Neovisno o tome jeste li vinski profesionalac, pasionirani ljubitelj vina ili jednostavno samo onaj koji selektira vrhunske butelje za posebne prigode, sigurno vam ispod radara nisu prošli epiteti kojima se naročito u današnje vrijeme, vinarima iskazuje poštovanje, divljenje ili samo poklanja pažnja. Vinari su tako: velikani, zvijezde, legende, prekaljeni talenti, kultne ličnosti, etablirana pojavnost i slično. Oni su stupovi obiteljske tradicije, prepisuju im se zasluge za mijenjanje načina razmišljanja i identiteta čitave regije.
Kroz njihove kreacije doživljavamo ih vrlo bliskima, iako mnoge od njih nikada nećemo imati priliku upoznati osobno. Međutim, povrh svega postoji i jedna vrlo limitirana kategorija vinara, oni koji su uz sve navedeno, nepobitno, još jedna stepenica iznad – Giuseppe Quintarelli jedan je od njih. Shodno urođenom ljudskom kuriozitetu, nameće se pitanje ili više njih – čemu tolika pompa? Što je to što ime Quintarelli čini tako nedokučivim i zašto se baš ono smatra prvom i posljednjom riječju kad je kvaliteta Amaronea u pitanju? Tko je zapravo Giuseppe Quintarelli, otac Amaronea?!
Grande Bepi
U šezdeset godina dugoj karijeri, Giuseppe Quintarelli (od milja zvan Bepi) postavio je standarde koji i danas čvrsto stoje. Njegova priča kreće s ocem Silvijom, koji je prvu zemlju kupio u desetljeću nakon Prvog Svjetskog Rata, južno od Amaroneovog najdražeg doma, Negrara, gdje je i danas smještena obiteljska kuća i vinarija – odnosno u brdima sjeverno od Verone, duboko u Valpolicella zoni. Ta zemlja će u sljedećim desetljećima postati obiteljski vinograd. Silvio je izvorno obrađivao zemlju prodajući grožđe trgovcima, a obiteljsko poljoprivredno poduzeće (Azienda Agricola) osniva u Cerèu 1924. godine.
Giuseppe je rođen 1927. godine, a u ranim dvadesetima počeo je raditi na zemlji, preuzevši poslovanje vinarije 1954. godine. Proputovao je svijet kako bi se upoznao s novitetima i različitim stilovima proizvodnje, da bi po povratku doma shvatio kako su znanja naučena od oca (i djeda) ipak njegov primarni smjer. Naučene, tradicionalne tehnike proizvodnje vina nije mijenjao – uzgoj loze bez navodnjavanja, primjena ripasso metode, korištenje velikih bačvi..itd. Ipak, od ranih 1960-ih pa nadalje u želji za što većom izvrsnošću, Giuseppe je krenuo drastično smanjivati prinose po trsu, ručno brati i selektirati grožđe već u vinogradu, a ako bi kvaliteta grožđa bila loša, jednostavno ne bi puštao berbu na tržište.
Težnja perfekciji
Bepi je težio najvišim standardima u svakom segmentu proizvodnje. U obzir su dolazile samo najbolje, ručno rezbarene bačve, često ugravirane s raznim, obitelji bitnim motivima. Najčešće se radilo o motivima križa, s obzirom na to da je Bepi bio vrlo pobožan, doduše kao i čitav kraj kojim dominiraju crkve i križevi. Boce i čepovi morali su biti najbolji koji su se mogli pronaći na tržištu, a kultnu etiketu, ukrašenu valovitim potpisom “Quintarelli Giuseppe”, potpisivao je slavni kuhar Giorgio Gioco iz legendarnog restorana 12 Apostoli u Veroni (danas Casa Perbellini 12 Apostoli), s obzirom na to da je imao najljepši rukopis u selu.
Do kraja 70-ih etikete su se ispisivale i lijepile ručno, a kasnije su se s porastom obima poslovanja počela pisati po dva uzorka od svakog vina – ostalo se tiskalo. Današnje etikete krasi rukopis članice obitelji. Boce za odležavanje umatao je u novinski papir tadašnjih novina “Arena”, kako bi ih zaštitio od vlage i prašine. Uzimajući u obzir tadašnji format novina, to je bilo vrlo lako, dok je danas nasljednicima znatno teže jer novine su dimenzijama puno manje. Podrum je uvijek morao biti mračan, tih i gotovo sakralan. Tako je i danas.
Quintarelli u brojkama
Quintarelli posjeduje samo dvanaest hektara vinograda od čega su tri hektara oko kuće, a ostali na najboljim pozicijama Valpolicelle. Naspram ostalih kultnih vinarija koje slove kao malene, Quintarelli slovi za iznimno malenu vinariju. Usporedbe radi, legendarna Burgundijska vinarija Domaine Romanée-Conti ima dvadeset i devet hektara, dok kultni Opus One iz Američke doline Napa zauzima čak četrdeset i četiri hektara. Ukupna proizvodnja Quintarellija je oko 60.000 boca, od čega je 12.000 glasoviti Amarone.
Il “maestro”
Stil Amaronea je relativno mladi stil. Službeno je uveden kroz 40-e i 50-e godine prošlog stoljeća, što je značilo da su odluke koje je Giuseppe donosio u proizvodnji definirale i utvrdile što tradicionalni Amarone zapravo je. Kažu da Quintarelli spada u one vinarije prema kojima je najlakše procijeniti berbe, dakle ako nema Quintarelli Amaronea iz te godine, godina je bila loša. Stoga, sasvim opravdano Giuseppea Quintarellia nazivaju ocem Amaronea.
