Želimir Žanko je bio redakcijski “Google”. To je bio urednički posao u kojem je on prikupljao i saznavao informacije vrijedne Poslovnom dnevniku, kako iz Hrvatske, tako i iz inozemstva. Tako je često znao i nama ostalim novinarima “dobaciti” neku informaciju, tekst, link, vijest znajući da će nas zanimati i inspirirati.

Kada da je on obrađivao, priređivao teme, moglo se pouzdati u provjerenost i točnost takvih tekstova. Zadnjih 20 godina novinarski i urednički proveo je u Poslovnom dnevniku, iz ove redakcije je otišao u mirovinu čim je ispunio uvjete, kada je navršio 65. No, ostao je i dalje honorarno raditi kao naš Google.

Novinarstvo se iz novinara teško izbija, pa i kada ode u mirovinu, teško može bez kontakta s novinarstvom. Prije Poslovnog dnevnika Žanko je proveo gotovo jednako, 20-ak godina u novinarstvu, dakle, ukupno oko 40 godina. Počeo je u Studentskom listu, pa legendarnom Radiju 101 koji je pokrenut 1984. Pred kraj 1985. već je s grupom novinara sa Stojedinice bio pozvan, pa prešao u veliki i tada najveći dnevni list u Hrvatskoj, pa i u bivšoj državi, zagrebački Večernji list. Ta se grupa novinara brzo nametnula jer je na Stojedinici razvila slobodniji novinarski um, pa su već krajem 1986. dobili stalni posao.

Nakon toga, u turbulentnom prelasku s jednoumlja na višestranačje, od 1989. nadalje, Žanko prati i piše o tzv. političkoj alternativi i svjedoči osnivanju prvih političkih stranaka u RH. Njegov i angažman kasnijeg Reutersovog znamenitog fotoreportera Nikole Šolića, koji je također tada radio u Večernjaku, ostat će u novinarskoj povijesti ovjekovječen otkrivanjem i prvi put javnim prezentiranjem jame Jazovka na Žumberku, koja je i danas simbol poslijeratnih zločina komunističkih vlasti.

Žanko je bio progresivnog uma, ali uvijek razuman, precizan s urođenim osjećajem za pravdu i istinu. Nije mogao podnijeti niti lijeve, niti desne ekstremizme jer oni su, znao je reći, isprazni, netočni i često lažni. Kako je u svom radu često svjedočio efemernostima i skučenostima političara i politike, nastavak svog profesionalnog rada radije je pronašao, sada već davno, prije punih 20 godina, u svijetu biznisa. I u tom tipu novinarstva bio je osoben i osobit. Bio je radoznao i sve ga je zanimalo.

Koliko god je bio duboko u javnoj sferi i širokog interesa i kruga ljudi s kojima je komunicirao, primjerice na društvenim mrežama, ipak je više cijenio svoju i privatnost svoje obitelji, supruge, njihove djece, već i unuka. U poslu, drugi urednici su ravnali satove po vremenu njegovog prvog jutarnjeg javljanja, a činjenica da je svoju zadnju zbirku komentara i tekstova predao niti tjedan dana prije svoje smrti govori dosta o toj njegovoj predanosti i ljubavi prema novinarskom pozivu. Umro je od teške bolesti za koju nitko od nas nije znao.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’