicija, i privatnih i javnih. “Naravno, stope kakve smo viđali protekle dvije godine nisu izgledne”, rezolutno dodaje. U kratkom roku rast mogu zaljuljati potresi na globalnoj geopolitičkoj pozornici, nestabilnosti i energetska kriza – na sve je to Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, iznimno osjetljiva.

Šaravanja napominje da je najveća prednost Hrvatske njezin brži rast od prosjeka EU, nastavak konvergencije prema europskom standardu te politička stabilnost i sigurnost. “No, ključno je unaprijediti sustave upravljanja. Imamo dovoljno talenta i ideja, ali često se previše vremena i energije gubi u potrazi za rješenjima jer su sustavi odlučivanja i provedbe odluka slabiji u odnosu na većinu članica EU”, kaže. Šaravanja se pak kladi na pozitivan efekt ulaska u članstvo Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pa Hrvatsku za tri do pet godina vidi razvijenijom nego danas, posebno u okviru dubljih institucionalnih kontakata s razvijenim i uređenim zemljama koji će pomoći u daljnjim reformama.

Nakon ogromnog zalogaja ulaska u Europsku uniju i eurozonu, u srednjem i dugom roku kao primarni izazovi ostaju jačanje vladavine prava, katastrofalna demografija i relativno niska produktivnost. “Uz to, malo istaknuta, ali uvijek prisutna regionalna neravnomjernost razvoja Hrvatske jedno je od ključnih pitanja i društva i ekonomije”, kaže Živković Matijević.

Dovitljivost poduzetnika

Za Velimira Šonju pak, ono što nedostaje je reforma sveučilišta i obrazovanja koje smatra nespremnima za val tehnoloških promjena i promjena tržišta rada koji je već započeo.

U državnim tvrtkama nedostaju profesionalizacija i povećanje kvalitete upravljanja, kao i reforma lokalne uprave i samouprave koje bi pomogle poboljšanju poboljšanje poslovne klime i otklanjanju prepreka investiranju.

Umjesto oslanjanja na programe koje osmišljava briselska birokracija ili domaćih subvencija i(ili) strategija iz Banskih dvora, na državi je da stvori prijateljsko okruženje za ulaganja i poslovanje, povlačenjem poteza poput bolje organizacije gradova i općina, fiskalnim i parafiskalnim rasterećenjima, digitalizacijom – cijelim popisom koji se svake godine ažurira u preporukama Svjetske banke Doing business. “Ostalo je na dovitljivosti privatnih poduzetnika, investitora, velikih menadžera”, kaže Šonje.

Na aktualnom kolosijeku, bez reformi, ali onih suštinskih a ne kozmetičkih, Hrvatska ne ide daleko. Na valu rasta od 2021. godine dosegnuli smo gotovo 80 posto realnog BDP-a po stanovniku Europske unije. Taj se prag za mnoge zemlje pokazao kao neprobojna psihološka granica iz jednostavnog razloga jer su rast temeljile na priljevima europskog novca pa nije bilo nasušne potrebe, volje ni energije razmišljati ili mijenjati ekonomski model. Sa smanjenim dotokom novca, usporio je i vlak konvergencije prema prosječnoj snazi EU-a.

Kad se podvuče crta, daje li naša ekonomska čaša razloga za optimizam ili ne? Sve ovisi s kime se uspoređujemo i koliko smo ambiciozni.

Rastemo pristojno, ali zahvaljujući skoku plaća u javnom sekotu koji je dolio ulje na vatru inflacije i ušminkao sliku duga i deficita dok rashodi bujaju. Bez fiskalne discipline i smislenih reformi koje guramo pod tepih desetljećima, ostat ćemo gdje jesmo.