Niti jedno drugo ime u Valpolicelli nije veći sinonim za kvalitetu, a čak i najveći svjetski vinski kritičari često ističu kako im se prilikom opisa vina Giuseppea Quintarellija, bilo koji epitet ne čini dovoljno velikim. Pitate li bilo koga od njih, što je zlatni standard kada je Amarone u pitanju, svatko će vam reći, bez obzira na vlastite preference, Giuseppe Quintarelli ili jednostavno “Il maestro”. Čak i oni koji više naginju legendarnoj vinariji Dal Forno Romano, čije su važne i nezaboravne inovacije u Amaroneu imale ogroman utjecaj na regiju, rado će vam spomenuti kako je Dal Forno imao učitelja i mentora, a taj čovjek bio je upravo Giuseppe Quintarelli.
Što Quintarelli Amarone čini tako posebnim?
Quintarelli iznimnu pažnju posvećuje grožđu, koje se dijelom suši (“appassimento” tehnika) u specijalnim sušarama na prostirkama od rogoza, a dijelom pušta da visi nanizano na konopima i to od berbe pa sve do kraja siječnja, ponekad i do sredine veljače. Nakon sušenja, grožđe se preša i macerira s kožicama dvadesetak dana. Za to vrijeme počinje fermentacija na autohtonim kvascima. Službeno razdoblje fermentacije u tankovima od nehrđajućeg čelika je četrdeset i pet dana, nakon čega se vino prebacuje u velike bačve od Slavonskog hrasta gdje će odležati impresivnih osam godina – prilično ekstravagantno čak i za Amarone.
Finalni rezultat je izrazito terroirsko vino, prepoznatljive stilistike kuće, a to su uvijek – izuzetno integrirana alkoholna snaga, dominantne balzamične note, arome tamnog voća, profinjenog duhana i diskretnog drva u pozadini. Quintarelli Amarone zasluženo postiže zaista visoke cijene jer svako izdanje je remek-djelo za sebe – svjedočanstvo vremena, tradicije, vještine i strasti, jednostavno rečeno, kreacija majstora. U godinama u kojima se ne proizvodi, Amarone se deklasificira u Quintarellievo drugo vino “Rosso di Bepi”, koje je opet toliko dovedeno do perfekcije da se morate zapitati što se onda točno računa pod dovoljno dobrom berbom, odnosno “Amarone berbom”. Naravno i ostala Quintarellieva vina su čista artizanska perfekcija, od kojih svakako treba spomenuti “Recioto della Valpolicella Classico A Roberto”, slatko vino u čast Roberta Ferrarinija, Quintarellijevog enologa i velikog prijatelja, preminulog 2014. godine.
Što Bepi nije volio? Oznaka “riserva”
Bepi nije proizvodio “riservu” osim ako berba nije iznimna, a grožđe spremno za deset godina odležavanja, poput npr. 2000-e. Razlog tome je što je Bepi vjerovao kako samo ono što odležava desetljeće ima smisla nazivati “riserva”. Kako su zakonom propisane četiri godine, koliko vino inače mora odležavati za taj naziv, u njegovom slučaju takve regulative bile su posve neutemeljene, s obzirom na to da njegova “obična vina” odležavaju osam godina – pa je tako, tehnički gledano, svaki Quinterelli Amarone, “riserva”.
Oznaka “ripasso”
Bepi nije na svoje etikete stavljao dobro poznatu oznaku ripasso (specijalna metoda proizvodnje), s obzirom na činjenicu da se tehnika “ripasso” ionako koristi za proizvodnju regularnih vina Valpolicelle. Quintarelli nije osjećao potrebu da se to ističe kao posebna tehnika, između ostalog jer vino cjenovno početne razine s oznakom ‘Valpolicella’ koristi ponešto ripasso metode.
Pljuvačnica
Bepi je bio poznat po tome što nije koristio pljuvačnicu, vjerujući kako puno toga propuštamo od dojma i zaključaka ako vino ne popijemo. Zato ni danas vinarija Quintarelli na kušanja ne postavlja pljuvačnice na stol.
Tradicija kao nasljeđe
Unatoč predanosti tradiciji, zajedno sa suprugom Francom, Bepi je volio istraživati vlastite granice i dokazivati vrijednost vlastite vinarije, ne samo ostatku Italije, već i ostatku svijeta. Bepi je umro 2012. godine u dobi od osam deset i četiri godine, ali njegov utjecaj i dalje snažno živi. Nakon Bepijeve smrti, vođenje imanja povjereno je kćeri Fiorenzi, zetu Giampaolu Grigoliju i unucima Lorenzu i Francescu Grigoliju. Bepijeve prakse pažljivo su održane u najvećoj mogućoj mjeri, unatoč novim izazovima koje nameću moderni trendovi, klimatske promjene i slično. Tradicija, uvjerenja, standardi, postupci i težnja savršenstvu, ostali su isti. Ako poželite doći do njih morat ćete sjesti u auto jer ne postoji kontakt na koji se možete pribilježiti za degustaciju. Quintarelli se ne oglašava, ne komunicira preko kanala društvenih mreža, a nema čak ni web stranicu!! Kao nositelji standarda stare škole, željeli su da ta “škola” ostane u svakom segmentu starosvjetska. Time se, kako vole reći, zatvorio krug.
